Raskolom rođeni, u raskolima desetkovani: SNP od partije s nekada šestocifrenim brojem glasova do borbe za cenzus

Partija od osnivanja bliska zvaničnom Beogradu, zakleta u “čist obraz”, preživjela je šest raskola tokom nepune tri decenije postojanja, ali i izgubila više od 100 hiljada glasača, prešavši put od nekada najjače opozicione stranke do ivice cenzusa.

Svađa uoči jučerašnjeg kongresa i najava dosadašnjeg potpredsjednika Socijalističke narodne partije (SNP) Dragoslava Šćekića da bi mogao osnovati novu stranku, nagovještava i mogući sedmi raskol u nekada moćnoj partiji pokojnog Momira Bulatovića.

Stranka nastala otcjepljenjem od Demokratske partije socijalista (DPS) 1998. godine uspijevala je da očuva bazu glasača nakon prvih turbulencija, a neke od danas parlamentarnih stranaka posljedica su brojnih raskola.

SNP je na svojim prvim parlamentarnim izborima 1998. osvojio 123.957 glasova, i bio drugi najjači politički subjekt u državi. Ipak, mnogobrojna cijepanja dovela su do drastičnog pada podrške, pa je partija na čijem je čelu Vladimir Joković na posljednjim održanim izborima, prije dvije godine, jedva prešla cenzus, osvojivši 9.472 glasova.

Joković je juče započeo treći mandat na čelu stranke, nakon što je za njega, na desetom kongresu stranke, glasalo 339 od ukupno 434 delegata, a protiv je bilo 19.

Doskorašnji potpredsjednik Dragoslav Šćekić povukao je kandidaturu za prvog čovjeka SNP-a dan pred kongres, navodeći da bi njegovo učešće bilo samo “smokvin list za već unaprijed namješten izbor”. On je zamjerio Jokoviću što se kandidovao za treći mandat, iako partijski Statut dozvoljava samo dva.

Šćekić je za “Vijesti” prije nekoliko dana kazao da odluku o formiranju nove stranke “ne može donijeti jedan čovjek, već hiljade članova s kojima je u stalnom kontaktu”, te na taj način nagovijestio mogućnost novog cijepanja SNP-a.

“Kako se već pokazalo da Kongres nema ni legitimitet ni legalitet, onda ćemo svi zajedno odlučiti kojim ćemo putem dalje”, poručio je.

Jokoviću je zamjerio i što je “partiju doveo do rasula”, pogotovo u drugom mandatu...

Raskol kao politički početak

SNP je nastao nakon raskola u tada vladajućem DPS-u 1998. godine. Jedinstvena partija je imala dvije frakcije - jednu blisku tadašnjem premijeru i potpredsjedniku stranke Milu Đukanoviću, i drugu okupljenu oko tadašnjeg predsjednika Crne Gore i šefa partije Momira Bulatovića.

Tačka sporenja bio je odnos prema vlasti Slobodana Miloševića na saveznom nivou, a vremenom će se ispostaviti i prema samoj federaciji.

Sukob je tinjao tokom 1997. godine, a mnogi analitičari smatraju da su Đukanovićevi odlasci u Vašington tokom 1996. uticali na njegov otklon od Miloševića, što je i Bulatović pominjao u knjizi “Pravila ćutanja”.

Dva ključna čovjeka u DPS-u su bili kandidati na predsjedničkim izborima 1997. godine, iako su i dalje bili u istoj partiji. Nakon demonstracija prilikom Đukanovićeve inauguracije sljedeće godine, dio članstva vjeran Bulatoviću formirao je SNP...

Bulatović se odrekao Bulatovića

Bulatović je, nakon poraza na republičkom i partijskom nivou, izabran za saveznog premijera tadašnje krnje Jugoslavije. Na čelu Vlade bio je tokom rata na Kosovu, NATO bombardovanja Savezne republike Jugoslavije (SRJ), ali i za vrijeme izbora na kojima je smijenjen Milošević.

SNP je tada na saveznim izborima nastupio u koaliciji sa Socijalističkom partijom Srbije i Jugoslovenskom levicom (partije koje je predvodio Milošević, odnosno njegova supruga Mirjana Marković), a usljed bojkota većine crnogorskih stranaka, osvojio je 28 od 30 “crnogorskih” poslaničkih mjesta. Taj rezultat je omogućio da postanu ključan partner novoj većini u Srbiji, okupljenoj u savezu Demokratska opozciija Srbije (DOS).

Momir Bulatović više nije bio miljenik zvaničnog Beograda zbog čega je SNP preko noći odlučio da za saveznog premijera, umjesto njega, predloži Zorana Žižića.

Takav potez zvanično je obrazložen time da je Momir Bulatović uoči septembarskih izbora 2000. godine, bez konsultacija sa stranačkim kolegama ušao u koaliciju sa SPS-om i JUL-om u Podgorici, kao i njegovim kasnijim odbijanjem da stranka uđe u savez sa DOS-om.

Unutarstranački sukobi su nakon toga kulminirali na vanrednom kongresu u Bijeloj početkom 2001. godine, na kome je Predrag Bulatović, kao jedini kandidat, izabran za novog šefa stranke, dok Momir Bulatović nije prisustvovao glasanju.

Iako je novi predsjednik pozivao na jedinstvo, Momir Bulatović je napustio partiju i zajedno sa svojim pristalicama formirao Narodnu socijalističku stranku.

Uz bivšeg šefa, SNP su tada napustili i ubijeni direktor “Dana” Duško Jovanović, bivši urednik TVCG Emilo Labudović, Novo Vujošević i Borivoje Ćetković, prethodno se verbalno sukobljavajući s pristalicama novog stranačkog rukovodstva. Uz njih, kongres je napustilo još 50 delegata.

Novi šef stranke je za potpredsjednike imenovao Žižića i Srđu Božovića, dok je Vuksan Simonović postao direktor stranke...

Milošević ponovo razlog svađe

Do prvog sukoba saveznog premijera i novog šefa stranke došlo je iste godine, nakon što je Milošević izručen Hagu. Žižić je podnio ostavku, ali je njegov stranački šef, umjesto očekivanog razlaza sa DOS-om, odlučio da na čelo Vlade u Beogradu pošalje Dragišu Pešića. U godinama nakon toga, njihov sukob je tinjao i partija je ponovo bila podijeljena na frakcije.

Sukob je kulminirao kada je Žižić mimo znanja stranačkog rukovodstva pregovarao o formiranju Pokreta za evropsku državnu zajednicu Srbije i Crne Gore. Pregovore o formiranju Pokreta, čiji je mentor bio tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, Žižić je vodio sa članom GO stranke Momčilom Vuksanovićem i profesorom Filozofskog fakulteta u Nikšiću Bogoljubom Šijakovićem. Ipak, na Žižićev poziv na sjednicu organizacionog odbora pokreta se oglušila većina šefova opštinskih odbora i lokalnih samouprava iz redova SNP-a.

Predrag Bulatović, koji je i tada kontrolisao ključne partijske institucije, prvo je zaprijetio da će Žižića i Vuksanovića isključiti iz stranke na podgoričkom odboru. Do žestokog obračuna nije došlo jer je Bulatović, prije nego što se vatra razbuktala, zatvorio sve ventile stranačke infrastrukture, tako da je bivši potpredsjednik SNP-a na kraju mogao na prstima jedne ruke prebrojati one koji su mu ostali odani do kraja. Stranačkom kongresu početkom 2005. godine Žižić nije ni prisustvovao.

Bulatović je dobio još jedan mandat na čelu stranke. On je tom prilikom saopštio da je kongresom završen proces reforme SNP-a, tvrdeći da je unutar tog subjekta postojao unutrašnji otpor promjenama, kao i da je Žižić htio da ga skrene u nacionalizam.

Žižić je sljedeće godine osnovao Demokratsku stranku jedinstva, koja nije ostvarila značajan politički uticaj. Ta stranka formalno i dalje postoji, i bliska je partijama nekadašnjeg Demokratskog fronta (DF).

Poslije referenduma održanog 2006. na kom je Crna Gora obnovila državnost, SNP je ušao u period ozbiljne političke krize i gubitka uticaja. Bulatović je podnio ostavku na funkciju predsjednika stranke zbog lošeg rezultata na prvim postreferendumskim izborima, a njen novi lider postao je Srđan Milić, koji je na kongresu porazio Pešića. On se najduže zadržao na čelu partije, 11 godina.

Rađanje Kneževića i Bečića

Sredinom 2012. u redovima SNP-a došlo je do nove unutrašnje podjele povodom eventualnog pristupanja te stranke tada novom savezu - Demokratskom frontu, koji su formirali Nova srpska demokratija (NSD) i Pokret za promjene (PZP). Dio članstva SNP-a protivio se ulasku u tu koaliciju, pa se dio rukovodstva opredijelio za samostalni ulazak u DF, što je dovelo do raskola. Isključena grupacija, koju su predvodili Predrag Bulatović i Milan Knežević, 2014. je osnovala Demokratsku narodnu partiju.

Krajem 2014. u redovima SNP-a došlo je do novih podjela tokom održavanja stranačkog kongresa. Za predsjednika je ponovo izabran Milić, ali je trećinu glasova dobio Aleksa Bečić. Do razlaza je došlo početkom 2015. godine, kada je Bečić sa svojim pristalicama napustio SNP i osnovao novu stranku - Demokrate.

Za napuštanje partije Bečić je krivio Milića, ali i tadašnju visoku funkcionerku SNP-a Snežanu Jonicu. Uz njega su, tom prilikom, stali poslanici “veterani” - Velizar Kaluđerović i Neven Gošović, ali i tadašnja potpredsjednica podgoričkog odbora Zdenka Popović.

Joković kao spasilac

Početkom 2017. uslijedila je nova kriza, nastala zbog nezadovoljstva načinom na koji je Milić vodio partiju. Suočen s krizom, Milić je odlučio da se povuče s funkcije predsjednika, nakon čega je 13. avgusta 2017. za njegovog nasljednika izabran Joković. Novi lider do tada nije imao značajniji politički angažman. Milić i njemu bliski članovi su na tom kongresu podržavali Jonicu.

Sljedeće godine, ona i još 37 članova Glavnog odbora partije napuštaju SNP i formiraju Socijaliste Crne Gore. Nakon što im je odbijen zahtjev da na parlamentarnim izborima 2020. učestvuju kao manjinska (jugoslovenska) stranka, povukli su se iz trke, a učestvovali su na lokalnim izborima u Kotoru te godine, gdje su ostvarili parlamentarni status, ali i kao dio koalicije “Za budućnost Nikšića” na izborima 2021. godine. Ipak, nakon toga nisu nastavili politički angažman...

Odlazak ministara

SNP je 2022. ušao u manjinsku Vladu Dritana Abazovića, formiranu uz glasove DPS-a, zbog čega dolazi do novih unutrašnjih trzavica, ali je raskol izostao.

U maju 2023. godine, Danijela Đurović (tadašnja šefica parlamenta), Marko Kovač (tadašnji ministar pravde) i Miomir Vojinović (tadašnji ministar prosvjete) napustili su SNP. Razlog njihovih ostavki, kako su nezvanično objavile “Vijesti”, bile su “duboke i nepremostive razlike s rukovodstvom SNP-a u vezi s pravcem djelovanja te stranke” koji, kako je rekao tada izvor lista, “ide udesno i narušava imidž građanske partije, što po suštini jeste bio SNP”. Nedugo za njima, partiju je napustio i član predsjedništva Nebojša Vuksanović (nosilac liste na podgoričkim izborima 2022).

Vuksanović, Kovač i još neki bivši funkcioneri SNP-a bili su na listi Pokreta “Naprijed” na lokalnim izborima u Podgorici prošle godine, koju je predvodio direktor Fonda za zdravstveno osiguranje Vuk Kadić. Nijesu uspjeli da se dokopaju lokalne skupštine...

Šćekić je nedavno objavio fotografiju s Kovačem, ali i nekadašnjim članom GO SNP-a i ministrom finansija Aleksandrom Damjanovićem i funkcionerom SNP-a Darkom Stojanovićem...

Najjači dok ih je Beograd favorizovao, smjene lidera dovodile do raskola

Direktorica Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) Milka Tadić Mijović smatra da je SNP imao više od 100.000 glasova kad je “iza nje stajao Milošević i u prvim godinama nakon njegovog sloma”, kada ih je tadašnji predsjednik SRJ Vojislav Koštunica uključio u saveznu vlast.

“Dakle, oni su svoju moć crpili najviše iz Beograda i bili su ključni predstavnici unionističkog koncepta, i to ne samo saveza sa Srbijom, nego saveza pod Srbijom, koncepta po kojem bi Crna Gora bila samo nedorasla članica, u kojoj se sve odluke donose na drugom mjestu, a mnoge na našu štetu, kao što je i bilo devedesetih. Dakle, kad je SNP imao iza sebe i topove i popove, imao je i ogromnu podršku u Crnoj Gori.”

Tadić Mijović navodi da je Beograd prešao na drugog igrača - nekadašnji DF i da su te partije preuzele SNP članstvo.

“Neke od partija DF-a su i same nekad bile SNP. Naravno, to ne znači da SNP ne igra za (Aleksandra) Vučića, samo Beograd ima prečih od njih.”

Glavni i odgovorni urednik TV Vijesti Radomir Kračković podsjeća da je SNP jedna od najdugovječnijih partija u crnogorskoj politici, te da je to jedan od faktora koji je uticao na brojne raskole.

“Istovremeno, paradoksalno je da je SNP jedna od ‘najdemokratskijih partija’ u Crnoj Gori jer je tokom 27 godina imala četiri lidera dok su druge stranke imale i imaju bezmalo vječne lidere koji su na tim pozicijama i po 15-20 godina. Ipak, ta demokratska praksa da se, po pravilu, lideri mijenjaju nakon dva mandata, skoro svaki put je dovela do raskola i koštala SNP gubitka dijela članstva i birača.”

Kračković je ocijenio da ispada da je za SNP bilo bolje da je imao jednog jakog lidera dugi niz godina, iako to vodi “privatizaciji partija, čega smo svjedoci u drugim slučajevima”.

Sukob se intenzivira tokom ljeta

Nakon što je na sjednici GO, održanoj u Podgorici 6. juna, došlo do svađe, zakazana je elektronska sjednica tog organa na kojoj je iz njega isključen član Radisav Nikić, a istovremeno je i raspušten hercegnovski odbor. Nikić i dotadašnji prvi čovjek novskog ogranka Milan Jančić žalili su se Statutarnoj komisiji, tvrdeći da je došlo do nepravilnosti u glasanju, te da su ga bojkotovali pojedini koji su navedeni u listingu glasanja.

Istoj komisiji su se žalile i članice danilovgradskog SNP-a, tvrdeći da je bilo nepravilnosti u izboru samog odbora i njegovog predsjednika.

Međutim, sve tri žalbe su odbijene.

“Vijesti” su objavile, pozivajući se na tvrdnje izvora koji je prisustvovao sjednici GO, da je na tom okupljanju (uoči elektronske sjednice) došlo do prepirki i nasrtanja između članova GO. Drugi izvor tvrdio je da je na sjednici bilo “prepirki”, da je bilo “neprimjereno”, ali da “nije bila strašna drama”.

Prema nezvaničnim informacijama “Vijesti”, Joković se na sjednici verbalno sukobio s Nikićem.

Sukob oko šefovanja, a ne ideologije

Sagovornici lista su saglasni da je do najnovijeg unutarpartijskog sukoba došlo isključivo zbog borbe za mjesto prvog među jednakima, a ne zbog ideologije.

“Do raspada dolazi jer postoje dva jaka funkcionera stranke od kojih obojica žele biti prvi u partiji. To je naročito značajno sada kada je SNP dio vlasti jer lider partije, neposredno ili posredno, odlučuje o brojnim imenovanjima stranačkih funkcionera u državnim organima i zapošljavanjima, što je slučaj i kod drugih lidera partija vladajuće većine”, kazao je Kračković, dodavši da je Crna Gora “snažan partitokratski sistem u kojem su partijske često jače od državnih pozicija”.

On je ocijenio da partije svima kroje budućnost, a najbolje sebi i svojim biračima i simpatizerima.

Tadić Mijović je takođe mišljenja da je riječ isključivo o borbi za prevlast:

“Meni se čini da razlog raskola nije zbog ideologije - zbog toga što je neko za reforme, a neko ne, neko za Joanikija, a neko za Metodija, neko za ‘ćacije’, a neko za studente, neko za Evropu, a neko za Rusiju i Srbiju, već da je u pitanju unutarpartijska borba za vlast.”

Malo perspektive za obje struje

Tadić Mijović je pesimistična kad je riječ o perspektivi buduće partije koju će predvoditi Šćekić, ali i “krnjeg” SNP-a.

“Ne vidim perspektivu ni jedne ni druge frakcije, jer to su ipak samo nereformisani ostaci teške prošlosti opterećene ratovima, zločinima i nacionalizmom. Ako neko od ovih aktera ima snage za tranziciju i reformu, možda bi bilo neke šanse, ali sumnjam u to jer je bilo dosta vremena za promjene.”

Kračković ocjenjuje da se buduća Šćekićeva partija nalazi na istom ili sličnom političkom polu na kojem su već i partije bivšeg DF-a, Demokrate, dijelom i PES, kao i SNP.

“To biračko tijelo jeste veliko, ali je i ono prirodno ograničeno. Na izborima se građani, kada glasaju za partije sličnih profila, češće odlučuju za one jače. Dodatno, nova partija znači i mukotrpan posao gradnje stranačke infrastrukture u svim gradovima, a vidimo da ga i mnoge jače partije još nisu završile.”

Kad je riječ o SNP-u bez Šćekića i njemu bliskih članova, Kračković ističe da ni njihove perspektive nisu veće, ali da oni zadržavaju mehanizme učešća u vlasti na kojima mogu da grade buduću politiku.

“Ipak, i ovdje je realan problem što ima nekoliko partija na tom dijelu političkog pola koje su znatno jače od SNP-a i biće potrebno puno originalnosti Jokoviću da ponudi nešto novo ili da ostvari eventualno značajne uspjehe u Vladi, kojima bi animirao birače. Uz sve to, neminovno je da će sa Šćekićem otići dio članstva i lokalnih funkcionera, pa će i Joković morati u velikom dijelu države da ponovo postavlja sopstvenu stranačku infrastukturu.”

Joković: Ne ide se iz partije u turbulentnim trenucima

Joković je juče poručio da se ne ide iz partije u turbulentnim trenucima.

“Vrijednost i temelj u koje vjeruješ se ne grade ispočetka kad naiđe izazov. Jedan je SNP jer je ideja SNP-a bila iznad ličnih interesa... U SNP-u ima mjesta za razlike i dijalog. SNP okuplja one koji su lijevo i desno. Zato danas želim da naglasim ono što je pokazalo vrijeme - SNP nije kratkotrajni projekat. Ni porodica, ni otadžbina, ni kuća se ne napuštaju kad je teško, pa tako ni partija”, rekao je na otvaranju kongresa.

Zahvalivši na izboru, Joković je ocijenio da to što je bilo i onih koji su se tome protivili predstavlja opomenu - “da se ponešto nije dobro radilo”.

Istakao je da su ponikli u narodu i da nema brige za budućnost SNP-a:

“Svu pažnju ćemo posvetiti budućnosti SNP-a”.

Kongresu su prisustovali gosti iz svih partija vladajuće većine, vanparlamentarnih partija s kojima SNP čini vlast na lokalnom nivou, lider GP URA Dritan Abazović, kao i predstavnici vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj.

Ministar kulture u Vladi Srbije i funkcioner Srpske napredne stranke (SNS) Nikola Selaković zahvalio je SNP-u što nijedan njen član nije podržao “pokušaj obojene revolucije u Srbiji”.