ČLAN PREDSJEDNIŠTVA URA I ODBORNIK U SO PODGORICA

Rakčević: Za Podgoricu po mjeri građana, a ne tajkuna

Dok je u centru urbanog planiranja i ukupnog razvoja nekadašnjeg Titograda bio - građanin, kao korisnik prostora, u centru razvoja Podgorice se decenijama nalazi gladni kapital i nepresušna potreba da se on uvećava, isključivo u korist vladajućih političara i njima bliskih tajkuna
12 komentar(a)
Luka Rakčević, Foto: URA
Luka Rakčević, Foto: URA
Ažurirano: 29.08.2017. 07:56h

Predstavnicima vlasti su usta puna demokratije, jednakosti, ekonomskih reformi i odgovornog odnosa, dok se prema Podgorici odnose kao prema sopstvenoj prćiji, koju nesmetano parcelišu, rasprodaju i poklanjaju, degradirajući životni standard građana, ocijenio je u intervjuu za Monitor član predsjedništva URA i odbornik u SO Podgorica Luka Rakčević.

  • Izjavili ste da je "ljubav funkcionera DPS-a prema Podgorici vidljiva na svakom koraku". Kako izgleda ta DPS ,"razglednica"?

Moramo razumjeti da način na koji se grad razvija za sobom povlači itekako krupne sociološke, ekonomske, političke i ekološke posljedice. Iako ni prethodni i aktuelni sistem nisu dozvoljavali građanima da presudno utiču na pravac razvoja grada, već su iz različitih pobuda, u manjoj ili većoj mjeri to pravo držali oktroisanim, ipak se mora napraviti jasna razlika između ta dva koncepta. Dok je u centru urbanog planiranja i ukupnog razvoja nekadašnjeg Titograda bio - građanin, kao korisnik prostora, u centru razvoja Podgorice se decenijama nalazi gladni kapital i nepresušna potreba da se on uvećava, isključivo u korist vladajućih političara i njima bliskih tajkuna.

Gotovo sve podgoričke fabrike koje su zapošljavale na desetine hiljada građana su planski gašene, kako bi isti ljudi iz svijeta politike rasprodavali njihovu vrijednu imovinu, a isti investitori na zemljištima tih fabrika gradili stanove za tržište. V rijedno zemljište Marka Radovića (po cijeni od 80 feninga po kvadratnom metru) poklonjeno je kompaniji Čelebić, pola miliona kvadratnih metara Kombinata aluminijuma (KAP) kompaniji Uniprom, dok je atraktivno zemljište uništenog Duvanskog kombinata i Mljekare, pod diskutabilnim uslovima, prodato kompaniji Zetagradnja. Hoteli Podgorica, Crna Gora, City i kamp na Zlatici su prodati kompaniji Normal company za smiješnih 4.7 miliona eura, da bi Uprava policije, pet godina nakon toga, samo kamp na Zlatici otkupila za 8.3 miliona eura. U pitanju je sistemski, a ne pojedinačni problem. Dok se prema Podgorici odnose kao prema sopstvenoj prćiji, koju nesmetano parcelišu, rasprodaju i poklanjaju, degradirajući životni standard građana, predstavnicima vlasti su usta puna demokratije, jednakosti, ekonomskih reformi i odgovornog odnosa.

  • Problematizovali ste pitanje solitera "Milenijum" u Bloku V. Do brisanja nebodera iz planske dokumentacije, kako ste tražili nije došlo, ali ste ipak postigli napradak. Šta očekujete da će biti sa tim projektom?

Poučeni iskustvima oko izgradnje solitera pored hotela Podgorica, željeli smo reagovati na vrijeme, kako bi zajedno sa građanima Bloka 5 pokušali da spriječimo bespovratno uništavanje tog podgoričkog naselja. Po prvom Detaljnom urbanističkom planu (DUP) iz 1976. godine, koji je radio proslavljeni arhitekta Tupa Vukotić, Blok 5 je urbanistički i arhitektonski zaokružena cjelina, dok mu zgrade koje je radio arhitekta Mileta Bojović daju autentičan izgled. Sticajem različitih okolnosti, snažnog medijskog pritiska i sve većeg kalkulisanja gradske uprave u susret lokalnim izborima, uspjeli smo natjerati predstavnike vlasti da, makar i privremeno, odustanu od izgradnje solitera. Iako vjerujem da se neće usuditi da, uprkos nezadovoljstvu građana, u skorijem periodu revidiraju takvu odluku, konačno rješenje bi svakako bile izmjene DUP-a, ali i izmjene PUP-a, kako bi se na navedenom prostoru ucrtale zelene i parkovske površine.

Upravo se kroz primjere Bloka 5 i današnjeg City kvarta, najbolje mogu vidjeti krupne razlike između dva navedena koncepta. Prilikom projektovanja i građenja Bloka, vođeno je računa o budućim korisnicima prostora, pa danas građani tog naselja imaju dva vrtića, dom zdravlja, osnovnu školu, parking prostore, neuporedivo više zelenih i parkovskih površina, ali i 17 prostora (u gradskom vlasništvu), koji bi se mogli neuporedivo bolje iskoristiti. Dok City kvartu, građenom po principu što bržeg i lakšeg maksimiziranja profita, nedostaju gotovo svi navedeni kapaciteti.

  • Upozorili ste da je gradonačelnik Stijepović uhljebio, preko partijskog zapošljavanja, više od 700 ljudi. Slično kadriranje je u opštinskim preduzećima, a primjer je Vodovod. Koliki su to troškovi i kako tome stati na put?

Samo od stupanja gradonačelnika Stijepovića na tu funkciju do danas, troškovi za zarade zaposlenih u Glavnom gradu su, na godišnjem nivou, porasli za skoro četiri i po miliona eura (sa 29.860.784, na 34.179.959 eura), dok će na kraju ove godine, taj iznos dostići skoro pet miliona eura.

Zbog toliko visoke tekuće potrošnje, izazvane partijskim zapošljavanjima, stvaraju se velike budžetske rupe, koje gradske vlasti krpe podizanjem nameta. Tako je, samo u posljednje dvije godine, lokalna uprava duplirala lokalne komunalne takse i redefinisala porez na nepokretnost, dok se od januara uvode dva nova nameta: komunalna naknada i komunalni doprinos. S druge strane, umjesto da javne službe (poput Vodovoda, Čistoće i drugih) prodajom svojih usluga pokrivaju tekuću potrošnju i akumulirani profit preusmjeravaju u kapitalni budžet grada iz kojeg bi se finansirale potrebne investicije, Glavni grad je za posljednjih šest godina, tim javnim službama prebacio skoro 40 miliona eura.

Za novac kojim plaćamo partijska zapošljavanja Slavoljuba Stijepovića, mogli smo: kupiti nove klimatizovane i prilagođene autobuse, izgraditi gradsko pozorište, uraditi termoizolacione fasade za najmanje 60 stambenih zgrada o trošku grada, posaditi milion autohtonih biljnih vrsti, izgraditi zelene krovove i još mnogo toga. Umjesto tih razvojnih projekata, mi danas prodajemo zgradu Sale za vjenčanja (kao jednu od najstarijih zgrada u Podgorici), vozimo se autobusima iz 1977. godine (godine u kojoj je Tito posjećivao Sjevernu Koreju), imamo stare fasade i trošne krovove, kao i nesnosne ljetnje vrućine, koje bi pravilno pošumljavanje značajno smanjilo.

Opširnije čitajte u Monitoru

Preporučujemo za Vas