Profesor međunarodnih odnosa na univerzitetu u Bostonu Vesko Garčević kazao je da danas nema pokretačke energije ni na strani Evropske unije (EU) koja nije mnogo zainteresovana za Balkan, ni na strani regiona koji prepoznaje da je EU članstvo izgubljeno u magli obećanja.
"Ali je očigledno politički korektno da se za sadašnju situaciju krivi samo zapadni Balkan", rekao je Garčević u intervjuu koji je objavio Forum za evropski Balkan (FEB), novoosnovana slovenačka nevladina organizacija sa sjedištem u Ljubljani, koja se bavi evropskim integracijama zapadnog Balkana.
FEB: Na početku razgovora vratimo se 20 godina u prošlost. Sledećeg mjeseca obilježava se dvije decenije Samita Evropske unije u Solunu kada je usvojena deklaracija o zapadnom Balkanu. Tada je poruka zemljama iz regiona zapadnog Balkana glasila da ih Unija želi u svojim redovima, ali da će biti primljene tek onda kada ispune propisane uslove i kada budu ekonomski sposobne za to. Poručeno je da brzina ovog procesa zavisi od svake zemlje u regionu pojedinačno i njene spremnosti da sprovede reforme. I danas gdje smo?
Garčević: U ćorsokaku. Kad se osvrnemo unazad na istom mjestu smo ako ne i gorem nego što smo bili kada je solunska agenda predstavljena. Rezultat je skoro nula, kao što znamo, nijedna zemlja u međuvremenu nije ušla u EU. Ne računam Hrvatsku, koja je tokom održavanja Samita u Solunu, već bila u procesu, znači znalo se da će ući u EU.
FEB: Koji su ključni parametri za ocjenjivanje uspješnosti Solunske agende?
Garčević: Nije u pitanju samo progres ili nazadovanje koje je napravljeno, već atmosfera oko ideje proširenja. Kada je u Solunu donijeta odluka kojom je rečeno da zapadni Balkan ima perspektivu članstva, postojao je jedan entuzijazam na obije strane, postojala je politička angažovanost EU da se taj projekat sprovede. Toga na žalost više nema.
FEB: Ali entuzijazma nema ni u zemljama Balkana?
Garčević: Tačno, države su umorne iz raznih razloga. Defitinitivno je tačno da nisu napravile ono što se od njih očekivalo, u smislu da isporuče reforme, ali da budemo jasni, kada se jedan projekat planira i kada u tom projektu postoje dvije strane, onda su za uspjeh odgovorne obije strane i ne samo jedna. EU se tada našla u specifičnom položaju jer je bilo riječi o sporazumnom odnosu, koje je prvih 10 godina EU iskoristila veoma dobro, do 2013/14, da bi se sa ulaskom Hrvatske sve zaustavilo. Danas nema te pokretačke energije ni na strani EU koja nije mnogo zainteresovana za Balkan, ni na strani regiona koji prepoznaje da je EU članstvo izgubljeno u magli obećanja. Ali je očigledno politički korektno da se za sadašnju situaciju krivi samo zapadni Balkan.
EU je prestala biti aktivna na Balkanu
FEB: Stereotipno se već godinama govori o nestabilnoj regiji, državama Balkana kao slabim učenicima – vaš komentar.
Garčević: Prihvatam kao argument da nismo uspjeli da se reformišemo, da je pod znakom pitanja vladavina prava, odnos do medija, ali taj umor od reformi je samo odsjaj – odslikava umor EU od proširenja. EU se našla u problemima sa samom sobom zbog finanskijske krize, migrantske krize, Brexita, opadanja demokratije u Uniji i drugih faktora. U takvim okolnostima proširenje je žrtvovano. Ono živi kao tehnički termin, ali nema više tu političku snagu.
FEB: Da li EU gura od sebe odgovornost za neuspjeh tog projekta?
Garčević: Upravo tako, to je neuspjeh i EU, a ne samo zapadnog Balkana. Dok je EU bila aktivna na Balkanu, mi smo bili aktivni. Kad je prestala da bude prisutna – ljudi su prestali da EU integracije shvataju ozbiljno.
Proširenje je u ćorsokaku – ko će reći da je car go?
FEB: Balkan već godinama nije u žiži interosavanja EU, istina je i da su se pojavile i druge za EU problematičnije teme.
Garčević: Da, zapadni Balkan se i ne kotira visoko, kao ni proširenje. Zapadni Balkan je važno pitanje sa bezbjednosnog stanovišta, i više kao mjesto – prostor za uticaj drugih zemalja, kao što su Kina ili Rusija. Ali taj prostor ne bi bio otvoren za uticaj da je EU bila puno više politički angažovana u tom dijelu svijeta. Proširenje je u ćorsokaku i ako nije potpuno umrlo, ono je u komi, ili je stavljeno sa strane. Čak i ovo što se desilo poslednjih mjeseci što se predstavlja kao veliki iskorak da je Bosna i Hercegovina dobila kandidatski status, ili to da je građanima Kosova omogućeno da putuju bez vize i što je prošle godine počeo dijalog sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, mnogi gledaju kao iznudjene ustupke. Kažem iznudjene jer mnogi su na stanovištu da do toga ne bi došlo da nije bilo rata u Ukrajini. Treba i naglasiti da je 4 godine trebalo EU i zemljama članicama da sprovedu odluku svojih tijela te da napravi evoluciju, presjek stanja i preporuke za te poteze.
FEB: Znači moglo bi se govoriti i o krizi institucija EU?
Garčević: Da, to dovodi u pitanje i integritet EU kao takve. Možda nije samo problem u institutcijama država zapadnog Balkana već i u institucijama EU. Evropska komisija je za sve te procese dala preporuku mnogo ranije, još 2018 godine. To ne dovodi u pitanje proces kao takav, već dovodi u pitanje koliko EU vjeruje svojim sopstvenim organima, koji su napravili presjek stanja i dali preporuke.
Više je razloga za gubitak interesovanja za proširenje
FEB: Što se deslo da je EU izgubila interesovanje za proširenje?
Garčević: Razloga je više. Najprije iskustvo sa proširenjem, u EU su ušle pojedine države koje nisu ispunile kriterijeme. Govorimo o Bugarskoj i Rumuniji koje su ušle u EU tako što je već bio odredjen datum njihovog uključenja u članstvo, bez obzira na ispunjene kriterijume.
Dalje, popularna je teza da su desnica ili populisti krivi da je proširenje u krizi. To je samo djelimičn o tačno. Populisti, odnosno krajnja desnica u većini EU članica ima 10-15 procenata biračkog dijela i kao takvi ne predstavljaju većinu, nemaju tu političku snagu koja im se pridaje. Znači tradicionalne partije sa lijeve ili desne strane neće proširenje, populistima omogućavaju da kreiraju atmsoferu netrpeljivosti, te to uzimaju kao izgovor.
Dalje, dogodilo se takozvano klizenje u demokratskim standardima u pojedinim državama EU, tu je primjer Poljske, Mađarske i primjer Slovenije do prošlogodišnje promjene vlasti. Stvorila se atmosfera koja je zemlje Balkana stereotipno diskvalifikovala već na početku. One se unaprijed porede sa onim novim EU članicama koje imaju probleme. Ne uzima se recimo primjer baltičkih država koje mogu služiti kao modeli kako proširenje donosi koristi EU. Ovim se pravi atmosfera da su svi novi članovi potencijalno loši, nedorasli članstvu u EU.
Dalje, dogodila se finansijska odnosno migrantska kriza. Otvorilo se pitanje o tome koliko je EU kompaktna, odnosno da li EU može da obezbijedi potrebnu koheziju za sprovodjenje jedinstvene politike kada su u pitanju važni izazovi kao što je to bila migrantska kriza.
Govorimo znači o krizi povjerenja unutar EU, što se odrazilo kao kriza i ka zemljama aspirantima. EU se zato okrenula sebi kako bi radila na na stvaranju jedinstva EU i takozvanom produbljivanju Unije prije daljnjeg proširenja.
FEB: Da li se ti procesi isključuju?
Garčević: Po mojem mišljenju ta dva procesa ne isključuju jedan drugi. Naprotiv.
Članstvo u EU – na dugom štapu
Da li EU i Balkan danas dijele zajedničku budućnost?
Garčević: Odgovor je ne, i to mogu reći iz ugla jedne generacije, ili generacije i po, znači govorimo o periodu 25–30 godina. Ja ne mogu da zamislim da će ijedna država i u toku naredne generacije postati članica EU.
FEB: Novi predsjednik Crne Gore misli drugačije
Garčević: To je priča koju bi glasači voljeli da čuju a vi je nudite da bi oni glasali za vas. Ako ste odgovorni političar treba da govorite odgovorne stvari. Vi treba da kažete ljudima, ono što je isto neprijatno a ne ono što vole da čuju. To je razlika između vizionara i političlra koji misle u relacijama izbornih ciklusa.
Poslednjih godina predajete u Bostonu, koliko vaši studenti poznaju specifike ovog regiona.
Garčević: Bili bi iznenađeni koliko pojedini studenti dobro poznaju tu tematiku, ljetnje odmore provode na putovanjima po Balkanu. Sa studentima puno diskutujemo o aktuelnim problemima zapadnog Balkana, o demokratskom deficitu, problemu korupcije, ali i dalje ostaje kao ključno pitanje kako je moguće da taj region svih tih godina nije bio integrisan u EU.
Koja je razlika između Ukrajine i Balkana?
FEB: Koliko Rusija i njeno djelovanuje mogu da požure EU?
Garčević: Kao što sam rekao, neko može da kaže da za posljednje iskorake u regionu, u smislu otvaranja pregovora, bezviznog statusa za Kosovo ili kandidatskog statusa za Bosnu i Hercegovinu kredit ide Rusiji, a ne EU. Rusija je sa svojim djelovanjem uticala na EU da to uradi. Da nije bilo invazije Rusije na Ukrajinu da li bi se ovi iskoraci dogodili? Ja sam skeptičan.
FEB: Kako komentarišete to da su Ukrajina i Moldavija preko noći dobile stauts kandidata?
Garčević: Svo poštovanje Moldaviji i Ukrajini, ali je činjenica da su te dvije države tako lako dobile kandidatski status, govori da je to prije svega politički proces, jer da je taj proces bio baziran na vrijednostima oni ne bi mogli da dobiju status.
Na kraju, prošerenje je uvjek bilo politički proces, a ne proces isključivo baziran na ispunjavanju kriterija. Pogledajte kako su primane članice, ne samo posljednjih 20 godina, već i prije toga. Na primjer, Grčka nakon obaranja vojne hunte. Uvjek je politika igrala ulogu.
Ali pošto je to politički proces koja je onda razlika između Balkana i tih zemalja? Zašto se ne bi dalo nešto više državama zapadnog Balkana da se taj proces otvori i da se ponovo pokrene proces Solunske agende? To je ono što čekamo, ali ne vidim nigdje na horizontu.
FEB: Znači problem nije u tome da se sporo zatvaraju poglavlja?
Garčević: Cijela suština je u političkom i ne u tehničkom angažmanu. Ovdje nedostaje politička volja. Da region posjeti neko od političara iz zemalja osnivača EU-e, da su te zemlje zainteresovane da budu prisutne. Na drugoj strani imamo česte posjete kineskih i ruskih zvaničnika, posjete srpskih političara Rusiji, čak i tokom ovih sankcija.
Srbija kod EU-e uživa specijalni status
FEB: I političarima sa Balkana je jasno odakle vjetar duva?
Garčević: Pokazuje se ko je i ko nije politički angažovan. Mi možemo o liderima sa Balkana da govorimo razne stvari, ali ne možemo reći da nisu pametni, da nisu iskusni, da ne prepoznaju ko je zainteresovan za njih i ko nije. Kad govorimo o njima smatra se da su nezrelii igrači, što nije tačno, oni su mnogo iskusniji i lukaviji nego što bi u EU mogao ko da pomisli. Oni čitaju dinamiku procesa i shvataju da je proces u ćorskokaku, mnogi misli da je EU u opadanju svoje moći i da je na drugoj strani Kina ta čija moć raste. Srbija tako već godinama koketira sa Rusijom i Kinom, što joj Brisel velikodušno toleriše nadajući se da će sa Vučićem moći da pronadje neki dogovor za Kosovo. To je što ono mnogim ljudima na Balkanu smeta. To daje snažan argument evroskepticima u regionu, jer EU ima dvostruki standard: ima jedan pristup prema Srbiji, drugi prema drugim zemljama.
FEB Srbija je u stvari dobro krmari u trouglu geopolitičnih uticaja?
Garčević: Da, ona koristi Kinu i Rusiju da smanji i razvodnji uticaj Brisela i to radi uspješno. EU uticaj balansira Kinom, a kineskom snagom balansira uticaj Rusije. Ovo je dobra situacija za Srbiju, igraju sa tri igrača i svakog koriste jedan protiv drugoga. I svi se bore za njihovu pažnju, čime Srbija postaje pozicionirana kao najvažniji faktor (ne)stabilnosti na Balkanu.
SAD podržavaju inicijativu Otvoreni Balkan
FEB: Kako SAD gledaju na Balkan?
Garčević: Postoji razumijevanje da se na naki način Amerika vratila na Balkan. To je djelimično tačno. Vašington se vratio ali to čini više zbog Ukrajine, a ne zbog samog Balkana. Takav pristup je prije svega inspirisan idejom da se spriječi eskalacija i izbjegnu potencijalni sukobi, a ne da se podrže snage koje se stvarno zalažu za reforme. Za reforme je potrebno mnogo više vremena i političkog angažmana, a Vašington je trenutno zauzet za njih važnijim pitanjima na Pacifiku. Čak ni bliski istok nije više prioritet za Vašington.
Kako se sve više spekuliše, ne ulazim u to dali je i istina, sadašnji pristup SAD se zasniva na tzv. ‘tri stuba regionalne politike’. Ta tri stuba su tri najbrojnija naroda u regionu: Srbi, Hrvati i Albanci, odnosno Srbija, Hrvatska i Albanija. Polazi se od pretpostvke da je saradnjomm sa ovim državama moguće držati pod kontrolom potencijalne izvore nestabilnosti u regionu. Tako se preko Srbije ostvaruje uticaj na Republiku Srpsku i Srbe na Kosovu. Preko Albanije se pokušva uticati na Albance u regionu, dok je Zagreb potreban zbog Hrvata u Bosni i Hercegovini. Time bi ove tri države dobile nekakav povlašeni status jer bi bile garantori bezbjednosti i stablinosti u regionu.
FEB: Što to znači za manje države?
Garčević: Ako je sve ovo tačno, pristup zasnovan na tri regionalna stuba može da omogući neke privremene rezultate, ali on je dugoročno opasan jer produbljuje regionalne podjele. Manje države na Balkanu su stavljene u drugi plan, njihova nezavisnost i bezbjednost postaje upitna, dok se pospješuju ambicije većih država u regionu.
FEB: Američka administracija podržava Otvoreni Balkan. Vaš komentar?
Garčević: Ne samo da podržava već i promoviše Otvoreni Balkan. Otvoreni Balkan je jedino mjesto razlaza politike EU i Amerike. Sam smatram da je trebalo uložiti energiju u revitalizaciju procesa koji su već pokrenuti a u kojima su uključene evropske zemlje, poput slovenačkog procesa Brdo, ili Berlinskog procesa i tako dalje, te procese treba oživjeti jer ti procesi predstavljaju kopču saradnje između zemalja regiona sa EU. Otvoreni Balkan u sadašnjoj formi ne može da služi svojoj svrsi. Njegovi dosadasnji rezultati su više nego skromni, a namjere Srbije, u najmanju ruku, diskutabilne.
FEB: Na Balkanu pa se radi na drugom PR-u?
Garčević: Da, Otvoreni Balkan se često vidi kao alternativa uključivanja u EU a ne kao nešto što ubrzava integraciju. Mi smo sada napravili taj proces, EU će da nas hvali kako je to jako dobro, me ćemo se baviti time 10 godina, a zapravo nećemo biti bliži ulasku u EU.
Članstvo u EU nije garant boljeg života
FEB: Ta neizvjesna budućnost regije pokazuje se i po broju zainteresovanih mladih ljudi koji žele da napuste svoje zemlje.
Garčević: Da, trendovi ne ukazuju da će se to promijeniti, naprotiv, trend se nastavlja. Zanimljivo da mladi odlaze i iz država članica kao što su Bugarska, Rumunija, Hrvatska, Češka i Mađarska, naravno u potrazi za boljim životom odnosno boljim standardom.
FEB: I kakav je daljnji redosled koraka, što je vaša poruka povodom jubileja 20 godina Solunskog samita EU ?
Garčević: EU treba da napravi reviziju pristupa. Ako želi da proces bude ojačan, EU treba da uloži mnogo više truda u rebrendiranje tog procesa i zašto ne reći i u popravljanje imidža, kako bi poruke bile jasne kao što su to bile recimo 2004 ili 2005 godine.
EU treba da se puno više politički angažuje, da pošalje poruku da je proširenje zaista realno. Da to nije takozvani moving target. Jedina stvar koja je opipljiva u poslednjih 20 godina je bila ta da su građani dobili bezvizni režim. Ali na tom putu je trebalo imati nekoliko takvih smjernica, koje bi bile mjerljive, koje možete da pokažete svojim građanima. Nešto opipljivo. Takva bi bila neka vrsta postepene integracije. Ne da čekate 20,30 godina dok zatvorite sva poglavlja, napravite finalne razgovore kroz koje bi se sve zemlje izjasnile za vaše priključenje i onda bi vi postali član EU.
FEB: Dug je put i neizvjestan.
Garčević: Priključenje je svakako dug put, ali po mojem mišljenju nekakva postepena integracija mi mogao da bude dobar pristup., O ovome se već diskutuje u EU – da se integrišemo u područjima gdje smo već postigli neke rezultate. Na primjer, da se zemlje kandidati uključe u konsultacije prije nego što se donose važne odluke koje se tiču zajedničke vanjske i bezbjednosne politike EU – kada se na primjer usaglašava EU politika prema Rusiji. Tada bi se izbjegla praksa gdje se EU pojavljuje u ulozi naredbodavca, a zemlje regiona su ulozi izvršioca. Tada bi se stvorio ambijent u kojem se i zemlje kandidati osjećaju uključene u proces.
FEB: I za kraj, zašto termin Zapadni Balkan koji upotrebljavaju u EU na Balkanu nije prihvatljiv i odomaćen?
Garčević: Termin Zapadni Balkan po meni ima jasnu političku konotaciju i uveden je nedavno nakon samita u Solunu. Zat ga treba oprezno koristiti, jedino u kontekstu EU integracija. Da budemo jasni, u geografskom ili u nekom političkom smislu ne postoji neka zaokružena teritorija koja bi se mogla nazvati Zapdanim Balkanom, jer ako postoji Zapadni Balkan, zašto se ne upotrebljava referenca Istočni Balkan za zemlje kao što je Rumunija, Bugarska ili Turska. Gdje je Grčka u tom slučaju? Šta ćemo sa Hrvatskom ili Slovenijom, da li su one na Balkanu ili van? Zbog sveg ovog termin Zapadni Balkan je dobio jedno skriveno značenje – region Evrope gdje se nalaze države koje neuspješno pokušavaju da postanu članice EU.
Bonus video:
