Dobro je što Evropska unija (EU) daje šansu Crnoj Gori, možda i Albaniji, da postanu članice te zajednice eventualno 2028. godine, ali zbog geopolitičke situaciije sve države Zapadnog Balkana što prije treba da postanu dio tog bloka, bez obzira na to da li su ispunile sve uslove, smatra bivši predsjednik Slovenije Borut Pahor.
On je u intervjuu “Vijestima” rekao da je dugo tvrdio da države treba da ispune neke uslove za ulazak u EU.
“Sad sam više-manje spreman reći neku vrlo drsku tvrdnju - da je to važno, ali nije najbitnije. Najbitnija je odluka EU i država, da je sad vrijeme za ulazak u EU”, poručio je Pahor.
On tvrdi da zvanična politika EU, koja podrazumijeva pristupanje zasnovano na zaslugama, nije najsrećnija i da je možda dobra za Crno Goru i Albaniju, ali ne i za cijeli region.
Pahor je upozorio je da što više vremena prolazi bez dolaska EU u region, toliko su veće šanse da se “nešto desi”.
Govoreći o hrvatskoj blokadi pristupanja Crne Gore Uniji zbog bilateralnih sporova (odšteta za zatočenike u logoru “Morinj”, vlasništvo nad brodom “Jadran”, granica na Prevlaci, promjena imena bazena u Kotoru), kazao je da je takvih slučajeva bilo i ranije.
“Ako je moguće, treba izbjegavati takvu politiku. Ako drugačije ne ide, onda treba odmah da se pristupi dogovoru, dijalogu i da se što prije riješi takva stvar s nekim kompromisom koji je od koristi za dvije strane. Što prije, to bolje. Jer na kraju, to nije samo problem za Crnu Goru, nego i za Hrvatsku. To je bio problem i za Sloveniju kad smo stavili blokadu Hrvatske”, naveo je Pahor.
Prije godinu i po, na konferenciji “Prijatelji Zapadnog Balkana” održanoj u Ljubljani, rekli ste da ne mislite da će EU i zemlje Zapadnog Balkana biti spremne za članstvo ni do 2030. godine, čak ni kasnije. Jeste li dalje pri toj ocjeni? Ako jeste, zašto?
Nisam siguran da ste me dobro razumjeli. Uvjeren sam da je sad vrijeme da EU da šansu svim državama u regionu, da na referendumima odluče o ulasku u EU i da u jednom razumnom roku sve države Zapadnog Balkana što prije uđu u tu zajednicu. Da li je EU sad spremna na to, drugo je pitanje. Mislim da nije, ali trebalo bi da bude. U tom smislu je politika proširenja, koja je sad zvanična politika EU, po mom mišljenju pogrešna. Dobro je da daje šansu Crnoj Gori, možda Albaniji, da uđu možda 2028. godine. Za te dvije države to je sjajno i to podržavam. Ali nisam siguran da to rješava probleme Zapadnog Balkana kao geopolitičke cjeline. To bi se možda moglo riješiti samo odlukom Brisela i svih država Zapadnog Balkana da u relativno kratkom roku, zbog geopolitičkih razloga, cijeli Zapadni Balkan uđe, uz volju ljudi na referendumima u državama u regionu, u EU. To je moja politika.
Kritičan sam i prema EU i prema državama Zapadnog Balkana jer taj proces tako sporo ide. Pazite, zadnja država koja je ušla u EU bila je Hrvatska 2013, a sada smo u 2025. Tako da se 12 godina ništa bitno nije desilo na Zapadnom Balkanu, a značajno su se promijenile geopolitičke okolnosti...
Dugo sam tvrdio da, do neke mjere, države treba da ispunjavaju neke uslove za ulazak u EU. Sad sam više-manje spreman reći neku vrlo drsku tvrdnju - da je to važno, ali nije najbitnije. Najbitnija je odluka EU i država, da je sad vrijeme za ulazak u EU. Da li su u cjelini sve spremne, u svim vidovima merit based approach-a (pristup zasnovan na zaslugama), možda i nisu, ali je vrijeme za ulazak Zapadnog Balkana u EU. To je, poslije rata u Ukrajini, najbitnije geopolitičko pitanje za EU u ovom momentu.
Kad mislite da bi države regiona mogle da uđe u EU?
To je sad zvanična politika EU (zasnovana na zaslugama), koja nije najsrećnija. Mislim da je ona dobra za Crno Goru i, možda, za Albaniju, ali nije dobra za region u cijelini jer tu ostavljaju iza Sjevernu Makedoniju, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo. Ulazak svih država, recimo u jednom paketu, riješio bi puno više problema nego što bi ih stvorio. Ali za takvu odluku potrebna je hrabrost i u Briselu, i u državama Zapadnog Balkana.
Koliko je opasno za ovaj region ako u neko dogledno vrijeme, na primjer u narednih nekoliko godina, ne bude dio u EU? Šta, konkretno, u tom slučaju može da se desi, kakve mogu biti posljedice?
Opasno je. Mislim da je to, u suštini, loša perspektiva za region. Nisam siguran i neću sad spekulisati dokle bi te tenzije mogle ići. Nadajmo se da neće ići skroz do kraja, do nekih novih konflikata, ali ta mogućnost bi mogla za nekoliko godina biti opasnija ako se ništa ne desi. Ali, prije svega, ako EU neće biti u regionu - biće neko treći. Ili direktno ili indirektno. Ili geopolitički preko proksija, ili kapitalski preko investicija, itd. Mislim da je to jedna stvar koju ne shvatam dobro - zašto Evropa toliko vremena gubi s odlukom da prihvati cijeli region u EU.
U pogledu apsorpcijskog kapaciteta EU, region nije toliko velik. Mi danas pričamo o ulasku Ukrajine u EU. Ukrajina je, u tom pogledu, bitno teži faktor nego cijeli Zapadni Balkan. Mislim da tu fali jedan strateški kompas Unije koja sad nije sposobna vidjeti kapacitet mirnog, sigurnog i evropskog Zapadnog Balkana kao benefit, ali vidi ga kao politički trošak. Do te nove odluke još nije došlo. Ali nadam se da će možda za godinu, dvije ipak biit jasno, da nove geopolitičke okolnosti natjeraju EU da ipak napravi nešto odlučnije nego je sad ta zvanična politika proširenja koji je više-manje merit based approach. Dakle, koliko ste vi sposobni da napravite neke reforme, toliko smo mi sposobni da otvaramo vrata. To je do neke mjere razumljiva strategija, ali nije dovoljna za te nove geopolitičke okolnosti.
Kuda bi Crna Gora otišla u slučaju neulaska u EU u narednih nekoliko godina?
Rekao sam na početku - po mom mišljenju ta strategija EU sad nije perfektna. Ali želim da bar Crna Gora i Albanija uđu u EU. To je za Crnu Goru sjajno, za Albaniju sjajno. Nije loše za sve ostale, ali nije dovoljno za regiju kao cjelinu. Ako želimo ovdje mir i blagostanje, ako želimo neki prosperitet i želimo da je to dio teritorije EU - sad je vrijeme da EU dolazi ovdje. Možda će zakasniti. Ne znamo kakve bi mogle biti konsekvence ako e za nekoliko godina ništa ne desi s ostalim državama.
Kako gledate na to što Hrvatska koristi neriješena bilateralna pitanja da usporava put Crne Gore ka EU? Isto je Slovenija radila Hrvatskoj... Je li fer koristiti bilateralne sporove, pogotovo u ovakvom geopolitičkom trenutku, za opstruiranje ulaska Crne Gore u EU?
Nije fer, ali to se dešavalo i prije slovenačkog i hrvatskog spora, i vjerovatno će biti tako dokle god će trajati proces proširenja. Dakle, to nije neki novi moment koji važi samo za proširenje na Zapadnom Balkanu, nego je moment koji je uvijek tu i koji prijeti da zaustavi proces proširenja.
Reći ću vam moje lično iskustvo s tim da vi postavite uslove bilateralnog značaja na ulazak susjedne države u EU. Na kraju je to i za vas problem. Dakle, ako je moguće, treba izbjegavati takvu politiku. Ako drugačije ne ide, onda treba odmah da se pristupi dogovoru, dijalogu i da se što prije riješi takva stvar s nekim kompromisom koji je od koristi za dvije strane. Što prije, to bolje. Jer na kraju, to nije samo problem za Crnu Goru, nego i za Hrvatsku.
To je bio problem i za Sloveniju kad smo stavili blokadu Hrvatske. Ali Slovenija i Hrvatska su riješile taj problem.
Na kraju svih krajeva, ovdje će problem riješiti Hrvatska i Crna Gora. Tako da, mislim da i Hrvatska treba da bude vrlo oprezna kad ide u takve odluke.
Kako ocjenjujete sveukupno stanje na Balkanu danas? Kako gledate na ocjene nekih političkih komentarora da su prilike nestabilne, te upozorenja da se ponavljaju devedesete godine prošlog vijeka?
Ne želim da spekulišem da li je moguće da bi, u nekim specifičnim okolnostima, došlo do nekog novog konflikta na toj teritoriji. Ali pazite, što više vremena prolazi bez dolaska EU na ovaj prostor, toliko su veće šanse da se nešto desi...
Kolika su prijetnja miru na Balkanu predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i doskorašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, odnosno potezi koje oni povlače? Naoružavanje Srbije, koncept “srpski svijet”, Dodikovi secesionistički potezi...
Poznat sam po tome da želim da Srbija uđe kao i sve druge zemlje. Ali sam uvijek govorio, i kad sam bio predsjednik Slovenije i kad nisam, da po mom mišljenju postoje tri politička uslova za to. Jedan je da nema više diskusije o “srpskom svijetu”.To nije legitimna diskusija. Da nema više diskusije o separaciji, separatizmu Republike Srpske u Bosni i Hercegovini (BiH). Ta dva uslova su, u geopolitičkom smislu, od bitnog značaja za to da se održi mir. Treći je ipak neki dogovor s Kosovom o jednom odnosu između dvije države koje bi bio održiv i za Kosovo i za Srbiju, i naravno za cijelu regiju i Evropu.
Jesu li ostvariva Dodikova obećanja da će Republika Srpska postati nezavisna?
Mislim da postoje male mogućnosti da se to desi. Nadam se da nikad neće doći do momenta da bi postojala ta mogućnost, jer bi došlo do nacionalističkih tenzija do tog nivoa da bi bili dovedeni u pitanje integritet i suverenost cijele BiH.
Zabrinut sam zbog nekih izjava i odluka bivšeg predsjednika Dodika. Zbog toga sam odlučio da utorak pozovem Mladena Ivanića, bivšeg člana predsjedništva BiH da dođe u Ljubljanu pa da malo razgovaramo uz prisustvo javnosti o perspektivi BiH u ovom momentu. Nema evropske perspektive za regiju ako dolazi do novog nacionalizma i separatizma. Cjelovitost i integritet BiH ne smiju biti dovedeni u pitanje. Očekujem od Vučića i Srbije da takav separatizam ne podržavaju. To je od vrlo velikog značaja.
Šta bi za Srbiju i susjedstvo značio pad Vučića s vlasti?
Nije na meni da spekulisem o tome. Želim da u svim državima - u mojoj, u svim drugim državama u regiji, u Evropi, taj demokratski proces bude aktivan, živ, ozbiljan. Nadam se da će Srbija riješiti probleme u nekom demokratskom procesu, da ne bi došlo do nekih situacija koje bi značile dodatan moment nestabilnosti i u državi, i u regiji.
Je li realno više očekivati da se Beograd i Priština mogu dogovoriti o statusu Kosova?
Da li postoji neka alternativa tome? Mislim da ne. Kako god se sada misli da ne postoji mogućnost da se dođe do nekog dogovora, treba doći do tog dogovora. Mislim da bi lakše došlo do tog dogovora da dvije zemlje, i Srbija i Kosovo, uđu u isto vrijeme u EU, kad tako odluče ljudi na Kosovu i u Srbiji na referendumu. Tu ću reći malo radikalniju tezu - mislim da je jedino značajno poboljšanje odnosa između Beograda i Prištine moguće samo uz ulazak dviju država u EU.
Priče o izlasku iz NATO-a i EU - igranje sa sudbinom Slovenije
Nedavno se u Sloveniji pričalo o organizovanju referenduma o izlasku iz EU i NATO-a. Kakvo je Vaše mišljenje o tim inicijativama, mislite li da bi one mogle da budu ozvaničene i u Sloveniji i u još nekim državama?
Mogu razumjeti motiv premijera (Slovenije Roberta) Goloba da je to tada rekao, ali ne mogu razumjeti, ne mogu se složiti s time kad bi do takve odluke zaista došlo. To bi bilo igranje sa sudbinom Slovenije. Slovenija je zapadna država, ona je u Evropskoj uniji, ona je u NATO-u. To su dvije strane iste geopolitičke situacije.
Mi smo država koja može i lakše i jeftinije ostvariti svoju bezbjednost ako je u NATO-u. Sve drugo bila bi jedna avantura koju Slovenija, po mom mišljenju, sebi ne može priušiti.
Vidjeli smo na primjeru bregzita (izlazak Velike Britanije iz EU) šta dovodi do situacije da neka država istupi iz EU. Mislim da je manje mogućnosti da se to desi s NATO-om, jer, ipak, je u pitanju kolektivna sigurnost. Ne znam koja bi država mislila da je sigurnija van NATO-a nego u NATO. Nisam siguran da bi do takve inicijative koja bi imala neku ozbiljnu kvalifikaciju uopšte moglo doći.
I EU i NATO su u jednoj transformaciji u kojoj je cijeli svijet. Nadam se da će na kraju te transformacije Evropska unija biti, zapravo, savez ujedinjenih države Evrope. Jedna snažna konfederacija sui generis koja će biti efektivna u globalnoj ekonomiji i globalnoj politici. I da će biti spremna da se uz pomoć NATO-a, ali i sama, može odbraniti od opasnosti koje joj mogu prijetiti u budućnosti.
Bonus video:
