"Visoki predstavnik UN u BIH" Bocola: "Rekli su mi” kao dokaz

Podatke da je do 1996. godine u Srebrenici i okolini ubijeno oko 250 civila, odnosno do 1996. godine ukupno oko 1.600 civila i oko 2.400 vojnika, kako on kaže, “muslimana”, tvrdi Bocola, dobio je od “plavih šljemova”. “To sam čuo od njih, tamo, direktno. Trista posto tvrdim da je to tačno”, kaže “Italijan iz Danilovgrada”

119239 pregleda 60 reakcija 39 komentar(a)
Bocola, Foto: Foto Vijesti
Bocola, Foto: Foto Vijesti

Karlo Bocola (Karlo Bozzola) nema nijedan direktan dokaz za tvrdnje izrečene u svojoj izjavi da je u Srebrenici ubijeno 250 civila Bošnjaka, odnosno da je do 1996. godine u Srebrenici i okolini ubijeno oko 1.600 civila i oko 2.400 vojnika Bošnjaka.

“Civili su bili kolateralna šteta”, kaže Bocola u razgovoru za “Vijesti”.

Prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodnog suda pravde (MSP), u genocidu u Srebrenici ubijeno je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Demokratska narodna partija (DNP) je 12. maja obavijestila javnost da je njen predsjednik Milan Knežević “dobio pisanu izjavu od gospodina Karla Bocole, visokog predstavnika UN za vrijeme građanskog rata u Bosni i Hercegovini”. U izjavi, navodi se u saopštenju, “gospodin Karlo Bocola pod zakletvom otkriva nove činjenice i detalje koje se odnose na dešavanja u Srebrenici 1995. godine”.

Saopštenje je izazvalo nemalu pažnju, ne samo što osoba pod ovim imenom nikada nije bila “visoki predstavnik UN” u Bosni, već mnogo više zbog navoda u izjavi Karla Bocole koji se mogu tumačiti i kao direktno negiranje genocida.

“U Srebrenici je po šumama stradalo oko 1100 civila Muslimana jer su bili naoružani i odgovarali su na napade, ali je bilo i onih koji su kao nenaoružani takođe stradali, njih oko 250 oko Srebrenice za oko tri godine, a vojnika muslimana oko 2500 do 2800 do kraja rata. Svi ostali sahranjeni – doneseni su iz drugih gradova i sela”, kazao je u svojoj izjavi Karlo Bocola.

Jovana Todorović, portparolka DNP-a, na pitanja upućena Milanu Kneževiću u vezi sa ovom izjavom, odgovorila je da bi bilo najbolje da o svemu porazgovaramo direktno sa g. Bocolom i “vidimo sa njim”. Ljubazno je ustupila njegov broj telefona.

“Ne znam da li je u Crnoj Gori”, kazala je Todorović, napomenuvši da vjerovatno jeste “jer je crnogorski broj telefona”.

Ispostaviće se nešto kasnije da g. Karlo Bocola živi u Danilovgradu i da je riječ o vitalnom sedamdesetogodišnjem “Srbinu iz Crne Gore”, kako je sam rekao, koji ima i italijansko državljanstvo.

Bez ikakvog ustezanja je pristao na intervju objašnjavajući da je njegov otac Italijan bio vojnik u Crnoj Gori tokom Drugog svjetskog rata, zaljubio se u Karlovu majku, Danilovgrađanku, i zajedno su nakon kapitulacije otišli na Apeninsko poluostrvo.

Zov svoje druge ili, možda, prve otadžbine osjetio je, kako kaže, početkom rata u bivšoj SFRJ. Pošto mu je iz Crne Gore rečeno da nema potrebe da ratuje osnovao je u Trstu humanitarnu organizaciju ASIT. Uz pomoć, objašnjava Bocola, uglednog ljekara dr Marina Andolinija prikuplja, prije svega, ljekove koje potom šalje u zaraćena područja gdje se ubrzo i sam obreo.

On objašnjava da, ipak, nije bio “visoki predstavnik UN” kako su ga u saopštenju DNP predstavili.

“Dobro, tu su malo pogriješili. Ja sam bio “delegato straordinario”, kaže Bocola.

Karlo Bocola u redakciji “Vijesti”
Karlo Bocola u redakciji “Vijesti”foto: Privatna arhiva

Prema njegovim riječima, sve vrijeme je obilazio bolnice i “organizovao dobijanje donacija, kao i zbrinjavanje bolesne djece i ranjenih lica u BiH za liječenje u bolnicama EU”, priča Bocola.

U toku rata, krajem 1994. i početkom 1995. godine tri puta je, kako kaže, dolazio u okolinu Srebrenice.

“Kad se desio taj slučaj ja sam bio u Sokolcu, u bolnici, i zvao sam generala Mladića. Ne znam zašto sam ga zvao, ali Mladić mi je rekao da je NATO u okolini Srebrenice pogodio bolnička kola sa četiri ranjenika muslimana i dva srpska doktora. Ja sam odmah otišao u Srebrenicu. Oni su tog dana pratili autobuse”, priča Bocola.

On kaže da su jedinice Nasera Orića pobile oko 2.000 Srba i zbog toga je Mladić, objašnjava Bocola, bio pod velikim pritiskom jer je mnogim njegovim vojnicima Orić pobio porodice.

Ističe da su “u šumama oko Srebrenice stradali i civili i Orićevi vojnici koji su pratili te kolone”. Brzo se ispravlja i kaže da su i ti civili bili naoružani.

Na pitanje da li je on to lično vidio, Bocola se prisjeća da je u okolini Vlasenice vidio kolonu izbjeglica. Obavijestio je, veli, komandanta Zvonka Bajagića (poznatog pod nadimkom Duga Puška – prim. aut.) i, kako kaže, potrčao prema naoružanom vojniku iz te kolone i rekao mu:

“Nemoj pucat, ja sam Unprofor! Neće ti ništa biti!”

Prema Bocolinom svjedočenju on je spasio te Bošnjake, jer ih je kasnije Bajagić “otpratio” ka Zenici.

Bocola kaže da je vidio pored puta ubijene civile, ali dodaje “da je među njima bilo i Srba”, ali da on tada “nije smio da govori o tome”.

Zatim u svom kazivanju prelazi na bolnicu u Milićima koja je, kako kaže, bila prepuna civila ranjenika iz okoline Bratunca. On je pomogao ljekovima i kamionom glukoze koju je imao u svojim vozilima.

Vraća se na Srebrenicu, ali dosta konfuzno objašnjava da u periodu od 11. do 15. jula nije bio u samoj Srebrenici, ali odmah zatim objašnjava da je bio sa unproforcima i sa Mladićem “kad je bilo ono oko autobusa”. Radi se, zapravo, o poznatoj sceni kada Mladić ulazi u autobus pun Bošnjaka i obećava da im se ništa neće desiti.

“On (Mladić – prim. aut.) im je tada rekao da može da ide ko hoće, mogu i da ostanu, dlaka im neće faliti”, kaže Bocola, dodajući da je Mladić rekao da on ne može da odgovara za ono što se dešava okolo”, ali da je “dobro što je došao Unprofor”.

“Civili su bili kolateralna šteta”, kaže Bocola i dodaje da je do 1996. godine u Srebrenici i okolini ubijeno oko 1.600 civila i oko 2.400 vojnika, kako on kaže, “muslimana”. Te podatke, tvrdi Bocola, dobio je od “plavih šljemova”.

“To sam čuo od njih, tamo, direktno. Trista posto tvrdim da je to tačno”, izričit je Karlo Bocola.

Na podsjećanje da u izjavi kaže da su “muslimani dovozili mrtve iz drugih krajeva” i pitanje da li je to on lično vidio i da li ima dokaza za ovakvu tvrdnju, Bocola kaže da su iz Zenice mnogi sahranjeni u Srebrenici “bez kontrole Srba”.

Na podatak o preko 8.000 stradalih Bošnjaka Bocola samo kaže:

“Ne, nije to istina.”

Pošto on tvrdi da je u Srebrenici stradalo samo 250 civila, na pitanje da li to znači, prema njegovom tumačenju, da je oko 8.000 ljudskih tijela prebačeno iz drugih krajeva BiH u Srebrenicu i da li ima dokaza za ovakve tvrdnje:

“Slušajte, pa ima snimaka puno... To su bile službene izjave, nečija strategija je to. Imali su neki projekt sigurno”.

Na pitanje da li zna nešto o masovnim grobnicama, Bocola kaže da ne zna jer “u tom periodu nije bio tamo”. Takođe, nije čuo ni za paravojnu formaciju Škorpioni čiji su snimci pogubljenja civila objavljivani javno.

Objašnjava Bocola da se javio Kneževiću kada je “počela ova priča o genocidu, a genocida nije bilo”.

Kaže da se zakleo Kneževiću lično da je izjava istinita.

“Doša’ je Milan Knežević, Karlo, kuneš se da je sve ovo istina. Kunem se, živa istina”, priča Bocola.

Na pitanje zašto nema datuma na izjavi, on kaže:

“Ta izjava je davno napisana, prije deset godina je bila ona spremljena. Sada sam je samo obnovio”, pojašnjava.

Izjava je štampana na memorandumu F. I. D. H (International federation for human rights) i Lege Italiana.

Odgovarajući na zapažanje da su na memorandumu i logo UN i EU, Bocola objašnjava da su logoi UN i EU bili tu još u vrijeme 1991. ili 1992. godine kad su mu, kako kaže, “dali paket u Rimu”.

“To sam ja dobio od Lege Italiana, od predsjednika ...To je moj pečat i potpis. Imao sam na to pravo”, dodaje Bocola i kaže da ove dvije organizacije ne znaju za ovu izjavu.

Na kraju, kaže da trenutno radi sa svojom firmom koju ima od 1979. i “još mnogo drugih poslova, ali sve legalno”.

Na pitanje da li zna da negiranje genocida može biti krivično djelo, odgovara potvrdno i dodaje:

“Znam, čekam da me pozovu. Spremio sam se za njih”.

EU: Genocid u Srebrenici nije stvar mišljenja

U Delegaciji Evropske unije u BiH ističu “da je u Srebrenici počinjen genocid i da to nije stvar mišljenja”, već da je riječ o istorijskoj činjenici, pravno utvrđenoj od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju 2004. godine i Međunarodnog suda pravde 2007. godine.

“Bilo kakvo negiranje, banalizacija, opravdavanje ili veličanje genocida ili njegovih počinilaca je neprihvatljivo”, navodi se u odgovoru povodom tvrdnji Karla Bocole.

U pisanom reagovanju se ističe da “u Evropi nema mjesta za negiranje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca.

“Dostupni podaci Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini ne ukazuju na bilo kakvo angažovanje osobe po imenu Carlo Bozzola”, kazali su u UN u BiH.

Suljagić: Nisam čuo za tog čovjeka

“Nikad u životu ni u karijeri nisam čuo za čovjeka pod tim imenom. Bio sam u Srebrenici, u bazi UN do 21. jula 1995. godine. Da se bilo ko s tim autoritetom pojavio, znao bih za to i vjerovatno čak i sreo”, kazao je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Potočari, odgovarajući na pitanje o Karlu Bocoli.

Suljagić tvrdi da se to ime ne spominje niti u jednom suđenju koje je vođeno pred sudom u Hagu za Srebrenicu, niti u dokumentima Tužilaštva, niti u dokumentima odbrana, barem onih koji su javno dostupni.

“Vjerujem da je riječ o običnom šarlatanu”, zaključuje Suljagić.

Emir Suljagić je tokom rata u Bosni radio kao prevodilac za UN i evropske vojne posmatrače.

“Samurajski mač”

Karla Bocolu je 2015. godine optužio sugrađanin iz Danilovgrada da je ukrao “samurajski mač” iz sefa Societe Generale Montenegra, “uz pomoć službenika te banke”.

Bocola, međutim, tvrdi da je katanu iz sefa uzeo regularno.

On dodaje da je nakon prijave dao izjavu u Tužilaštvu. “Rekao sam im da imam svu dokumentaciju, odnio im ovaj dokument iz notara, da slobodno provjere u banci... Potpisao izjavu i izašao”, kazao je Bocola.

Bocola, Aco i Brano

Karlo Bocola je, kako kaže, lično poznavao Đuzepea Šelzija koji je slučaj šverca cigareta iz Crne Gore prema Italiji otvorio 2001. godine.

Portal Borba.me je pišući o ovoj temi spomenuo i Bocolu.

Kako se navodi, u Mićunovićevom dosijeu, on je zajedno s Acom Đukanovićem, još tokom devedesetih godina uspostavio veze s pojedincima iz Italije, koje je tamošnja policija označila kao pripadnike mafijaških organizacija u toj zemlji, navodi ovaj portal.

“S njima su uspostavili saradnju u trgovini cigaretama, a kasnije i nekim drugim aktivnostima. U tom krugu bili su i neki ljudi iz Srbije, Vlado Brkić iz Hrvatske (mediji u toj zemlji nazivali su ga “hrvatskim kumom balkanske mafije”, prim. aut.) i Vanja Bokan iz Atine (ubijen 2000. u glavnom gradu Grčke, prim. aut.). Čovjek za vezu s Italijanima bio je izvjesni Karlo Bocola, koji je početkom oktobra 2007. boravio u Crnoj Gori i sugerisao Mićunoviću da napiše pismo koje će on lično proslijediti i obrazložiti istražnim organima u Italiji, a u vezi sa sudskim postupkom koji se protiv Mićunovića vodio pred kasacionim sudom u Bariju”, piše u izvještaju crnogorske službe.

“Da, dobar sam prijatelj sa njim (Đuzepe Šelzijem – prim. aut.). Sad, kako sam dobar prijatelj, to je druga priča, ali nema veze sa Crnog Gorom”, kaže Bocola.

On zatim prepričava razgovor sa Šelzijem u kojem se dogovorio sa italijanskim tužiocem da Crna Gora, kako kaže, pomogne u hvatanju kriminalaca koji se bave švercom cigareta, ali da se ne diraju “lideri crnogorski”.

“Na koga ste mislili?”

“Pa, na Brana Mićunovića i Aca”.

“Kog Aca? Aca Đukanovića?”

“Da, da, Aca Đukanovića”.

“I šta je bilo dalje?”

“Šelzi me upitao da li ja to mogu da završim i da li on može sa mnom u Crnu Goru da pošalje jednog svog čovjeka. Rekao sam mu da mogu i da ako nešto bude sporno između Italije i Crne Gore, oni će pomoći”.

“Šta je bilo dalje?”

“Rekao sam Branu šta sam se dogovorio i on mi je kazao ‘ti si naš brat’”.

Bocola tvrdi da je sa njim u Crnu Goru Šelzi poslao svog pomoćnika i da je kasnije sve “išlo po dogovoru”, kao i da je nakon toga Crna Gora počela da sarađuje sa Interpolom.

Nezavisni izvor, koji je želio da ostane anoniman, potvrdio je da Bocola poznaje tužioca Šelzija i da je kontaktirao sa njim.

Bocola i oslobađanje pilota

Vojska Republike Srpske oborila je 30. avgusta 1995. godine francuski avion iz kojeg su iskočili dvojica pilota koji su kasnije zarobljeni.

“Kad sam to čuo, odmah sam nazvao generala Mladića da ih ne ubiju civili jer su oni tamo bombardovali, trebaće za razmjenu. I on je javio odma’ i spasio je Mladić te pilote”, prisjeća se Bocola.

On je, kako objašnjava, zatražio da on “sprovede razmjenu”. Pošto mu je Mladić dozvolio, otišao je u Trst, nazvao ambasadu Francuske i obavio razmjenu.

“Mož’ ti da ih izvučeš? Mogu. Dobro, obavi to”, kazali su Francuzi, opisuje Bocola.

Ne želi da objašnjava detalje.

“Što sam tražio zauzvrat, to je tajna. Nije ništa ratno, mirovno je”, dodaje on.

Francuski general Pjer Mari Galoa, koji je bio posrednik između Mladića i države Francuske, bitno drugačije opisuje ovaj događaj. Mladić je zatražio od Galoa da francuski visoki oficir dođe ovdje “gdje će ga moji vojnici zvanično dočekati i pozdraviti, a nas dvojica ćemo se rukovati i zaboraviti tužan francusko-srpski spor”.

Međutim, tek 12. decembra, kada su se potpisnici Dejtonskog sporazuma okupili u Parizu, predsjednik Miteran je navodno postavio ultimatum generalu Mladiću i poslao, kao što je bilo dogovoreno, francusku vojsku da preuzme pilote.

Bocola tvrdi da je učestvovao i u evakuaciji jednog američkog pilota 8. juna 1995. godine.

“Amerikanac je pao u Glinu. Meni je to rekao doktor. Ja sam rekao, dobro, spasićemo tog pilota. Nazvao sam Mladića da ga ne diraju i pitao sam ga: mogu li ja to da razmijenim? Uvijek ti nešto tražiš, dobro, možeš”, kazao mu je Mladić, kako svjedoči Bocola.

Kao i u slučaju francuskih pilota, otišao je u Trst, pozvao karabinjere, objasnio im o čemu se radi i ubrzo je kod njega došlo “dvanaest iz Avijana, iz komande”. Bocola je naravno nazvao Mladića koji mu je rekao da će povući vojsku sa tog teritorija gdje se nalazi pilot.

“Slobodno neka dođu da ga uzmu”, kazao je, navodno, Mladić Bocoli.

Tako je i bilo, bar po Bocolinoj priči, a poslije je, kako on kaže, “Klinton pravio feštu u Avijanu”. Pozvali su i Bocolu, ali on nije mogao da ide na proslavu jer je “otišao na ratište”, ali dodaje: “to sam ja uradio, to je bila moja zasluga”.

Pilot američkog aviona “F-16” Skot Ogrejdi ispričao je kako je njegova letjelica primijećena od strane pokretne raketne jedinice srpske vojske i oborena iznad Republike Srpske u junu 1995. godine, tokom raketiranja NATO-a na položaje bosanskih Srba.

Ogrejdi se padobranom spustio na srpsku teritoriju, a onda je počela grozničava potraga za njim. U jednom trenutku, srpski helikopter koji ga je lovio bio je, po njegovim riječima, tako blizu da je mogao da vidi lica vojnika u njemu.

Ogrejdi je uspio da pošalje signal sa svoje lokacije, pa su po njega došla četiri helikoptera oko 100 kilometara duboko u srpskoj teritoriji. Još 40 NATO letjelica je bilo u tom prostoru kao dodatna podrška.

Privatizacija Instituta

Karlo Bocola je sa poslovnim partnerom 2018. godine, u okviru privatizacije Instituta u Igalu, poslao pismo o namjerama.

“Okupio sam neke bogataše iz Italije. Bili smo spremni da uložimo 200 miliona eura, ali me nijesu pozivali”, objašnjava Bocola.

HRA: Pitanje elementarne ljudskosti

Očigledno je da se radi o podmetanju u cilju negiranja genocida u Srebrenici. Međutim, ono što je neobično je da tako grubu podmetačinu promoviše Milan Knežević, predsjednik parlamentarne stranke koja učestvuje u vlasti Crne Gore, kaže Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava (HRA).

Nadležni državni tužilac treba da ocijeni i Kneževićevo i Bocolino postupanje u svjetlu zabrane negiranja genocida iz Krivičnog zakonika. Negiranje je nažalost završna faza genocida, kojom se najavljuje naredni, dodaje Gorjanc Prelević.

Krajnji cilj ovakvih podmetanja je zaštita nekažnjenih izvršilaca, kojih ima još mnogo. Sistematsko ubijanje preko 8000 civila u Srebrenici ni tehnički nije bio lak zadatak. Haški tribunal je u više svojih presuda, na osnovu hiljada izvedenih dokaza, utvrdio i tehnologiju tog zločina u vidu nabavke opreme za ta ubistva, mehanizacije, iskopavanja pa zakopavanja tijela u masovne grobnice, a kasnije njihovog prenošenja na druga mjesta u pokušaju da se zločin sakrije. U svemu tome je učestvovalo mnogo ljudi koji još nijesu odgovarali. Zato se i u rezoluciji UN podsjeća na potrebu da pravda stigne sve njih, kazala je izvršna direktorica HRA

Žao mi je što se to dešava na javnoj sceni Crne Gore, nadam se samo da porodice žrtava imaju u vidu da istovremeno s ovim negiranjem genocida, čak 110 aktivnih nevladinih organizacija u Crnoj Gori, sve opozicione parlamentarne stranke, jedna u vlasti i dvije vanparlamentarne, i preko 500 istaknutih građana i građanki zahtijevaju od crnogorske Vlade ne samo da Crna Gora glasa za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, već i da je sponzoriše zajedno sa drugih 38 država. Za nas je priznanje genocida i poštovanje žrtava u Srebrenici pitanje elementarne ljudskosti, ističe Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava (HRA).

Bonus video: