JEDANAEST GODINA OD OBNOVE NEZAVISNOSTI CRNE GORE

DPS dijeli Crnu Goru jer misli da je država

DPS i njeni funkcioneri, umjesto argumentacije, sebe pokušavaju da zašt i te poistovjećivanjem sa državom Crnom Gorom, i dalje stoje referendumske podjele
242 pregleda 60 komentar(a)
Proslava obnove nezavisnosti 2006. (Novine)
Proslava obnove nezavisnosti 2006. (Novine)
Ažurirano: 21.05.2017. 06:44h

Ovo je evidentan pokušaj ataka na državu. Uzviknuo je ovo nedavno direktor Investiciono razvojnog fonda i funkcioner DPS Zoran Vukčević kada su ga Demokrate optužile da je sa preduzećem koje se bavi preradom papira “Solo” i “HD Laković” učestvovao u višemilionskoj prevari na štetu države.

To je samo posljednji primjer kako vladajuća partija i njeni funkcioneri, umjesto argumentacije, sebe pokušavaju zaštiti poistovjećivanjem sa državom Crnom Gorom i njenim interesima, dok svima koji ih kritikuju lijepe etiketu izdajnika.

Osjećaj mučnine

“Mi više nismo u fazi u kojoj se samo Milo Đukanović poistovjećuje sa državom, sada, 11 godina nakon nezavisnosti, taj je virus zahvatio i one niže partijske nivoe koji cijene da im to može biti efikasna odbrana od ozbiljnih navoda da su prekršili zakon. To neminovno izaziva osjećaj mučnine, pa je tim prije važno insistirati na razobličavanju tog cirkuskog i piljarskog patriotizma a suprostaviti mu građanski patriotizam u čijem centru su građani, njihova prava, slobode i obaveze”, kaže izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević.

Gruba računica pokazuje da je na referendumu, održanom prije 11 godina, za nezavisnost glasalo oko 10 odsto građana više nego što to mogu skupiti DPS i političke stranke, uključuju i manjinske, koje su prepoznate kao suverenističke, pri čemu je izlaznost na referendumu bila veća nego na svim parlamentarnim izborima. Sa druge strane, rezultati nekadašnjih prosrpskih opozicionih partija na izborima nakon referenduma pokazuju da za njih glasa znatno manje građana nego na plebiscitu 2006. i to, po pravilu, taj broj se smanjivao u onim izbornim ciklusima gdje su bila dominantna identitetska pitanja.

Na referendumu je opciju “da” zaokružila 231 hiljada građana. Biračko tijelo DPS na svim izborima, bez obzira kakav je bio stav te partije o pitanju državnog statusa, od rascjepa 1997. iznosi oko 165 hiljada. Pri tome, u Podgorici i Budvi za nezavisnost je glasalo manje od potrebnih 55 odsto, da bi na izborima u septembru 2006, DPS dobio više od tog procenta. Samo taj podatak može da bude jasan pokazatelj da je dijelu glasača DPS sopstveni interes iznad države.

Previše je, kaže Uljarević, onih koji su srcem, a ne zato što je to tada postala nova politika DPS-a, glasali za nezavisnost Crne Gore, i koji se osjećaju razočaranima, iznevjerenima a ponekad i građanima drugog reda u sopstvenoj državi.

Emigracija kao rješenje

Književnik Đuro Radosavović kaže da su ljudi koji su glasali za Crnu Goru vide nakon ovih 11 godina da su glasali za DPS i nekoliko ljudi koji su se obogatili. “Zato i ne može DPS nikad da dobije glasova koliko i ideja za nezavisnu Crnu Goru jer je previše razočaranih, zgađenih i ogorčenih”, kaže on.

Politički, ti iskreni ljudi više, podvlači Radosavović, i ne postoje na mapi. “Kad čuju izjave poput ove g. Vukčevića koji se krije iza države, ljudi sami sebi prebacuju što ranije nisu emigrirali, jer jednog dana hoće sigurno. Mogu da biraju između saginjanja glave zarad mrvica, totalnog siromaštva i izolacije ili emigracije. Mnogi biraju polu-dobrovoljnu emigraciju. Zaprepašćujuće je koliko mladih i talentovanih ljudi širom svijeta traži sreću i novi dom, ne zato što ne vole Crnu Goru, već zbog toga što je naše vlast oglodala Crnu Goru, do koske”, kaže Radosavović.

Iako je činjenica da građanske vrijednosti i koje sa sobom ima nosi dio građana Crne Gore kao da vremenom ide na groblje slonova gdje će u tišini umrijeti, Uljarević podvlači: “Jedino svjesno građanstvo može biti garant uspostavljanja demokratske, kontrolisane vlasti, a samim tim i stabilnosti i razvoja države“.

Podjela na gladne i na vlast

Radosavović i Uljarević iznose oprečna mišljenja o tome koliko je u Crnoj Gori 11 godina nakon nezavisnosti priustna podjela na pristalice ili simpatizere unionističkog i suverenističkog bloka.“Već dugo ne postoji takva podjela….Jedanaest godina slušamo istu priču, odnosno bajku. Glavna podjela danas je na gladne i na vlast”, eksplicitan je Radosavović.

Na drugoj strani, Uljarević kaže da ta podjela još postoji, iako značajno manja nego ranije.

To je, objašnjava ona, direktan rezultat neodgovornih taktiziranja vladajuće strukture koja je koristila svake izbore od 2006. da podsjeti ko su bili pobjednici a ko gubitnici na referendumu kako bi zadržala postojeće rovove. “To što ni 11 godina nakon obnove nezavisnosti vladajuća struktura nije uspjela da učini da ovu državu podjednako svojom osjećaju svi građani Crne Gore ona ne broji u svoj neuspjeh, već za to krivi sve, uključuju i same građane, koji ih valjda “nisu najbolje shvatili”, kaže Uljarević.

Milo, Amfilohije, Miraš

DPS je tokom svakog nadolazećeg izbornog ciklusa forsirao priču o ugroženosti Crne Gore, pri čemu su krugovi oko vladajuće garniture podsjećali na Podgoričku skupštinu iz 1918, zanemarujući činjenicu da je Crna Gora tada nestala upravo zbog nepostojanja jakih institucija. Na drugoj strani, DPS je u mirnodopskim političkim vremenima trgovao sa identitetskim pitanjima po brojnim osnovama ili prebacivao lopticu u tuđe dvorište kao u slučaju pitanja SPC i njene imovine u Crnoj Gori, iako nikad o tome ni sam nije imao jasan stav.

“Miraš nikad ne pominje pravoslavlje, a Milo nikad nije napao Amfilohija, a Amfilohije nikad nije kako umije progovorio o Milu. Donedavno, ali ipak blago u odnosu na ono kako znaju da počaste druge. DPS nema ideologiju, to je firma, sve je biznis”, kaže Radosavović.

I Uljarević je saglasna da u toj politici ne treba tražiti nikakve principe, ideologiju ili konzistentnost, nego je gledati kroz vrlo mjerljiv materijalni interes.

Strah i posljedice

Filip Vujanović još nije promijenio negativan stav o posljednje dvije strofe crnogorske himne koji je posljednji put ponovio u nekoliko navrata 2011, dok Đukanović aprila 2012. nije imao ništa protiv promjene zastave:”Za DPS neprihvatljivo je mijenjanje himne i naziva jezika, a pitanje zastave je moguće riješiti bez promjene Ustava, odgovarajućim podzakonskim aktima”.

Samo pet mjeseci kasnije, u kampanji za parlamentarne izbore govorio je kako “početnici” iz Pozitivne Crne Gore žele prevariti suverenističke birače i prevesti ih kod “četnika” “Andrije Mandića” kako bi se srušio DPS i ugrozili crnogorski interesi.

U decembru 2013. nije mu smetalo da sa kanabea Tomislava Nikolića pozove Srbe i tog istog “četničkog vojvodu” u svoju Vladu, da bi u kampanji 2016. Ranka Krivokapića nazivao “šegrtom četničkog vojvode” Mandića.

Svaki apsolutista, kaže Radosavović, je stvarao atmosferu u kojoj poistovjećuje državu i sebe.

“Tako lakše vlada, prepada narod da ako on ode sa vlasti, nestaće država. Posljedica toga je što država postaje talac jednog čovjeka, odsustvo bilo kakve alternative i ostrašćenost onih ludaka koji se upecaju na priču vlasti o ugroženosti države, pa su spremni na mig države da pljuju i mlate „izdajnike“, odnosno sve one koji su kontra vlasti, a rezultat toga mogao se vidjeti na skupu Crnogorskog pokreta, nacionalista koji se kriju iza patriotizma”, zaključuje Radosavović.

Ludaci iz nacionalnih partija mogu doći na vlast, sada takvi pomažu DPS-u

Radosavović i Uljarević smatraju da opozicija snosi značajan dio krivice za trenutno stanje stvari u Crnoj Gori.

“Opozicija je sramna više nego što je smiješna. Dobro uhljebljena opozicija koja samo traži model kako da i dalje ostane opozicija. Sve što je bilo građansko, prosperitetno je banalizovano, i tih nekoliko ljudi je otišlo sa scene. Nacionalne partije su rana društva jer će isplivati na površinu kao lideri kad dođe do turbulentnih vremena, a onda će ludaci da nas huškaju jedni na druge. Opozicija je kriva što je godinama zloupotrebljavala i upropaštavala energiju koja se nekoliko puta akumulirala kao pečen građanski duh, od Pokreta za promjene do Pozitivne”, kaže Radosavović.

Uljarević nema dilemu: “Svaka opoziciona partija ili struktura koje uvodi nacionalno kao politički argument protiv DPS-a radi direktno za DPS i takva je željeni sparing partner DPS-u u ograničavanju razvoja građanskog izraza u Crnoj Gori. Upravo ta sinergija je značajno pomagala DPS-u da se održava, ali nerijetko i snaži, na podjelama”.

“Branitelji” će zamijeniti državu kad im voda dođe do grla

“Ne trebaju državi Crnoj Gori drugi neprijatelji pored onih koji o važnim identitetskim pitanjima govore olako, dnevno-politički i manipulantski zarad zaštite partikularnih interesa donosioca odluka ili kontroverznih biznismena“, ocjenjuje Uljarević.

Time se, objašnjava ona, izbjegava odgovornost za afere koje potresaju državu, a igra se stara predstava sa ciljem kreiranja straha i skretanja pažnje sa životnih pitanja zbog navodne državne i nacionalne prijetnje.

„Korišćenje tih neupitno velikih tema svake nacionalne kulture za negiranje realnosti, tretiranje državne svojine kao partijske ili lične, vodi ka situaciji u kojoj naša državnost i nacionalno biće bivaju ugroženi, ali upravo od onih najglasnijih, samoproklamovanih lokalnih ’branitelja’ tih interesa koji nemilice iscrpljuju državne resurse, pri čemu će oni biti prvi, kad im dođe voda do grla, da tu istu državu zamijene drugom bez imalo griže ‘patriotske” savjesti’, navodi Uljarević.