Potpredsjednik Evropske stabilizacione inicijative (ESI), Kristof Bender, ocijenio je da, ukoliko Crna Gora želi da ispuni sve uslove pregovaračkog procesa sa Evropskom unijom (EU) do kraja 2026. godine, neophodna je potpuna mobilizacija državne uprave i puna politička podrška, po mogućnosti uključujući čitav politički spektar.
“Jasno je da Crna Gora još uvijek ne ispunjava uslove. Da bi ih ispunila do kraja 2026. godine, mora doći do dramatičnog ubrzanja reformi. To je moguće, ali zahtijeva političku volju, ambiciju i odlučnost”, kazao je Bender u intervjuu “Vijestima”.
On je ocijenio da, ako EU bude prihvatala nove članice, Crna Gora je u veoma dobroj poziciji da bude među prvima.
“To se, naravno, ne može uzeti zdravo za gotovo, ali vrijedi nastaviti sa reformama. Što bolje Crna Gora bude pripremljena, to će je biti teže odbiti ili odložiti njen prijem”.
ESI je nezavisna analitička organizacija koja se bavi pitanjima Jugoistočne Evrope i politikom proširenja Evropske unije.
Bender je dio ESI ekspertskog tima od početka 2000. godine i dugo je živio u Srbiji, BiH, Makedoniji i Crnoj Gori.
Ambicija Crne Gore je da do kraja sljedeće godine ispuni sve zahtjeve iz pregovaračkog procesa sa Evropskom unijom. Kako ocenjujete realnost tog cilja, imajući u vidu trenutni tempo reformi i političku situaciju u zemlji?
Početkom 2000-ih, Slovačkoj je trebalo manje od tri godine, tačno 34 mjeseca, da završi čitav pregovarački proces, od otvaranja prvog do zatvaranja posljednjeg pregovaračkog poglavlja (ima ih ukupno 35). Tada je Slovačka bila mlada država, osnovana manje od decenije ranije, koja se tek oslobađala sve autoritarnije vladavine Vladimira Mečiara. Čisto tehnički gledano: ako je Slovačka tada to mogla da postigne, zašto Crna Gora, koja pregovara od 2012, ne bi mogla da zatvori sva poglavlja do kraja 2026. godine!?
Uz to, jasno je da je ovo vrlo ambiciozan cilj. Nova reformska vlada u Slovačkoj u to vrijeme imala je jedan jedini prioritet: članstvo u EU i NATO. Sve ostalo smatrano je sekundarnim.
Ako Crna Gora želi da ispuni sve uslove do kraja 2026. godine, potrebna je potpuna mobilizacija državne uprave Crne Gore i puna politička podrška, po mogućstvu uz uključivanje cjelokupnog političkog spektra.
Tokom posljednjih godina, Crna Gora je ostvarila veoma mali napredak u procesu pristupanja. Od 2017. do 2024. godine nije zatvoreno nijedno pregovaračko poglavlje. S jedne strane, to je bilo zbog toga što u EU nije postojala volja za prijem novih članica.
Proces je postao znatno sporiji i komplikovaniji. S druge strane, međutim, kada se pogledaju godišnje procjene napretka u reformama koje priprema Evropska komisija, vidi se da je i sam napredak Crne Gore u reformama bio vrlo ograničen. Jasno je da Crna Gora još uvijek ne ispunjava uslove. Da bi ih ispunila do kraja 2026. godine, mora doći do dramatičnog ubrzanja reformi. To je moguće, ali zahtijeva političku volju, ambiciju i odlučnost.
Koliko je po vašem mišljenju izvodljivo da Crna Gora postane punopravna članica EU do 2028. godine, i koji bi mogli biti ključni izazovi na tom putu?
Da bi postala članica EU do 2028. godine, Crnoj Gori su potrebne dvije stvari:
Prvo, da sprovede reforme i ispuni sve uslove za članstvo. To je u rukama Crne Gore. Uspjeh na ovom polju ne zavisi ni od koga drugog.
Drugo, da završi formalne tehničke korake, kao što su zatvaranje svih pregovaračkih poglavlja i ratifikacija ugovora o pristupanju. Ovo nije u rukama Crne Gore. Uspjeh u ovom segmentu, čak i ako Crna Gora ispuni sve uslove, u velikoj mjeri zavisi od država članica EU. Svaka od njih ima pravo veta kada je u pitanju prijem novih članica.
Možete računati na podršku Evropske komisije i mnogih država članica EU, ali postoje i skeptici koji su nevoljni da podrže dalje proširenje EU.
Ono što Crna Gora može da uradi jeste da se aktivno angažuje sa ključnim političkim akterima u skeptičnim državama članicama i pokuša da odgovori na njihove zabrinutosti. Na primjer, prije nego što je Hrvatska postala članica EU, poslala je delegaciju sastavljenu od predstavnika vlasti, opozicije i lidera srpske manjine u Hrvatskoj u Holandiju, kako bi se susreli sa tamošnjim poslanicima i argumentovali zašto Hrvatska treba da uđe u EU.
Ovakav pristup, zajedničko zastupanje interesa, bez obzira na političku orijentaciju i nacionalni identitet, ostavio je snažan utisak na sagovornike i bio je presudan za prevazilaženje otpora u Holandiji.
Evropska komisija više puta je naglasila da proširenje ostaje strateški prioritet Unije. Kako vidite poziciju Crne Gore u tom kontekstu, da li smatrate da je Crna Gora među zemljama koje bi mogle prve iskoristiti tu političku volju Brisela?
Moramo napraviti razliku između Evropske komisije i Evropskog parlamenta s jedne strane, dvije evropske institucije koje podržavaju proširenje, i država članica s druge strane, od kojih su neke i dalje skeptične kada je riječ o prijemu novih članica.
Podnošenje zahtjeva za članstvo u EU od strane Ukrajine i Moldavije ubrzo nakon ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine primoralo je EU da postane proaktivnija u pogledu proširenja. Evropska komisija pokušava da iskoristi taj zamah. Ona se zalaže za otvaranje i zatvaranje što više pregovaračkih poglavlja, posebno sa Ukrajinom, Moldavijom, Albanijom i Crnom Gorom.
Međutim, i dalje imamo nekoliko država, uključujući velike sile poput Francuske i Njemačke, koje su suzdržane. Njihovi lideri su više puta govorili o potrebi za proširenjem EU. Istovremeno, ipak, jasno su stavili do znanja da, kako bi do proširenja zaista došlo, EU mora prvo postati funkcionalnija. Kako bi ta funkcionalnost tačno izgledala još uvijek nije jasno. Ali ono što znamo jeste da su za značajne promjene potrebni saglasnost i podrška svih 27 država članica. Trenutno, to ne izgleda obećavajuće.
Dakle, u vezi s vašim pitanjem: ako EU bude prihvatala nove članice, Crna Gora je u veoma dobroj poziciji da bude među prvima. To se, naravno, ne može uzeti zdravo za gotovo, ali vrijedi nastaviti sa reformama. Što bolje Crna Gora bude pripremljena, to će je biti teže odbiti ili odložiti njen prijem.
Kako ocjenjujete trenutnu poziciju Crne Gore u pregovaračkom procesu sa EU, u poređenju sa drugim zemljama Zapadnog Balkana?
Uprkos nekim pomacima i važnim odlukama u posljednje tri godine, proces pristupanja je u cjelini u zastoju. Sjeverna Makedonija je, nakon što je bila blokirana iz razloga nevezanih za reforme ili evropske standarde od strane Grčke, a zatim i Francuske, sada blokirana od strane Bugarske zbog pitanja istorije i identiteta. Kosovo ne priznaje pet članica EU kao nezavisnu državu. Zahtjev Kosova za članstvo čak nije ni dobio odgovor.
Bosna i Hercegovina bila je izložena zahtjevima koje nijedna druga zemlja kandidat za članstvo u EU nije morala da ispuni. Tvrdnja EU da napredak u procesu pristupanja prvenstveno zavisi od reformi više nije uvjerljiva.
Otvaranje poglavlja s Albanijom i zatvaranje nekoliko poglavlja sa Crnom Gorom nije bilo dovoljno da se povrati kredibilitet procesa u zemljama poput Sjeverne Makedonije, Kosova, Srbije i Bosne i Hercegovine.
Ovo je loše za stabilnost cijelog regiona. Nakon užasne, ratom razorene decenije devedesetih, EU je svim zemljama regiona ponudila privlačnu viziju bolje, mirne i prosperitetne budućnosti kao članica EU.
Za mnoge zemlje ta vizija se sada pomjerila u vrlo daleku budućnost. Nekoliko političkih lidera, najznačajniji Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, vratili su se starim političkim narativima o potrebi da se brani sopstvena nacija, o ponovnom naoružavanju i brizi za sopstvene manjine u susjednim zemljama. To su opasni razvoji događaja u regionu sa mješovitim stanovništvom i svježim ratnim sjećanjima. Svi znaju kako je završilo kada su se slični argumenti koristili početkom 1990-ih.
Nova posvećenost EU mogla bi da bude hitno potreban stabilizujući faktor. Ako u trenutnoj situaciji ne može kredibilno da obeća punopravno članstvo, trebalo bi bar da ponudi atraktivni međucilj na putu ka članstvu. EU bi mogla da najavi da ako neka zemlja ispuni sve kriterijume, ali EU još uvijek nije spremna da primi nove članice, ta zemlja ili zemlje bi odmah bile uključene u Jedinstveno evropsko tržište, sa punim pristupom četiri slobode i EU fondovima. To bi suštinski značilo članstvo bez prava glasa.
Ovo je već jednom funkcionisalo kada proširenje EU nije bilo popularno među državama članicama: Austrija, Finska i Švedska su prvo pristupile Jedinstvenom tržištu. Zatim, kada su se političke okolnosti promijenile, brzo su postale punopravne članice EU, već dobro pripremljene.
Mnogi se nadaju da, čak i ako ne bude novog velikog talasa proširenja, Crna Gora kao mala i napredna zemlja možda ima sreće da “proklizne” i bude primljena. Ali čak i u tom slučaju, međurješenje u vidu članstva u Jedinstvenom tržištu ne bi naškodilo Crnoj Gori. Uz nastavak formalnog procesa pristupanja, Crna Gora bi naravno mogla postati punopravna članica. Ali za druge zemlje u regionu, takav atraktivni međucilj, koji bi ponudila EU bio bi ključan. To bi stabilizovalo region, što je i u interesu Crne Gore.
Danska će tokom druge polovine ove godine predsjedavati Savjetom Evropske unije. Koliko, po vašem mišljenju, to predsjedavanje može biti podsticajno za evropski put Crne Gore, s obzirom na posljednjih godina podršku Danske procesu proširenja EU i reformama u regionu Zapadnog Balkana? Mogu li se očekivati konkretniji pomaci u pregovaračkom procesu u tom periodu?
Ministarka za evropska pitanja Danske izjavila je da će njena zemlja aktivno podsticati proširenje EU. Iako će primarni fokus možda biti više na Ukrajini i Moldaviji, to je takođe dobro za Zapadni Balkan i za Crnu Goru. Trenutni proces pristupanja pati od problema sa kredibilitetom. Ako zemlja poput Crne Gore napravi konkretne korake ka članstvu, to će pomoći i Evropskoj komisiji i državama članicama koje podržavaju proširenje EU da pokažu da proces zaista može da funkcioniše.
Koje bi inicijative EU, poput Plana rasta za Zapadni Balkan, mogle imati najveći uticaj na dinamiku pregovora Crne Gore?
Tokom posljednje dvije decenije EU ili njene članice su osmislile čitav niz novih instrumenata, od Pakta o stabilnosti i Savjeta za regionalnu saradnju (RCC), preko Berlinskog procesa do Evropske političke zajednice i Plana rasta. Mislim da su svi oni izmišljeni kako bi se stvorio utisak da proces evropske integracije napreduje, dok je u stvarnosti bio u zastoju.
Ne mislim da su ti izumi neophodni da bi se zemljama pomoglo da završe proces pristupanja. Reforme koje su potrebne da bi se ispunili kriterijumi za članstvo u EU već su dovoljno ambiciozne.
Za zemlje koje žele da postanu članice, možda je najbolje da se fokusiraju upravo na to da sprovedu potrebne reforme i pokažu da su spremne da postanu vrijedne i pouzdane nove članice EU.
Bonus video:
