Obradović: Bez korjenitih promjena, nalogodavci i ubice Jovanovića ostaće u zavjetrini nemoći uspostave pravne države

Bez korjenitih promjena, demontaže Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) i drugih bezbjednosnih aparatura i agentura, nalogodavci i ubice Duška Jovanovića ostaće duboko u zavjetrini nemoći da se uspostavi pravna država. Jer, koliko god zvučalo apsurdno, državne zločince, i tada i sada, štiti – država.

To je u intervjuu za nedjeljnik "Monitor", rekao pomoćnik glavnog i odgovornog urednika Nezavisnog dnevnika "Vijesti" i novinar Vukašin Obradović.

MONITOR: Kako ocjenujete dosadašnji rad Anketnog odbora za crne trojke i napade na intelektualce u svijetlu obećanja da će se napraviti pomaci u istragama najtežih zločina i prema novinarima?

OBRADOVIĆ: Nesporno je da treba stalno, iznova razotkrivati nepočinstva koja su činjena u Crnoj Gori u posljednjih nekoliko decenija. To je prošlost sa kojom crnogorsko društvo mora da se suoči jer sa tim preteškim bremenom je teško koračati naprijed u, kako se ovdje uobičajeno kaže, "evropsku budućnost".

Iako je preuranjeno govoriti o dometima rada Anketnog odbora, za sada, depeesovci i njima bliska političko-policijsko-udbaška garnitura, koji su prirodno najviše zazirali od onog šta će donijeti rad ovog parlamentarnog tijela, mogu biti zadovoljni, budući da se uglavnom radi o zločinima povezanim sa periodom njihove vladavine.

Ne vjerujem, a volio bih da griješim, da će se tu bilo šta promijeniti i u budućem radu Anketnog odbora. U prilog tome najbolje svjedoči ispitivanje Duška Markovića, bivšeg šefa ANB-a, od koga se mnogo očekivalo, a na kraju dana se pokazalo da, za razliku od Markovića, o ovoj tematici mnogo više zna Milan Paunović, dugogodišnji funkcioner MUP-a i policije. Da li je to moguće? Naravno da nije ali je očigledno da članovi Odbora nisu znali šta da pitaju Markovića, a on je, za razliku od njih, znao šta da odgovori.

To dovoljno govori o nepripremljenosti, pa i neozbiljnosti članova ovog tijela, naročito onih koji su inicirali formiranje Anketnog odbora, jer se pokazalo, baš na primjeru Markovića, da poslanici ne raspolažu novim podacima i informacijama koje bi makar ukazivale na neposrednu odgovornost bivšeg direktora ANB-a za neke od zločina počinjenih u njegovom mandatu. Marković je zato vrlo komotno, gotovo bez ogrebotine, prošao kroz saslušanje, a na čitavu ovu ideju je bačena ozbiljna sjenka sumnje da je formiranje Anketnog odbora zapravo više predstava za široke narodne mase nego li osmišljen proces koji će iznjedriti nova saznanja i donijeti značajnije efekte u istragama ili eventualnom otkrivanju i kažnjavanju neposrednih počinitelja, a još manje nalogodavaca.

MONITOR: Obilježena je godišnjica ubistva Duška Jovanovića, kako komentarišete istragu u tom slučaju 21 godinu kasnije?

OBRADOVIĆ: Ubice Duška Jovanović su i danas tu među nama. To ne smijemo zaboraviti i moramo stalno ponavljati. Pri tome ne mislim samo na one koji su povukli oroz jer gotovo da nema ubistva novinara, a da nije riječ o državnom zločinu. Ubistvo Duška Jovanovića je baš zato ključ ne samo za sva ona pitanja kojima se, između ostalog bavi i Anketni odbor, već i lakmus papir za sve što se dešavalo u vrijeme kad je stradao urednik Dana, ali, još i više, uznemiravajući pokazatelj aktuelnog stanja u državi.

Na ovom slučaju se očituje moć i nemoć ondašnje i sadašnje države Crne Gore, ali i uticaj mafije tada i danas, iskazuje se stanje u policiji, tužilaštvu i bezbjednosnim službama, oslikava se pozicija, zapravo nemoć novinara. I zato je Jovanovićevo stradanje mnogo više od pojedinačnog zločina, a bez razvrgavanja svih aspekata njegovog ubistva Crna Gora neće moći dobiti adekvatan odgovor i na mnoge druge zločine o kojima slušamo ovih dana. Radi se o zapravo o razotkrivanju zločinačkog mehanizma, trojstva koji čine organizovani kriminal, službe i političke strukture. Zato se veoma teško dolazi do istine u ovakvim i sličnim slučajevima, naročito ako imamo državu kakva je bila i kakva jeste Crna Gora.

I zato je tapkanje u mjestu kad je riječ o ovoj istrazi, po mom mišljenju, opomena svima.Da su oni koji su inspirisali, organizovali, izvršili i, na kraju krajeva, sve ovo vrijeme prikrivali ovaj zločin, i dalje tu, među nama, veoma uticajni i spremni da ako bude potrebe urade to isto ili nešto još gore.

Sa druge strane, od ubistva je prošla 21 godina, sasvim dovoljno da zločinci pometu svoje tragove. Zato ne znam da li će ovaj zločin biti ipak rasvijetljen, ali sam siguran da je istraga oko ubistva Jovanovića najozbiljniji barometar unutrašnjih prilika u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li u regionu imamo nekih primjera gdje su slični zločini riješeni?

OBRADOVIĆ: Na sličan način ubijeni su Slavko Ćuruvija i Ivo Pukanić. I dok je ubistvo vlasnika Nacionala uglavnom razriješeno uz nekoliko i dalje nerasvijetljenih rukavaca koji vode direktno do naručioca zločina, slučaj Ćuruvije je poučan primjer i za Crnu Goru i pokazuje koliko su dugi pipci raznih centara moći u slučajevima državnih zločina. Kao što je poznato, i pored brojnih dokaza Apelacioni sud u Beogradu, prije više od godinu dana, oslobodio je četvoricu nekadašnjih pripadnika Državne bezbjednosti optužbi za učešće u ubistvu Ćuruvije 1999. godine. Zato sam poprilično siguran, da se vratimo na Crnu Goru, bez korjenitih promjena, demontaže ANB i drugih bezbjednosnih aparatura i agentura, nalogodavci i ubice Duška Jovanovića ostaće duboko u zavjetrini nemoći da se uspostavi pravna država. Jer, koliko god zvučalo apsurdno, državne zločince, i tada i sada, štiti država, odnosno pojedini njeni djelovi koji se poput hidre obnavljaju i regenerišu ukoliko im se ne odsiječe glava.

MONITOR: Kako bi ocijenili medijsku scenu u Crnoj Gori?

OBRADOVIĆ: Bilo bi pretenciozno davati neku generalnu ocjenu ali, čini mi se, da u velikoj mjeri medijsku scenu u Crnoj Gori definiše činjenica da je riječ o, uslovno rečeno, malom tržištu čiji je marketinški kolač u nesrazmjeri sa brojem medija koji postoje i rade. U takvoj situaciji, većina medija u toj svakodnevnoj borbi za opstanak prinuđena je da se prilagođava zahtjevima tog tržišta koje, kao i svuda, nije, po pravilu, naklonjeno kvalitetnom, nepristrasnom, istraživačkom novinarstvu. Zato imamo dosta primjera jednostranog, navijačkog, tabloidnog novinarstva i to je ono što, uz nekoliko medija čija je uređivačka politika definisana i vođena iz komšiluka, kvari opštu sliku.

Mislim da u takvoj situaciji država mora biti mnogo odgovornija pri raspodjeli sredstava pomoći medija i umjesto principa "svima po malo" mora da stimuliše, prije svega, kvalitetno novinarstvo uz jasne zahtjeve i kriterijume.

Sa druge strane, osjeća se i nedostatak dobro organizovanih novinarskih asocijacija koje bi morale da postignu minimalnu saglasnost oko ključnih pitanja i na taj način utiču na ukupnu medijsku scenu i povećaju svoju ulogu u definisanju opštih uslova za rad medija i novinara.

MONITOR: Da li ima razlike u medijima, izazovima, rizicima u Crnoj Gori i Srbiji?

OBRADOVIĆ: U ovom trenutku, ogromna je razlika u medijskoj sferi između Srbije i Crne Gore. Autoritarni režim u Beogradu, nervozan zbog političke nestabilnosti, sprovodi nezabilježenu medijsku, političku, ekonomsku, pa i fizičku torturu nad nezavisnim medijima i novinarima koji svojim radom odudaraju od propagandnog fona zvaničnog Beograda.

U tom smislu, medijska scena Crne Gore je daleko ispred Srbije po svim kriterijumima ali u Crnoj Gori ne smiju da zaborave da u Srbiji poslije 5. oktobra 2.000 godine niko nije ni sanjao da se mediji i novinari, nakon demokratskog prevrata, mogu naći u poziciji u kojoj su danas . A, ipak, vidite šta se događa i ne samo u Srbiji već i u još mnogim zemljama sa krhkom demokratijom i nevelikom tradicijom u slobodi medija.

MONITOR: Koliko politička scena utiče na medije? Vidite li neki napredak u slobodi medija otkako je došlo do političkih promjena?

OBRADOVIĆ: Političke promjene u Crnoj Gori neminovno su dovele i do pozitivnih promjena na medijskoj sceni. O tome bolje od mene možete svjedočiti vi, novinari Monitora ili Vijesti, kojima se mora odati priznanje za sve ono što su preživjeli u prethodnih 30 godina. Tu, za mene, nema spora bez obzira što je i danas moja koleginica Jelena Jovanović pod stalnim policijskim obezbjeđenjem ili što se dešava da "ugledni" biznismen prebije novinarku Pobjede Anu Raičković. Mi svi ponekad zaboravljamo da je demokratija proces i da je potrebno vrijeme da se uspostave i poštuju neke civilizacijske regule kad je u pitanju sloboda štampe. To nije nikako alibi za povremene pokušaje da se mediji vrate u poziciju u kojoj su bili prije avgusta 2020. godine. Toga je bilo i biće, ali za slobodu medija se moramo svakodnevno boriti.