Nije od pomoći ako neko sa strane spekuliše o tome koga treba izabrati i kakvu vladu formirati u Crnoj Gori... Da sam i dalje u diplomatiji, ne bih savjetovao svojoj vladi da se izjašnjava o tome ko bi trebalo, a ko ne da bude dio vlasti, jer nije primjereno i izaziva ogorčenost.
To je u razgovoru za “Vijesti” kazao nekadašnji ambasador Velike Britanije u Saveznoj Republici Jugoslaviji (SRJ), ser Ajvor Roberts.
Jedan od najcjenjenijih britanskih diplomata službovao je u SRJ od 1994. do 1997. godine. U njegovoj biografiji piše, između ostalog, da je tokom boravka u Beogradu, u ime međunarodnih posrednika (lorda Dejvida Ovena i Karla Bilta), vodio pregovore s jugoslovenskim vlastima i bosanskim Srbima.
O svojim beogradskim godinama, napisao je memoare “Razgovori sa Miloševićem”, objavljene 2012.
Osim u Beogradu, ser Roberts službovao je u Parizu, Madridu, Rimu... Iz diplomatije se povukao 2006, kad je postao predsjednik prestižnog Triniti koledža na Univerzitetu u Oksfordu. Na toj poziciji bio je do 2017.
U intervjuu “Vijestima” govorio je o trenutnim političkim prilikama u Crnoj Gori i na Balkanu, raspadu Jugoslavije, EU, o Slobodanu Miloševiću, Milu Đukanoviću, Milovanu Đilasu...
Jedan ste od najznačajnijih svjedoka raspada Jugoslavije, čovjek koji je taj proces pratio takoreći uživo. Međutim, kod Vas nailazim na donekle oprečna mišljenja o tome ko je najodgovorniji za krah te države. U brojnim intervjuima i autorskim tekstovima tvrdite da je Milošević “grobar Jugoslavije”, dok se u memoarima ipak pitate da li je njegova uloga bila najvažnija. Imate li danas, duže od tri decenije nakon tih događaja, jasan odgovor na pitanje - ko je glavni krivac za raspad Jugoslavije?
Smatram da je krivaca mnogo, ali su glavni bili Milošević i (Franjo) Tuđman zbog zamisli koju su imali. Mislim da je Milošević sebe prvobitno vidio kao novog Tita, u smislu kontrole, da bi potom, shvativši da mu to neće poći za rukom, otvoreno s Tuđmanom razmatrao ideju suštinske podjele bivše Jugoslavije, a naročito podjele Bosne između Hrvatske i Srbije. Milošević je katkad bolje znao da prikrije šta smjera. Tuđman je bio brutalno iskren: jednom prilikom je došao u London i Pediju Ešdaunu zbilja pokazao na karti kako vidi podjelu Bosne između Hrvatske i Srbije. Prosto zapanjujuće, ali uvjeren sam da je samo bio iskren i da je to zapravo bila tema njegovog i Miloševićevog susreta u Smederevu.
Bilo je, međutim, mnogo činilaca koji su doprinijeli raspadu. Nema sumnje i da je međunarodna zajednica nastupila nekoherentno.
Kako tačno?
Slate su veoma različite poruke. U jednom trenutku ideja je bila: ne, raspad Jugoslavije nije prihvatljiv jer bi doveo do jednostrane i nasilne promjene granica, te ne bi trebalo vući bilo kakve poteze koji bi podsticali raspad. Mislim da je sad jasno da Jugoslavija nije mogla opstati. Centrifugalne sile bile su prejake, ali razlaz se mogao organizovati mirnim putem, kao u Čehoslovačkoj, gdje smo imali “plišani razvod”. Smatram da su Evropa i Amerika tu mogle da ulože više napora. No, pohitalo se, u prvom redu Njemačka, da se priznaju Slovenija i Hrvatska.
Koliko je bila pogrešna ta odluka?
Kao veoma lošu ocjenjujem odluku da se one priznaju bez garancija za manjine, na primjer, što je bilo sasvim neodgovorno. To se kosilo i sa savjetima svih ambasadora u Beogradu, iz evropskih zemalja, kao i sa željama Amerikanaca. Bilo je protivno onome što su savjetovali generalni sekretar UN-a i Lord Karington, tadašnji specijalni izaslanik EU. Potrebni su bili pregovori. Svakako je bilo neumjesno zauzeti stav da je proces maltene nezaustavljiv, pa nek Njemci rade po svome kad je već tako. Pa čak i nakon što smo se saglasili o priznanju Hrvatske i Slovenije, umjesto da to učini kad i ostale evropske zemlje, Njemačka je požurila - toliko o evropskoj usaglašenosti i jedinstvu. Po mom mišljenju, užasna odluka čije su posljedice direktno dovele do rata u Bosni.
Pomenuli ste Miloševića, Tuđmana, međunarodnu zajednicu, ali šta je s ulogom ostalih tadašnjih balkanskih lidera, poput Milana Kučana i Alije Izetbegovića?
Kučan je bio oportunista. Osjetio je s koje strane vjetar duva, riješio da okuša sreću i uspjelo mu je zato što Srbija nije bila posebno zainteresovana za Sloveniju. Tamo nije - ili gotovo da nije - bilo Srba, pa se nije ni očekivalo da će se naročito buniti. Jasno je da su Kučanovi potezi ubrzali raspad Jugoslavije. Ali, krivicu više vidim kod drugih nego kod njega.
Izetbegović je stavljen u veoma težak položaj usljed multietničke strukture Bosne. Očito da je bio izuzetno zabrinut po izlasku Hrvatske i Slovenije iz SFRJ, zbog toga što će ostati sam spram Srbije i Crne Gore. Milošević mi je jednom rekao da je Izetbegoviću predočio da može biti premijer u federalnoj Jugoslaviji. Ali, po svoj prilici Izetbegović nije u tom obećanju vidio sigurnost koju je smatrao neophodnom. Što se njega tiče, mislim da je postojao trenutak kad je trebalo pažljivije razmotriti Kutiljerov plan (mirovni plan koji je predviđao stvaranje tri konstitutivne nacionalne jedinice u BiH prim. aut.). No, od toga ga je odgovorio Voren Cimerman, američki ambasador. Kad je Izetbegović bio u nedoumici da li je trebalo pristati, Cimerman ga je podstakao da povuče potpis, što je krajnje otežalo situaciju.
Kakva je bila Cimermanova uloga u raspadu Jugoslavije? U knjizi ste naveli da Vam je Milošević rekao da najviše žali zbog konflikta s Cimermanom 1989, povodom obilježavanja 600. godišnjice Kosovske bitke, na Gazimestanu.
Mislim da ga je Cimermanov nedolazak na proslavu uvrijedio, zbog čega je godinu dana odbijao da ga primi. Rekao mi je da to vidi kao jednu od svojih grešaka. Bio je to moj posljednji telefonski razgovor s Miloševićem prije nego što sam otišao s dužnosti ambasadora, u kom sam ga pitao da se osvrne na to koje su najveće greške koje je kao predsjednik Srbije, a potom i Jugoslavije, učinio. Jedna od stvari koje je naveo bila je baš to.
A da li je Cimerman imao neki poseban angažman u raspadu?
Ne bih rekao da je pomoglo to što je podrivao Kutiljerov plan, jer se njime moglo izbjeći veće krvoproliće. Ukratko, bilo šta što je išlo u pravcu većih tenzija, više nasilja - svakako nije bilo od pomoći.
U jednom intervjuu ste kazali da je Jugoslavija mogla da preživi. Kako? Ko su bili političari koji su mogli da je sačuvaju?
Preživjeti je mogla jedino u bitno drugačijem obliku, s dosta labavijim, konfederalnim uređenjem, jer bez ličnosti poput Tita - koji je zemlju vodio kroz svjetski rat - nije se moglo po starom. Smatram i da Tito snosi dio odgovornosti zbog potiskivanja raznih identiteta u bivšoj Jugoslaviji. Neko od Amerikanaca, Voren Kristofer ako se ne varam, opisao je tu situaciju kao poklopljeni kazan. Ono što je bilo pod poklopcem, poslije Titove smrti pokuljalo je van i pokazalo se u vidu nacionalističkih stranaka nastalih u svakoj od republika.
To se u izvjesnoj mjeri moglo izbjeći da se nacionalni identitet smio ispoljavati na bezazlen, kulturološki način. U Britaniji bi, primjera radi, bilo suludo zabraniti Škotima da pjevaju svoju nacionalnu himnu “Hrabra Škotska”. To je prosto folklor koji bi bila velika greška zabranjivati i niko u Britaniji ne bi to smatrao razumnim. Ali, tako je bilo ovdje, u vrijeme komunizma i Titove vladavine.
Da li bi Tito, da je bio živ, mogao da sačuva Jugoslaviju? Ugledna Njemačka istoričarka Mari-Žanin Čalić, koja je napisala knjigu o njemu, tvrdi da se to ne bi desilo, jer je država bila u lošem stanju, da su ekonomske prilike bile loše...
Tačno, ali ne raspadne se svaka država koja je u lošoj ekonomskoj situaciji na sedam-osam djelova, i još krajnje nasilno. Nije to jedina opcija. Labava konfederacija je bila opcija, s tim da je jasno da Jugoslavija nije mogla preživjeti u onom obliku u kom ju je Tito ostavio. Poslije njegove smrti, ekonomsku situaciju je svakako otežao i skori kraj Hladnog rata, čime je Jugoslavija izgubila svoj geostrateški značaj za Zapad, kome je dotad bilo u interesu da je ekonomski podržava, kao tampon zonu između sovjetskog bloka i Zapada.
Dakle, sve i da je Tito poživio još dvadeset godina, i on bi morao da računa s tim i da prilagodi svoj rezon. Sjećam se i Miloševićeve rečenice da je jedan od faktora koji su doveli do raspada Jugoslavije bila Kardeljeva (Edvard) ustavna reforma iz 1974, za koju je vjerovao da je razjela vezivno tkivo federacije.
Da li uopšte možemo govoriti o tome da je disolucija Jugoslavije završena ako imamo u vidu trenutnu situaciju na Kosovu i u BiH?
Smatram da su sadašnje granice konačne. Teritorijalne korekcije, koje su razmatrane, po svoj prilici više ne dolaze u obzir jer podrazumijevaju uzajamni dogovor i mirno sprovođenje, za šta u bliskoj budućnosti ne vidim prostora. Granice se mogu doživljavati na različite načine, a ja ih vidim kao sredstvo za jačanje osjećanja bezbjednosti kod ljudi. Konačno, nakon što steknete povjerenje u komšije, važnost granica u izvjesnoj mjeri blijedi - kao kad flaster otpadne sa zaliječene rane. Nešto slično možemo vidjeti u Šengenskoj zoni. Po mom mišljenju, to je model na koji bi trebalo obratiti pažnju. Ako cijeli Zapadni Balkan na kraju uđe u EU - a lično ne vidim nijedan razlog zašto ne bi - onda bi granice postale skoro pa nevažne.
Nije li ta ocjena, da “teritorijalne korekcije više ne dolaze u obzir”, djelimično u koliziji s Vašom idejom o neophodnosti održavanja novog Berlinskog kongresa? Nju ste predstavili prije 11 godina rekavši da bi “promjena granica na Balkanu doprinijela miru i toleranciji”. Tu ideju su zagovarale još neke britanske diplomate, poput Timotija Lesa. Da li ste i dalje pri tome?
Ako govorimo o nekom novom kongresu koji bi počivao na saglasnosti svih strana - da, naravno. Ne vidim, recimo, ideološki razlog koji bi sprečavao razmjenu preševske doline za sjever Kosova, pod uslovom da sve strane smatraju da je to dobra ideja. No, i u tom slučaju je riječ o efemernoj i privremenoj ideji promjene granica. Jer, kako sam maločas napomenuo, ako na kraju svi budu u EU, na prostoru gdje se granice brišu, onda to više nije suštinski bitno.
Ono što u datom trenutku može biti problematično, što je i jedini razlog zbog kog i dalje smatram da bi neka konferencija mogla biti cjelishodna, su tenzije između zajednica. Vidimo da toga i danas ima na sjeveru Kosova, dosta je tenzija i u Bosni. Nevjerovatno mi djeluje da se bližimo 30. godišnjici Dejtonskog sporazuma, a i dalje postoje otvorena pitanja. Sjetimo se Evrope, razorene 1945, trideset godina nakon kraja Drugog svjetskog rata: Njemačka u Evropskoj ekonomskoj zajednici, članica NATO-a, francusko-njemačko pomirenje. Gdje Balkan griješi? Zašto ne može da krene tim putem?
Pominjete Francusku i Njemačku. Šta mislite o tzv. francusko-njemačkom predlogu za Kosovo? Imate li utisak da međunarodna zajednica pokušava da prisili Beograd i Prištinu da pristanu na taj plan?
Mislim da je pouka iz kosovskog slučaja ta da spoljni akteri treba da budu veoma oprezni kad nešto pokušavaju da nametnu, ako nema dobre volje s obje strane. Nisam pratio razvoj situacije u posljednjih nekoliko dana jer sam bio na putu. Ne znam šta je epilog sastanka u Briselu koji je sazvao (Žozep) Borelj.
Nema dogovora.
Tako sam i pretpostavljao, šteta. Što duže ovo traje, to će bivati sve teže. Ne vidim brzo rješenje na horizontu.
A šta je s BiH? Prije dvije godine ste napisali da se Dejtonski sporazum možda suočava s krajem. Šta je opcija za tu državu koja neće rezultirati novim ratom i koja će biti prihvatljiva za sva tri konstitutivna naroda?
Nemam neko čarobno rješenje za Bosnu. Kao što sam rekao, veoma je razočaravajuće da skoro trideset godina od Dejtona imamo sporazum, ali ne i razrješenje, da se tako izrazim. Nešto slično vidimo i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sporazum iz Belfasta sklopljen 1998. donio je mir Sjevernoj Irskoj, okončavši tri decenije rata. Sporazum, dakle, ne i razrješenje, jer zajednice još nisu pomirene. One nisu u tako dobrim odnosima kao Francuzi i Njemci, što je neuspjeh.
U tom smislu, ni Dejton nije bio uspješan. Bio sam u Beogradu 1995. kad je potpisan, i da sam znao da gotovo trideset godina kasnije nećemo postići više na polju zbližavanja zajednica, bio bih duboko razočaran. Tada sam, međutim, bio veoma srećan jer je time stavljena tačka na rat u Bosni. Mislio sam da počinje novo poglavlje. Sve u svemu, veliko razočaranje.
Mislite li da će Republika Srpska (RS) jednog dana biti nezavisna država?
Ne, ne mislim. Nije priznata tad i neće biti priznata ni sad.
Smatrate li da Dodik djeluje u pravcu nezavisnosti RS?
Ne bih rekao, jer on zna da bi time prešao svaku crvenu liniju. Možda bi imao podršku predsjednika (Vladimira) Putina, ali to bi manje-više bilo to. Koliko god se nacionalisti u Srbiji zanosili time, oni ipak znaju da međunarodna zajednica ne bi dala pristanak.
Jedan od onih koji se oštro protivi ideji promjene granica na Balkanu je doskorašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. Kakvu je ulogu on odigrao u raspadu Jugoslavije?
Ne mislim da je imao neku posebnu ulogu. Većinu vremena koje sam proveo u Beogradu, on je bio premijer, tako da se nije baš ni bavio spoljnim poslovima. Naravno, kad se suprotstavio (Momiru) Bulatoviću i kad je postao otvoreno kritičan prema Beogradu i Miloševiću - u vrijeme demonstracija protiv krađe na lokalnim izborima 1996. u Beogradu i drugim gradovima - tada se profilisao kao jedan od vodećih Miloševićevih oponenata. Ali, prije toga nije bio aktivan na način na koji je to bio Bulatović po pitanju spoljne politike.
Sjećam se da mi je Milošević rekao - o tome sam, čini mi se, pisao i u knjizi - kako Đukanović tvrdi da je pobijedio na izborima za predsjednika Crne Gore i da naša vlada to podržava. Odgovorio sam potvrdno i dodao da smo imali međunarodne posmatrače koji smatraju da su izbori bili fer i slobodni, te da zato i podržavamo. Milošević odvraća kako ne dijeli stav. Poručio sam mu da međunarodni posmatrači imaju svoju ulogu, kao što smo mogli vidjeti i na lokalnim izborima u Srbiji, zbog čega ćemo priznati Đukanovića za regularno izabranog predsjednika Crne Gore.
Nedugo potom, Milošević je s pozicije predsjednika Srbije prešao na poziciju predsjednika SRJ, a Đukanović u svojstvu predsjednika Crne Gore dolazi na inauguraciju u Narodnu skupštinu u Beogradu, gdje su svi nakon zvanične ceremonije čekali u redu da čestitaju Miloševiću, Miri Marković i njihovoj djeci. Ljudi bi, dakle, prišli Miloševiću, uputili čestitke, rukovali se s Mirom, onda i s Marijom i Markom. Đukanović je jedino prišao Miloševiću, čestitao mu, okrenuo se i otišao. Ni riječi Miri ili djeci. Veliki skandal je bio.
Da li je Velika Britanija na bilo koji način pomagala Đukanoviću tokom njegovog konflikta s Miloševićem?
Mi smo dijelili stav po pitanju lokalnih izbora u Srbiji. U tom smislu, nije da smo ga podržavali, već smo bili na istim pozicijama, tvrdio je isto što i mi - da su izbori pokradeni i da ih treba poništiti. Takođe, kao što sam rekao, podržali smo njegovu izbornu pobjedu nad Bulatovićem, jer su izbori bili regularni po procjeni međunarodnih posmatrača. Kasnije je, naravno, Đukanović dosta pomogao Zapadu oko Kosova.
Da li je Velika Britanija, kao SAD, žmurila na šverc cigareta koji se devedesetih odvijao preko Crne Gore? Nekadašnji ambasador SAD-a u Srbiji i Crnoj Gori Vilijam Montgomeri tvrdi da je njegova zemlja znala za krijumčarenje cigareta...
Kad je o švercu i krijumčarenju riječ, mi nismo nikako mogli znati za to. Zapravo su Italijani podigli optužnicu protiv Đukanovića za šverc cigareta, o čemu smo bili obaviješteni, ali niko nije švercovao cigarete u Britaniju. O tome nismo imali nikakvih saznanja.
E, sad, tokom sankcija je nekako sve bilo u znaku krijumčarenja. Znali smo za šverc preko Skadarskog jezera. Znali smo da se švercuje Dunavom. Hoću reći, mogli ste to svojim očima da vidite. Bilo je onoga što se zove “mravlji šverc” na granicama, gdje su ljudi autom išli u Mađarsku, sipali gorivo, vraćali se i presipali, pa onda ponovo išli da sipaju. Šverc je na neki način bio dio života. Međunarodna zajednica nije imala resurse da prati sve što se dešavalo. Ljudi su se u Srbiji i Crnoj Gori bili prilično uvještili u švercu, jer je to bilo neophodno za pristojan život. Ali, daleko od toga da smo mi gledali kroz prste. Aktivno smo učestvovali u patrolama kad je došlo do sučeljavanja između Miloševića i (Radovana) Karadžića i blokade na Drini, pratili smo prekogranični šverc. Tu granicu je, međutim, gotovo nemoguće patrolirati bez armije od više hiljada ljudi, što mi nismo imali.
Kako danas gledate na Crnu Goru i njene nove vlasti, koje su došle nakon smjene Đukanovićevog režima prije tri godine?
Očito da je otvoreno novo poglavlje. Nakon trideset godina dominacije jedne stranke i jedne ličnosti, okrenut je novi list. Crna Gora je prošla kroz sva ta krupna poglavlja pod dinastijom Petrovića, potom Karađorđevića, pa je došao Tito, poslije njega Đukanović. Sad počinje jedna nova era. Nezavisnost je, naravno, bila veliki korak.
Usput da pomenem, kad sam bio britanski ambasador u Beogradu, optužili su me da promovišem crnogorsku nezavisnost jer sam naš državni praznik, proslavu kraljičinog rođendana, organizovao na Cetinju 1996. Prisustvovali su svi visoki funkcioneri - Bulatović, Đukanović, (Svetozar) Marović... U Beogradu su to doživjeli kao skandal. Nije mi dosta što obilježavam državni praznik u Beogradu, nego pravim proslavu i na Cetinju. A nikakvu politiku nezavisnosti nisam promovisao, već sam smatrao da to pitanje Crna Gora i Srbija treba da riješe između sebe. Prosto sam htio da uvažim činjenicu da mi opis posla pokriva Srbiju i Crnu Goru, i da nije razumno očekivati da ljudi iz Crne Gore moraju da putuju do Beograda samo da bi prisustvovali proslavi.
Prije četiri godine ste, u autorskom tekstu za Politiko, kritikovali Đukanovića, kazavši da je on “vladar koji pripada prošlosti”. Vidite li mogućnost njegovog povratka na vlast ako oni koji su ga porazili nastave da povlače loše poteze, prave nestabilne vlasti i sl.?
Moja definicija demokratije jeste mogućnost smjene vlasti. Mirnu smjenu vlasti vidim kao znak zrelosti. Crna Gora je to doživjela i smatram da je dobro što je tako. Na izborima treba da odlučuje jedino crnogorsko biračko tijelo. Mislim da nije od pomoći ako neko sa strane spekuliše o tome koga treba izabrati i kakvu vladu formirati.
Da, ali neke diplomate ovdje daju izjave o tome ko bi trebalo, a ko ne da bude dio vlasti... Da li je to direktno miješanje u unutrašnja pitanja Crne Gore i jesu li zapravo međunarodni akteri odgovorni za trenutnu političku nestabilnost u zemlji?
Da sam i dalje u diplomatiji, ne bih savjetovao svojoj vladi da se izjašnjava o tome ko bi trebalo, a ko ne da bude dio vlasti, jer nije primjereno i izaziva ogorčenost. Zamislite, recimo, da njemačka vlada nekoj drugoj evropskoj vladi poručuje ko treba u nju da uđe - ljudi bi s pravom bili ogorčeni. Stoga ja svojoj vladi nipošto ne bih savjetovao takav pristup. Mislim da je to pitanje koje isključivo crnogorski političari i narod treba da riješe, a siguran sam da hoće.
Odvraćao sam Miloševića od Karadžićevih i Mladićevih besmislica
Vaši memoari “Razgovori sa Miloševićem” omaž su Milovanu Đilasu i njegovoj knjizi “Razgovori sa Staljinom”. Da li ste Vi i Milošević bili kao Đilas i Staljin ili, pošto ste rekli da je Milošević sebe vidio kao novog Tita - Ficroj Meklejn i Tito?
Bolje Ficroj i Tito. (smijeh) Upoznao sam Ficroja, bili smo u gostima kod njega u Škotskoj u ljeto 1995. Jasno, bio je poražen i razočaran svime što se događalo u Jugoslaviji. A sjećam se, nešto kasnije davao sam intervju Vremenu ili nekom drugom beogradskom listu, kad sam dobio pitanje - da li Ficroj Meklejn i dalje određuje britansku politiku? (smijeh) Rekoh, Ficroj Meklejn ima preko osamdeset godina i nije aktivan pri vladi još od 1950-ih. U svakom slučaju, bilo je fascinantno razgovarati s njim.
A ko je bio Milošević?
Nije bio Tito, to sigurno. Imao je Staljinovu okrutnost, ali i vrlo uzak pogled na život. Na neki njemu svojstven način bavio se problemima samo u kratkom roku. Kao da ujutro ustane, vidi koji su problemi za danas na dnevnom redu, a da pritom uopšte ne razmotri širu sliku. Nije djelovalo da je u stanju da se izmakne i sagleda stvari u cjelini, što je, naravno, dovelo do brojnih grešaka.
Jedan od mojih ciljeva u razgovoru s njim bio je da pokušam da ga vratim na širu sliku - kako okončati rat. Ne da se bavi još jednom od Karadžićevih ili Mladićevih besmislica, već da situaciju posmatra mimo toga. Kako da se završi rat, to je bio moj glavni fokus. Ponekad sam iznova i iznova morao da ponavljam istu stvar.
Divim se Đilasu, pričao mi je o autonomiji za Krajinu, granicama...
Šta ste naučili od Milovana Đilasa?
Poznavao sam Đilasa... Pitao sam ga o granicama, o tome šta misli o Badinterovoj komisiji. Njegov odgovor je bio da su granice, kad su crtane u Jajcu 1943, zamišljene samo kao administrativne granice. Nisu bile od značaja, ionako se mislilo da će vremenom nestati. Oni su komunisti, zašto bi onda bilo bitno gdje su granice? Bilo im je svejedno, ništa bitnije nego odrediti gdje da stave autobusko stajalište.
Još mi je govorio i o Krajini, o autonomiji koju su za nju razmatrali. Razgovarali su o tome s Titom, ali njemu se to nije nimalo dopalo, kao polu-Hrvatu, polu-Slovencu. Tako su i odustali od te ideje, računajući da u komunističkom svijetu to neće biti ni važno, svi će biti braća.
Mislite li da neke Đilasove ideje žive danas, šta je njegova zaostavština?
Iako partizan, komunista, Đilas je uvijek isticao da je demokrata, što je pouka jednako važna i za današnje vrijeme. Možda je to pouka koju bi trebalo da izvuku u Mađarskoj, gdje demokratija baš i ne cvjeta pod (Viktorom) Orbanom. Uglavnom, da, ostala je trajna zaostavština u vidu sposobnosti da se usprotiviš i izložiš političkom i ličnom riziku time što ćeš reći - ovo nije u redu. Tu ima šta da se nauči. On je bio prvi disident u komunizmu i skupo je to platio. Nevjerovatan čovjek, beskrajno se divim.
Ako kažete da Ukrajina mora u EU, onda ne možete odbiti Crnu Goru
Tokom razgovora ste kazali da ne vidite zašto Balkan ne bi bio dio EU. Mogu li se Crna Gora i njeni susjedi nadati skorašnjem članstvu u toj zajednici, imajući u vidu da njeni zvaničnici odnedavno tvrde da je proširenje izvodljivo do 2030?
Da, apsolutno.
Kako?
Ovdje postoje dva aspekta - politički i tehnički. Što se tehničkog tiče, Crna Gora je ispunila dosta toga. Već neko vrijeme se smatra najizglednijim kandidatom, ali u konačnici je potrebno povući političke odluke. Interesantno je kako politika može da skrajne tehnikalije, jer sad je jasno da čvrsto uvezivanje Ukrajine sa bar jednom od ključnih zapadnih institucija stoji na vrhu liste prioriteta Zapada. Nezamislivo je da Ukrajina stupi u NATO dok je dio njene teritorije pod ruskom okupacijom, zato što bi se time praktično išlo u rat s Rusijom... Pitanje članstva u NATO-u ne može se aktivno razmatrati dok se ne završi rat i dok Ukrajina ne pobijedi.
Ali, EU je nešto sasvim drugo. Nedavno se Ursula fon der Lajen u govoru o stanju Unije dosta pozitivno izrazila o proširenju, imajući u vidu kako Zapadni Balkan tako i Ukrajinu. Ako kažete da Ukrajina, koja nije imala mogućnost pristupnih pregovora, pa stoga po mnogim pitanjima kaska za državom poput Crne Gore, mora postati članica, onda bi bilo neprihvatljivo odbijati Crnu Goru samo zbog toga što treba popuniti još par polja u formularu. Zato mi se čini da bi politička potreba da se nešto učini za Ukrajinu mogla stvoriti šansu i za Zapadni Balkan, a naročito Crnu Goru, koja je već članica NATO, bez teritorijalnih sporova, usklađena sa zapadnim kursom po pitanju Kosova i rata u Ukrajini.
Takođe, prijem Crne Gore ne bi mogao narušiti ravnotežu. Nije riječ o Turskoj, s milionima ljudi, već o 620 hiljada, što teško da bi promijenilo način glasanja. Za EU bi to bilo posve bezbolno, a i procedure bi bile ispoštovane. Time bi se ujedno poslao signal Zapadnom Balkanu - možda još niste spremni, ali realan izgled postoji, primili smo Crnu Goru, i vas ćemo čim preduzmete potrebne korake. Prije neki dan sam pročitao intervju s njemačkim ambasadorom u Crnoj Gori Peterom Feltenom, gdje kaže da ne vidi nijedan razlog zašto Crna Gora ne bi pristupila EU za dvije godine. Saglasan sam s tim.
Bonus video:
