Gubljenje ljudskosti: Istoričar Dragan Popović za "Vijesti" o genocidu u Srebrenici

Istina je da je ovo sve sramota za Srbe, ali je bilo sramota činiti, a kad je već učinjeno, u istoriji ne valja ga kriti”, pisao je svojevremeno Vuk Stefanović Karadžić povodom zločina Karađorđevih ustanika nad muslimanima u Sjenici 1809. godine. “To je, ljudi, genocid”, kazao je Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), Skupštini srpskog naroda u Bosni i Hercegovini još 12. maja 1992. godine, kada je čuo Karadžićev plan za uspostavljanje etnički čiste srpske države u BiH.

Moglo bi se reći da je istoričar Dragan Popović svoju knjigu “Gubljenje ljudskosti - Srebrenica kao istorijska činjenica”, koja je nedavno, zahvaljujući Akciji za ljudska prava (HRA), promovisana i u Podgorici, simbolički smjestio upravo između ova dva citata. U uvodu autor ističe da je knjiga koju stavlja na uvid javnosti rezultat višegodišnjeg bavljenja nedavnom prošlošću kroz profesionalni rad, aktivizam i naučno istraživanje, ali i da je “posljedica svojevrsnog protesta zbog toga što se temom koja je ostavila ozbiljne posljedice na društva u Bosni i Hercegovini i Srbiji malo ko bavi van uskog kruga aktivista za ljudska prava”.

Tema Srebrenice, primjećuje Dragan Popović, pretvorena je u oruđe nacionalizama koji koriste na sebi svojstven način, već u zavisnosti koji nacionalizam je u pitanju. I tu se, poslije 31. godine, i ovog 11. jula, na Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici, i poslije 31 godine, malo toga promijenilo.

Vaša primarna ideja, kako ste kazali, za rad na knjizi "Gubljenje ljudskosti - Srebrenica kao istorijska činjenica" bila je da “sistematizujete istorijski utvrđene činjenice o genocidu u Srebrenici”. Zašto to do sada nije učinjeno?

Genocid u Srebrenici postao je neka vrsta političkog oruđa, batine kojom se tuče po protivnicima, samo s različitim ciljevima. Srpski nacionalisti, ali i aktivisti protiv novog svjetskog poretka i ekstremni desničari širom svijeta, ovaj zločin koriste kao dokaz da su žrtve zavjere i da je u toku rat civilizacija. Dio bošnjačke elite, koja se s pravom osjeća ugroženo, odgovara time što cio događaj kanonizuje, sprečavajući svaku raspravu o njegovim različitim elementima. Tako činjenice ostaju u drugom planu, a posebno rad na nekim aspektima srebreničke operacije koji su nedovoljno istraženi, a mogli bi da nam daju zanimljive rezultate. Takvih uvijek ima kod ovako velikih i značajnih društvenih događaja. Verujem da je to jedan od razloga što se mali broj ljudi uopšte prihvata posla da sveobuhvatno prikaže šta se desilo u srebreničkoj enklavi 1995. Trebalo bi to što prije promijeniti, svi mi možemo i moramo da učimo iz srebreničkog genocida, a to znanje nam mogu pružiti pre svega istraživači i naučnici.

“To je, ljudi, genocid”, kazao je Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), Skupštini srpskog naroda u Bosni i Hercegovini još 12. maja 1992. godine, kada je čuo Karadžićev plan za uspostavljanje etnički čiste srpske države u BiH. Danas, 34 godine kasnije, poricanje i relativizicija onog što se zaista dogodilo u Srebrenici kao da je sve prisutnija u, prije svega, srpskoj javnosti. Ili me utisak vara?

Srpska javnost je pod pritiskom narativa o prošlosti, pa i o Srebrenici, koji promoviše režim Aleksandra Vučića. Za razliku od Miloševića koji nije forsirao homogene narative o prošlosti već je dopuštao najrazličitija tumačenja, Vučić ima vrlo jasnu politiku istorije. Istorija je, po toj verziji, ciklično ponavljanje zločina nad Srbima, u kojima učestvuju susjedni narodi podržani od svetske zavjere velikih sila. Ovaj narativ ima jasnu korisnu funkciju za režim. Pošto su Srbi neprestano ugroženi i prijeti im napad od nekog zamišljenog neprijatelja, jedini spas im je da se okupe oko jakog lidera, da se odreknu demokratije, jer ona podrazumijeva dijalog i rasprave i da se prepuste autoritarnoj vlasti koja ih, navodno, štiti. I Srebrenica je dio tog narativa. Mediji u Srbiji, koji su gotovo svi pod kontrolom Vučića, ne bave se konkretnim pričama o Srebrenici koje služe da se zločin relativizuje, već Srebrenicu koriste isključivo kao dokaz zavjere velikih sila. Ona je aktuelna kada neka međunarodna organizacija donosi rezoluciju o genocidu ili kad neko važan iz inostranstva saopšti nešto o Srebrenici. Tada srpske vlasti pokrenu kampanju poput one pod nazivom “Srbi nisu genocidan narod”, koja ljudima sugeriše notornu glupost da neko stvarno misli da postoje genocidni narodi. Sve ovo iole obrazovanijim i informisanijim ljudima djeluje groteskno, ali ne treba potcjenjivati moć propagande. Očigledno je da ona još uvijek radi posao u Vučićevoj Srbiji.

Promoviše se laž

Zanimljivo je da ste kao moto knjige, istaknut na njenom početku, naveli citat Vuka Stefanovića Karadžića o zločinima Karađorđevih ustanika nad muslimanima u Sjenici 1809. godine: “Istina je da je ovo sve sramota za Srbe, ali je bilo sramota činiti, a kad je već učinjeno, u istoriji ne valja ga kriti”. Šta je to pokušano da se sakrije od Rankea i šta nam zapravo govore ove Vukove riječi iz današnje perspektive genocida u Srebrenici?

Vuk Stefanović Karadžić je snabdijevao velikog njemačkog istoričara Rankea informacijama o ustanku u Srbiji početkom 19. vijeka. Na osnovu tih informacija nastala je Rankeova knjiga “Srpska revolucija”. Međutim, Vuk je svjesno sakrio da su ustanici činili zločine. Kasnije se zbog toga pokajao i podario nam je ovu veliku rečenicu koju ste citirali. Ali nam je ostavio u amanet i nešto mnogo važnije - mogućnost da prigrlimo istinu kao društvenu vrijednost i da je ugradimo u temelje moderne srpske države. Nažalost, mi danas uglavnom odbijamo to da uradimo i promovišemo laž u ime nekakvih viših interesa. Bojim se da je to opasna praksa koja može mnogo da košta cijelo društvo. Učimo nove generacije da je dozvoljeno lagati, a to neće proći bez posljedica. Jer, ako je dozvoljeno lagati za Srebrenicu, onda je dozvoljeno i za bilo šta drugo - samo neko treba da pronađe “viši interes”.

Tipičan pokušaj pravdanja zločina u Srebrenici je navođenje napada pripadnika Armije BiH iz zaštićene zone na Vojsku Republike Srpske. Šta su o tome pokazala vaša istraživanja?

Zaštićena zona u Srebrenici je proglašena u aprilu 1993. Prethodnih godinu dana bili su krvavi u cijelom srednjem Podrinju, sa velikim brojem zločina nad civilma na obje strane. Međutim, nakon aprila 1993, srpski izvori zabilježili su samo dva napada iz zaštićene zone na srpska naselja u okolini, oba 1995, pred samu operaciju Krivaja 95. Dakle, u pitanju je još jedan pokušaj pravdanja zločina. Svaki od ovih pokušaja ima odgovor zasnovan na činjenicama i ja sam u knjizi pokušao da ih predstavim što više. I to je jedan od načina kako se moramo boriti protiv poricanja - stalnim insistiranjem na izvorima. A srebrenički genocid je najdokumentovaniji zločin tog obima u svjetskoj istoriji. Veoma je lako odbraniti činjenice kada imate takvo bogatstvo izvora, samo neko treba time da se bavi.

Sa aspeka istorijskih činjenica, kakva je bila uloga tadašnje Savezne Republike Jugoslavije u sprovođenju genocida?

Ne postoje dokazi da je rukovodstvo SRJ učestovalo u organizovanju i sprovođenju genocida. Međutim, to ne znači da ne snosi nikakvu odgovornost. Prvo, postoje dokazi da su pojedine jedinice srpskog DB-a ili bar pod kontrolom te službe učestvovale u strijeljanjima, što je čak zabilježeno i kamerom kada je u pitanju jedinica Škorpioni. Šefovi srpskog DB-a su zbog toga osuđeni i u Hagu, mada ne za genocid. Takođe, srpska policija je sve do 1. avgusta 1995. vraćala nazad Bošnjake koji su uspjeli da preplivaju Drinu i većina njih je ubijena. Na kraju, ali ne najmanje bitno - cijeli rat, uključujući i genocid u Srebrenici, ne bi bio moguć da nije bilo Miloševićeve vlasti. Srbija i SRJ su u potpunosti finansirale Karadžićev poduhvat, plaćale platu oficirima VRS, naoružavale i logistički pomagale tu vojsku… Dakle, iako nema dokaza da su dijelili genocidnu namjeru, Milošević i ljudi iz vrha SRJ svakako su odgovorni, neki od njih krivično, a svi politički i moralno za zločine u Bosni i Hercegovini i za izazivanje rata u toj zemlji.

Postoji li i kakva je uloga i odgovornost Crne Gore za ono što se zbivalo u Srebrenici?

Nema dokaza da je crnogorsko rukovodstvo učestvovalo u sprovođenju genocida u Srebrenici. Međutim, kao tada još uvijek vjerni saveznici Miloševića, imali su pristup dokumentima Vrhovnog savjeta odbrane, znali su bar nakon genocida da se on dogodio i učestvovali su u prikrivanju i negiranju. Takođe, postoje stenogrami gdje se vidi da je Momir Bulatović davao predloge kako da se hapse srpske izbjeglice i šalju na front. Mnogi od ovih ljudi su poginuli, a značajan broj njih učestvovao je i u srebreničkom genocidu. Pritom, Bulatović je aktivno učestvovao u diskusiji, ali nije jedini bio prisutan, već je sjedio na tim sjednicama zajedno sa Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem. Čini mi se da cijela ta ekipa snosi političku i moralnu odgovornost za rat. Međutim, to ne sme da služi relativizaciji Miloševićeve odgovornosti. Nisu svi podjednako odgovorni i lažno izjednačavanje krivice po principu “ko nas, bre, zavadi” takođe služi relativizaciji i dnevno-političkim ciljevima.

Žrtvama se kopa po ranama

Kad smo već kod odgovornosti, da li ste u svojim istraživanjima došli do novih činjenica o ulozi međunarodnih snaga i onog što nazivamo “međunarodnom zajednicom” u zbivanjima u Srebrenici?

Uloga međunarodne zajednice u cijelom bosansko-hercegovačkom ratu, pa i u srebreničkom genocidu, veoma je složena. Prije svega, jer je sama konstrukcija “međunarodna zajednica” velikim dijelom izmišljena. U pitanju su bile brojne države koje su imale sopstvene interese, politike, sklonosti, ideje kako riješiti sukob i slično. Većina njih bila je zatečena i samim ratom, a pogotovu razmjerom zločina. U isto vrijeme, vodile su se borbe za novo preuređenje svijeta, nakon pada Istočnog bloka i prestanka Hladnog rata. Bosna i Hercegovina je zbog toga često bila predmet raskusuravanja i trgovine, što je ostavilo posljedice i na tok rata. Postoji odgovornost ključnih država Zapada za nesprečavanje genocida. Naravno, postoje i brojna objašnjenja zašto se to desilo, ali čini mi se da nema dobrih opravdanja. Holandski bataljon u Srebrenici, kao i sama Holandija, na kraju su ponijeli najveći dio odgovornosti kada je u pitanju međunarodna zajednica, ali su oni bili ostavljeni da se sami suprotstave VRS za šta nisu imali mandat, niti odobrenje svojih pretpostavljenih. Mislim da bi ta odgovornost za nesprečavanje Mladićevih snaga morala ravnomjernije da se podijeli među državama Zapada.

Možemo li danas sagledati sve posljedice genocida u Srebrenici? Da li smo uspjeli da povratimo makar dio izgubljene ljudskosti iz naslova vaše knjige?

Posljedice genocida nisu samo žrtve i uništena zajednica koja je bila meta, u ovom slučaju Bošnjaci srednjeg Podrinja. Negiranje ili relativizacija genocida takođe ostavljaju vrlo opipljive posljedice. Žrtvama se kopa po ranama, ponižava se čitava zajednica, a samim tim se održava i mržnja i želja za osvetom. Relativizacijom se pripremaju novi sukobi. Bivša Jugoslavija je u isto vrijeme i postkonfliktno i pretkonfliktno društvo, dobrim dijelom upravo jer su rane nezaliječene i jer svi očekuju “drugo poluvrijeme”. Ali i kada sklonimo sa strane realan problem ugrožavanja mira, ostaju strašne posljedice negiranja genocida po društva, posebno po društvo u Srbiji. Nepriznavanje tuđe nesreće i nesposobnost da saosjećamo sa žrtvama, kao i već pomenuto veličanje laži u ime višeg interesa, zajedno su bomba u temelju srpskog društva. Ta bomba eksplodiraće kroz nasilje i raspad sistema vrijednosti, što se već događa. Ostaje nam da se borimo, svako na svoj način, da se proces propadanja što prije zaustavi.