Korozivni kapital nije u duhu borbe za vladavinu prava i inkluzivan ekonomski razvoj, već nosi rizik da privileguje uzak krug aktera i dugoročno oslabi povjerenje građana u institucije.
To je u intervjuu “Vijestima” kazala docentkinja na Univerzitetu u Rijeci Tena Prelec, govoreći o ekonomskom sporazumu koji je Vlada Crne Gore proljetos potpisala s Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE).
Pod korozivnim kapitalom se podrazumijeva netransparentno, neodogovorno i netržišni orijentisano finansiranje koje se sliva iz autoritarnih režima u tranzicione države.
Sporazum s UAE predviđa “najveću investiciju u istoriji države”, na način da vlada UAE predlaže i garantuje za privatne investitore da sarađuju sa crnogorskom Vladom na implementaciji dva turistička projekta na sjeveru i jugu države, uz pisanu saglasnost izvršne vlasti u Podgorici.
“Razumijem da tu postoje praktični i ekonomski argumenti, ali način na koji se ti aranžmani prave - dogovori na vrhu države, netransparentno poslovanje kompanija čije porijeklo kapitala nije uvijek jasno, projekti luksuznog tipa koji ne uzimaju u obzir interese i mišljenja svih građana - upravo predstavlja obrasce koje prepoznajemo kao problematične... Mehanizmi koji se sad pojavljuju u Crnoj Gori, u potpunosti se uklapaju u obrasce koje smo identifikovali širom regiona u okviru fenomena korozivnog kapitala. Slične situacije - čak i istu kompaniju - vidjeli smo u projektima poput ‘Beograda na vodi’, te u jednom slučaju u Albaniji”, navela je Prelec.
Ona je u intervjuu, između ostalog, rekla da je upitno koliko crnogorsko vođstvo zapravo stavlja fokus na vrijednosti ulaska u Evropsku uniju (EU).
“Ima dosta zabrinjavajućih trenutaka koji vam govore da vođstsvo Crne Gore zapravo ne radi ono što propovijeda. Imate inicijative za preimenovanje ulica, podizanje spomenika, problematične izjave iz vlasti, itd. Tako da, rizik je taj da se dolazi zapravo do jedne čak i normalizacije nekih stavova koji su suprotni onome što predstavlja EU”, poručila je Prelec, koja je članica Savjetodavne grupe za javnu politiku Balkan u Evropi (BiEPAG).
Kako ocjenjujete političke prilike u Crnoj Gori pet godina nakon što je u njoj prvi put promijenjena vlast na izborima?
Podatak iz istraživanja koje je realizovano u sklopu projekta GEO-POWER-EU, a koje smo predstavili prošle sedmice u Podgorici, pokazuje da se u Crnoj Gori još jako dobro drži procenat ljudi koji su za ulazak u EU. Naime, 74 odsto građana Crne Gore je za to. Znamo da je taj podatak uvijek u Crnoj Gori bio jako visok u odnosu na regiju.
Međutim, ono što je dosta zabrinjavajuće je da taj podatak nije toliko usklađen s drugim pitanjima koja se tiče EU. Recimo, onim koje se odnosi na vrijednosti i ideje EU. Kad pitate ispitanike za vrijednosti i ideje kog bloka se zalažu, samo 27 odsto njih kaže da su najbliži vrijednostima EU. Druge opcije su Amerika, Rusija, Kina... Kad uporedite ta dva podatka - da se 74 odsto ispitanika zalaže za ulazak u EU, a da se samo 27 odsto najviše poistovjećuje s vrijednostima EU, imate jedan jaz...
Upitno je koliko vođstvo u Crnoj Gori zapravo stavlja fokus na to što su vrijednosti ulaska u EU. Iako je utisak da je tehnički progres stvarno dobar - Vlada Crne Gore nastavlja na solidan način i s dobrom prisutnošću u Briselu da to radi - pitanje je koliko je to usađeno u društvu i koliko se to zapravo shvata na način koji odražava vrijednosti EU.
Govore li Vam ti podaci kuda ide država - u EU, kako tvrdi vlast, ili u “srpski svijet”, kako tvrdi opozicija?
Ja sam tu strani promatrač i ne mogu reći da znam šta se svakodnevno događa u Crnoj Gori. Ima dosta zabrinjavajućih trenutaka koji vam govore da vođstsvo Crne Gore zapravo ne radi ono što propovijeda. Imate inicijative za preimenovanje ulica, podizanje spomenika, problematične izjave iz vlasti, itd. Tako da, rizik je taj da se dolazi zapravo do jedne čak i normalizacije nekih stavova koji su suprotni onome što predstavlja EU.
Sigurno da jedan dio toga mora biti odgovornost Vlade, jer oni su ipak ti koji su dirigenti tog orkestra. Oni moraju dati notu po kojoj ide društvo. S druge strane, mislim da tu možda i EU već jako dugo godina ima dio odgovornosti, zato jer je taj proces proširenja sve više transakcionalan. To se već vidjelo u istraživanjima BiEPAG-a - da su zapravo teme ekonomskih dobitaka, imigracije i tako dalje - još uvijek tu, važne su za ispitanike iz naše regije, dok su sve teme koje se tiču osnovnih vrijednosti EU prešle u drugi plan. Tako da tu postoje i jedna i druga strana medalje, koje kontribuiraju toj slici koja nije sjajna...
Kako gledate na tvrdnje opozicije da ova vladajuća garnitura, čiji je dio nekadašnji Demokratski front g. Andrije Mandića, ne može uvesti Crnu Goru u EU?
Pozicije koje takvi političari predstavljaju, u suprotnosti su s onim što je EU. Ali tu isto tako imate situaciju u kojoj vođstvo Crne Gore to donekle odobrava i time normalizuje takve stavove, a, s druge strane, iz EU ne dolazi dovoljno jasna poruka da takvi stavovi nisu u redu. Tako da mislim da je to još jedna sinergija neuspjeha na koju možemo ukazati.
Koliko su štetni stavovi na koje upozoravate?
Mislim da su ti stavovi užasno korozivni za crnogorsko društvo. Na stranu EU, ali stvarno je prijeko potrebno da u Crnoj Gori splasnu polarizacija i prepucavanja s jedne strane na drugu. Ponekad imate utisak da ide u korist i jedne i druge strane da se to nastavi, jer na takav način uspijevaju da pridobiju dio biračkog tijela, uspiju da se profilišu na drugačiji način, i onda, u suštini, da stave pod tepih niz raznih problema koji su užasno važni i kojih se onda ne dotičemo.
Razočarenje je to što su neki iz ove nove garda koja je izašla poslije 2020. godine, nominalno govorili da žele da pređu preko toga, da žele da prevaziđu baš taj dualitet da bi se radilo na važnijim temama koji su korijen napretka. Međutim, to je samo djelimično uspjelo...
Koliko je realno da Crna Gora postane članica EU do 2028, što neki domaći i EU zvaničnici tvrde da je moguće?
Postoji tu jedna velika šansa, a to je da je, s jačim geopolitičkim nadmetanjem poslije 2022, Evropskoj uniji jasno da mora dati jak signal što se tiče proširenja. Jasno je da je taj narativ o proširenju, koje se nikad ne događa, doveo do zamora ideju da se u cijeloj ovoj regiji uđe u EU. Dakle, tu je ta šansa koja stvarno postoji i koja je za Crnu Goru ogromna. Jer Crna Gora jako dobro stoji tehnički, pritom nije velika zemlja, kad je uporedite s regijom ima puno manje problema...
Koliko će to biti izvodivo do 2028, mislim da tu postoji dosta prepreka. Sad smo dobili poruku da je ipak 2029. realnija... Da bi se ušlo tada, trebalo bi sva poglavlja zatvoriti do kraja 2026. Taj rok je dosta kratak. Pritom, upitno je da li će Crna Gora to prva uspjeti. Jer tu postoji Albanija koja dosta dobro stoji, i sad je za vidjeti da li će ona možda preteći Crnu Goru. Ako je pretekne, onda treba vidjeti kad bi bilo vrijeme za Crnu Goru da ima podršku, barem nominalno sa strane Evropske komisije. Tu još dodatno moramo vidjeti interese raznih EU država, tako da se priča još komplikuje s toga aspekta - šta će reći Francuska, da li će biti referendum, da li će biti neki drugi tip blokade, itd...
Šta ako se izjalovi plan o ulasku u EU 2028?
Mislim da je ono na šta je u ovom trenutku važno staviti fokus - da je to još moguće. A ako se ne desi... Mislim da nas to ne vodi ni do kakvog konstruktivnog zaključka. Vidjećemo u tom trenutku kakva će biti situacija i šta će se desiti, a šta neće. Ključno je fokusirati se na to da je to još moguće, da je šansa na stolu, da je za Crnu Goru stvarno moguće da uhvati taj voz. Da bi to napravila, mislim da se moramo vratiti na ono o čemu smo razgovarali na početku - da uskladi ono što su tehnički napori, koji su prilično dobri, s onim što su EU vrijednosti i što su bitni, suštinski napori da se reforme sprovedu korijenito. I tu bih spomenula, ali ne bih u to ulazila jer nisam ekspert, probleme pravosuđa i Ustavnog suda.
Do kad može da se održava stanje vjere u ulazak u EU ako propadne obećanje o članstvu 2028?
Znate šta, mislim da je taj voz već prošao donekle i znam da to zvuči cinično - ali mislim da je to zapravo pozitivno. Jer ne možemo se razočarati puno više nego što smo se do sad razočarali. To nam pokazuju istraživanja već dosta dugo godina - da, nažalost, ljudi nemaju pretjerano povjerenje u EU kao klub koji želi regiju, nema tog entuzijazma s početka... Da li će biti još gore - ne znam, može se uvijek još gore, ali već smo doživjeli veliki dio tog razočaranja. Tako da mislim da smo sad zapravo, kad gledate na nekom grafiku entuzijazma i razočaranja, u jednom trenutku gdje entuzijazam može biti veći. I zato kažem, mislim da moramo biti svjesni toga da je sad trenutak kad taj entuzijazm moramo držati.
U kakvu EU ide Crna Gora - u funkcionalnu zajednicu koja ima budućnost ili na, kako je to Srećko Horvat pisao, afterparti?
Mislim da je afterparti, nažalost, dosta dobar izraz. Isto tako, (premijer Albanije) Edi Rama ima izraz da još pripremamo vjenčanje, ali da ne pripremamo svadbu. To je sad situacija. Ali prvo, više nemamo ružičaste naočare da je sve fantastično u EU. Taj tip perspektive još možemo osjetiti među ljudima u Ukrajini. S jedne strane, lijepo je prisjetiti se da se neke zemlje bore da bi mogle imati uopšte tu perspektivu. S druge strane, mislim da zapravo nije toliko loše da imamo malo realniju perspektivu o EU. U koji tip EU ulazi Balkan, Crna Gora - nije sasvim sjajan. Ima puno problema, i to moramo uzeti na znanje. Mislim da je ono što je pozitivno uvijek - poruka EU da je ujedinjena u različitostima. Ta različitost može biti i pozitivna i negativna. Jako puno kriza je prošla EU, i još je tu, bori se, tako da postoji.
EU sad jako registruje ono što su zli uticaji izvana. Govori se o uticaju Rusije ili Kine, i to je dobro. Međutim, moramo isto tako imati na umu da postoje, čak i unutar EU, neke prakse i neke situacije koje znaju biti ne baš najblistavije. Recimo Mađarska, koja je članica EU i koja je u nekoliko pogleda imala slične načine uticaja na zemlje naše regije, kao što su možda imali neki drugi, vanjski akteri.
Evropska unija nije monolit, i ne možemo na nju gledati kao na borbu između dobra i zla, nego moramo uzeti na znanje da tu ima jako puno nijansi i puno različitih praksi koje mogu biti i više i manje autoritarne čak i u demokratskim zemljama. Čak i zemlja koja je postala svojevrsni simbol demokratije - SAD, u ovom trenutku ima ogromne probleme s demokratijom. Tako da kad izađemo iz te koncepcije dobra protiv zla i zlog uticaja iz ne-evropskih zemalja i kad vidimo da moramo raditi na nama da bismo obnovili ono što su vrijednosti EU - mislim da je to puno zdraviji način gledanja na stvari. To ne slabi težnju ka EU vrijednostima, naprotiv - zapravo je čini još važnijom, urgentnijom.
Morate se posvetiti problemima u pravosuđu
Kako vidite rezultate Crne Gore u borbi protiv visokog kriminala i korupcije? Odumire li obećanje o tome imajući u vidu da su pet godina od pada vlasti Demokratske partije socijalista donešene samo dvije osuđujuće presude protiv “krupnijih riba”?
Treba reći da napretka ima, ali on je i dalje nedovoljan. Evropska komisija je nedavno kritikovala upravo taj zabrinjavajuće mali broj presuda, i to nas opet vraća na strukturne probleme u pravosuđu i tužilaštvu. To je jedan veliki čvor kom se Crna Gora mora posvetiti, jer je ključan za sve druge reforme.
U tom smislu bih pomenula i sporazum s UAE, posebno u vezi s Velikom plažom. Razumijem da tu postoje praktični i ekonomski argumenti, ali način na koji se ti aranžmani prave - dogovori na vrhu države, netransparentno poslovanje kompanija čije porijeklo kapitala nije uvijek jasno, projekti luksuznog tipa koji ne uzimaju u obzir interese i mišljenja svih građana - upravo predstavlja obrasce koje prepoznajemo kao problematične.
Naime, u okviru našeg istraživačkog projekta Horizon Europe GEO-POWER-EU analizirali smo više od 60 studija slučaja u devet zemalja - u svih šest država Zapadnog Balkana i u tzv. Istočnom triju (Ukrajina, Moldavija i Gruzija). Mehanizmi koji se sad pojavljuju u Crnoj Gori u potpunosti se uklapaju u obrasce koje smo identifikovali širom regiona u okviru fenomena korozivnog kapitala. Slične situacije - čak i istu kompaniju - vidjeli smo u projektima poput “Beograda na vodi”, te u jednom slučaju u Albaniji.
Suština je da ovakve prakse nisu u duhu onoga što bi trebalo da bude borba za vladavinu prava i inkluzivan ekonomski razvoj, već nose rizik da privileguju uzak krug aktera i dugoročno oslabe povjerenje građana u institucije.
Problematične su blokade zbog bilateralnih pitanja
Kako gledate na to što Hrvatska blokira pregovore Crne Gore s EU zbog bilateralnih sporova, iako su iz Zagreba obećavali da neće raditi nijednoj zemlji ono što je Slovenija radila njima?
Na početku se čak moglo gledati na taj tip uslovljavanja kao na pokušaj da se ide ka tome da se stane uz iste vrijednosti o kojima smo govorili. Ali bojim se da sad, s tim ustrajanjem, dolazimo opet u domen arbitrarne blokade zbog bilateralnih razloga, a što je problem na koji mi iz BiEPAGA-a već jako dugo ukazujemo.
Naime, desilo se mnogo puta kroz istoriju proširenja EU - posebno u zadnjih desetak, petnaest godina - da je put jedne zemlje bio blokiran zbog apsolutno arbitrarnih razloga. To je stvarno korozivno i loše za demokratiju. Tako dajete singal da su to sebični razlozi, prije nego nešto što bi trebalo služiti jednom fer, meritokratskom ponašanju prema proširenju EU.
Bonus video:
