U Vranićima kod Podgorice prošlost nije samo ono što je ostalo zapisano u knjigama. Ona još živi u sjećanju Đoka Raičevića, rođenog 1933. godine, jednog od rijetkih neposrednih svjedoka događaja koji su obilježili Drugi svjetski rat u Crnoj Gori.
Iako danas ima 93 godine, Raičević govori jasno, precizno i britko. Događaji koje je doživio kao osmogodišnji dječak nijesu izblijedjeli. Neke slike, kaže, čovjek ne može da izbriše koliko god vremena prošlo.
"Jedan od njih jeste dan početka Drugog svjetskog rata na našim prostorima“, priča Raičević.
Bio je pazarni dan. Seljaci su dolazili u Podgoricu da prodaju proizvode i stoku. Đoko je sa majkom doveo ovcu i jagnje na pazarište koje se nalazilo ispod Gorice, na prostoru današnje Beogradske ulice.
Prema njegovom sjećanju, prema Gorici su se tada nalazili privatni posjedi i vinogradi, dok su u podnožju bili poljana i pazarište. Stoka je dovođena iz Kuča, Zlatice, albanskih sela, Bjelopavlića i drugih krajeva.
"Stoka se tamo držala do 12 sati: što se proda, proda, a sa onim što ostane vraćalo se pješke kući. Kada su avioni počeli da kruže iznad Podgorice, svi su ih posmatrali i pokušavali da shvate čiji su i šta rade. Ali kada je počelo bombardovanje, nastao je užas koji je teško opisati“, svjedoči Raičević.
Bombe su padale po gradu, ali i neposredno pored pazarišta. Dječaku od osam godina činilo se da ovca koju su doveli na prodaju od snažnih detonacija leti uvis.
"Ko zna kuda ju je i kako odbacivalo. Činilo mi se i da tijela ljudi lete. Možda to nije bilo moguće, ali ja sam tako vidio, toliki je strah bio. Tada smo majka i ja počeli da bježimo.“
Pamti samo bježanje, vrisku, jauke, kuknjavu i zvuk sirena.
"Bježali smo prema Vezirovom mostu. Neko od starijih ljudi vikao je da se udaljimo od mosta jer će ga bombardovati. Bilo je to pravo maratonsko trčanje. Imao sam osam godina, a nije bilo lako trčati od prostora ispod današnje Vile Gorica, preko Vezirovog mosta, pa do Vranića.“
U tom trenutku, kaže, ništa drugo nije bilo važno osim spasiti život.
„Za mnoge je možda to beznačajan događaj, ali ja sam ga doživio kao stravu i užas. Pamtim ga i ne mogu ga izbrisati. Ne sjećam se rado tih događaja, ali mi se vrate kada se povede priča o starosti i o tome šta se nekada dešavalo.“
Đurišića sam gledao sa udaljenosti od dva metra
Među sjećanjima koja su ostala neizbrisiva posebno mjesto zauzima susret sa četničkim komandantom Pavlom Đurišićem. Nedavne namjere da mu se u Beranama podigne spomenik vratile su Raičeviću slike koje, kaže, nikada nije zaboravio.
"Taj događaj podstakao me je da pričam o susretu sa Pavlom Đurišićem. Gledao sam ga sa udaljenosti ne većoj od ove između mene i vas“, govori Raičević.
Prema njegovom svjedočenju, Đurišić je predvodio vojnu kolonu koja se kretala sa sjevera Crne Gore, preko Vranića i Lješkopolja, prema Lješanskoj nahiji.
Telefona nije bilo, ali su vijesti o dolasku vojske brzo putovale od sela do sela. Ljudi su upozoravali jedni druge, a stariji i svi sposobni za bilo kakvu aktivnost pokušavali su da se sklone.
"Ljudi su jedni drugima javljali: ‘Dolazi vojska.’ Sklanjali su se stariji i svi koji su bili sposobni za bilo kakvu aktivnost, jer su oni hapsili i žene i muškarce i predavali ih Italijanima.“
Raičević kaže da je Đurišića tada doživio kao "krvoločnog zločinca“. To nije, ističe, zaključak koji je naknadno izveo čitajući istorijske knjige, već slika koja je nastala pred očima djeteta.
Uzaludne molbe Miličkovića
Kod Raičevića se u to vrijeme bila doselila porodica Miličković, iz sela Petrovac iznad Mrka u Piperima. Glava porodice bio je težak invalid, bez jedne noge i jednog oka. Imao je izuzetno lijepog i dobrog konja, od kojeg je porodica u velikoj mjeri zavisila.
"Porodica se zahvaljujući tom konju mogla kretati. Došli su kod nas jer su vremena bila teška i do hrane se teško dolazilo. Imali su nešto stoke, možda desetak ili petnaest ovaca i jednu kravu. Otac i majka su ih, valjda, prihvatili jer nijesu imali gdje drugo“, priča Raičević.
Miličkovići su kod njih proveli nekoliko mjeseci prije nego što se pojavila brigada Pavla Đurišića.
"Meni se tada, kao dječaku, činilo da je to čitava armija, da tim ljudima nema broja. Svi su imali brade do pojasa. Kada su vidjeli konja, ništa ih drugo nije zanimalo. Đurišiću se svidio konj i samo je rekao: ‘Vodite ovoga konja.’“
Stari invalid sjedio je na pragu ispred kuće. Kada je shvatio da će mu odvesti konja, prišao je na štakama i pokušao da moli za ono bez čega praktično nije mogao da živi.
"Rekao mu je: ‘Molim vas, nemojte mi dirati toga konja. On mi je jedini život, jer bez njega ne mogu nikuda.’“
Nije, kaže Raičević, uspio ni da dovrši rečenicu.
"Nije ni završio misao, a dočekao ga je Đurišićev udarac nekakvom automatskom puškom. Bila je to puška sa velikim okvirom. Vjerovatno ga je udario po vilici i vratu. Krv je šiknula.“
Djevojčica je uzela očevu pušku
Miličković je imao dvije kćerke. Starija je bila nekoliko godina starija od Đoka, imala je možda 12 ili 13 godina. Znala je da otac drži pušku u slamarici na kojoj je ležao.
Dok su djeca plakala i bježala gledajući pretučenog i krvavog čovjeka, djevojčica je ušla u kuću.
"Niko nije znao šta namjerava. Djeca su bježala i plakala, gledajući kako su čovjeka nemilosrdno udarili i kako krvari.“
Djevojčica je uzela očevu pušku, izletjela iz kuće i našla se na svega dva ili tri metra od Pavla Đurišića.
"Sigurno bi bio ubijen, ali čovjek koji je stajao do njega bacio se na nju. Puška je opalila, a njega metak nije pogodio. Sve se obrušilo na to nesrećno dijete.“
Ono što je uslijedilo Raičević ni poslije više od osam decenija ne može da zaboravi.
"Tukli su je tako nemilosrdno da je poslije nepuna dva ili dva i po mjeseca umrla od posljedica batina. Nije bilo ljekova, bolnice ni druge pomoći. Porodica je činila što je mogla, ali joj nije mogla pomoći. Kada je dijete umrlo, uzeli su ga i vratili se u svoje mjesto.“
Ostali su mlađa djevojčica, njihov otac i majka. Dio stoke ostao je u Vranićima, pa su se poslije sedam ili deset dana vratili po nju i poveli ono malo što su imali.
Pavla Đurišića mogu da vidim samo kao zločinca
Raičević zato ne može da razumije ljude koji danas žele da podignu spomenik Pavlu Đurišiću.
"Ovo što sam ja vidio sitno je u odnosu na ono što je činio tokom rata i u susretima sa običnim ljudima. Danas postoje knjige, podaci i brojna svjedočanstva, dostupna i intelektualcima i svima drugima. Ne mogu da prihvatim da se takvom čovjeku podiže obilježje.“
Vijesti o inicijativi za podizanje spomenika danima su ga, kaže, vraćale u djetinjstvo i pred kuću u Vranićima, gdje je gledao krvavog invalida i njegovu kćerku kako pokušava da ga odbrani.
"Taj događaj me je toliko uznemirio da sam danima pred sobom imao sliku toga zločinca, zahvaljujući televiziji koja je o tome izvještavala. Ja Pavla Đurišića mogu da vidim samo kao zločinca.“
Niko Đurović, slikar koji je razgovorom spasio ljude od strijeljanja
Druga velika ratna priča koju Raičević čuva vezana je za njegovog nekadašnjeg komšiju, slikara Nika Đurovića.
Porodica Đurović živjela je neposredno pored Raičevićeve stare kuće u Vranićima. Niko je, prema njegovim riječima, bio pošten čovjek, cijenjeni građanin i školovani umjetnik.
"Prije rata je završio Likovnu akademiju u Rimu, mislim 1936. godine. Nakon akademije službovao je u Zagrebu. Tamo se i oženio. Ratne godine učinile su svoje, pa je iz Zagreba došao u Vraniće, gdje su mu živjeli majka i brat.“
Supruga nije željela da dođe sa njim, pa su se razveli. Nijesu imali djece, a Niko se više nije ženio. Poslije rata predavao je likovnu umjetnost u podgoričkoj Gimnaziji.
Njegova priča iz jula 1941. godine, međutim, mogla je da ima sasvim drugačiji kraj.
Mještanima dali lopate da iskopaju sopstvene grobnice
Uoči Trinaestojulskog ustanka italijanska vojska došla je u Vraniće. Raičević ne zna da li je riječ bila o patroli ili izviđačkoj jedinici, ali pamti da su uhvatili grupu mještana i doveli ih na jednu livadu.
Sve je ukazivalo na to da namjeravaju da ih strijeljaju. Među uhapšenima bio je i Niko Đurović.
"Našli su ga u kući i, kao i druge, stavili mu lisice i doveli ga na livadu s namjerom da ga strijeljaju. Drugu namjeru nijesu imali.“
U grupi je, prema Raičevićevom sjećanju na kasnija svjedočenja, bilo desetak ljudi. Među prezimenima koja pamti bili su Piletić, Đurović i Šundić, ali ne može da potvrdi tačan broj niti sva imena.
Italijani su zarobljenicima dali lopate.
"Dali su im da kopaju grobnice. Kada su počeli da kopaju, Niko je upitao njihovog starješinu šta to rade. Jedinica je možda brojala desetak ili petnaest Italijana.“
Italijanski oficir iznenadio se kada mu se jedan od zarobljenika obratio na njegovom jeziku. Niko je italijanski govorio savršeno, zahvaljujući godinama školovanja u Rimu.
"Kasnije su oni sami pričali šta se dogodilo, jer mi nijesmo bili uz njih i niko nije smio da priđe. Oficir je Niku ponudio cigaretu i pitao ga kako zna jezik. Niko mu je objasnio gdje se školovao, šta je završio, gdje je službovao i kako se vratio.“
Razgovor se nastavio. Oficir je slušao, dok su ostali uhapšeni sjedjeli oko njih, čekajući odluku o sopstvenim životima.
Tajni dogovor sa italijanskim oficirom
Pred kraj dana, u sumrak, italijanski oficir odredio je dvojicu vojnika da zarobljenike navodno povedu u zatvor Jusovača.
Prema priči koju su kasnije prenosili Niko i ostali uhapšeni, oficir je sa Đurovićem napravio tajni dogovor. Opisao im je put kojim će ići i trenutak u kojem treba da pruže otpor.
"Kada dođu preko Vranjskih njiva, pa Momiškom škalom, na dijelu kod sastavaka Zete i Morače koji gravitira prema Momišićima, trebalo je da se pobune, otmu puške Italijanima i pobjegnu preko brda.“
Višesatni razgovor sa Nikom promijenio odluku italijanskog oficira.
"Shvatio je da pred sobom ima nedužne ljude koje treba da strijelja i koji sami sebi kopaju grobnicu. Umjesto da po kratkom postupku budu ubijeni, postupio je drugačije. Nešto se očigledno promijenilo u tom oficiru.“
Oficir, vjerovatno, nije mogao da otkrije plan svojim vojnicima. Da je neko iz jedinice saznao da namjerava da pusti zatvorenike, i sam bi mogao da bude prijavljen i likvidiran.
"Dogovor je bio da zarobljenicima ruke ne vežu pozadi, već sprijeda, kako bi mogli da savladaju stražare. Trebalo je da im oduzmu oružje i što prije pobjegnu, dok bi Italijani možda pucali u vazduh ili se pretvarali da ih gone. Vjerovatno je to bio dogovor između oficira i Nika Đurovića.“
Raičević pretpostavlja da je oficir bio mlad i obrazovan, možda i čovjek koji je završio vojnu akademiju, sposoban da razmisli o tome šta radi i zašto se njegova vojska nalazi na tuđoj teritoriji.
Dogovor je uspio.
"To je bila Nikova priča, kao i priča ljudi koji su bili sa njim. Svi su pobjegli.“
Od bjekstva pred strijeljanjem do teškog ranjavanja
Niko Đurović se nakon bjekstva priključio partizanima koji su se uoči 13. jula nalazili na Veljem brdu. Među njima su bili Blažo Jovanović i njegova supruga Lidija.
Geler prve granate koja je pala na Velje brdo teško ga je povrijedio.
"Dvije drugarice su ga, sa Lidijom Jovanović, na nosilima prenijele preko Zete.“
Prema Nikovom kazivanju, stigao je do Pipera, gdje je operisan u improvizovanim uslovima. Raičević ne želi da nagađa ime ljekara koji ga je operisao, ali pamti da su posljedice povrede na njegovom tijelu ostale do kraja života.
"Posljedice su bile vidljive i dok je bio profesor i kasnije penzioner, ali nikada nije želio estetsku korekciju.“
Gramofon usred rata i stotine slika u staroj kući
Poslije rata Niko Đurović je radio kao profesor. Raičević ga pamti kao lijepog, naočitog i posebnog čovjeka, čije su slike kamenjara i drugih crnogorskih motiva bile poznate i cijenjene.
Mnogi njegovi radovi nalazili su se u garsonjeri u Podgorici, ali i u staroj porodičnoj kući u Vranićima.
"Mislim da u toj kući ima na stotine njegovih radova, veoma vrijednih slika. Njegova bratanica ih nikome nije dala niti je željela da ih otuđi. U kakvom su danas stanju, niko ne zna.“
Raičević pamti i gramofon koji je Niko 1941. donio iz Zagreba, napravu koju su mnogi mještani tada prvi put vidjeli.
"Bio je to gramofon sa velikim zvučnikom, nalik trubi, koji se navijao ručicom. Donio je i ploče. Društvo bi se okupilo, sjelo, navilo gramofon i slušalo muziku. Iako je bilo ratno vrijeme, ljudi su željeli da makar malo slušaju muziku. Bio je divan čovjek.“
Nikova porodica takođe je prošla kroz rat. Njegov brat Đuro stradao je od smrzavanja na Igmanskom maršu, dok su Đurova supruga i sin Petar bili u partizanima. Petar je bio student prava, borac i aktivista, a jedno vrijeme, prema Raičevićevom kazivanju, i sekretar Četvrte proleterske brigade.
Njegova majka učestvovala je u bici na Sutjesci i tamo bila ranjena. Kasnije je govorila o ratnim noćima, gladi i danima u kojima nije bilo ni zalogaja hljeba.
"Ako bi našli uginulog konja, isjekli bi meso, pekli ga na vatri i dijelili. To su bili strašni događaji“, prenosi Raičević.
Grad pod ruševinama, porodice pod pećinama
Podgorica koju pamti iz ratnih godina bila je grad ruševina. Tokom rata rijetko je odlazio iz Vranića, uglavnom sa majkom, da joj pomogne da donesu i prodaju drva.
Na lijevoj obali Morače, približno na prostoru današnje Nove varoši i Skupštine Crne Gore, porodice su se sklanjale pod pećine.
"Ispod pećina vidio se dim. Tamo su bile smještene porodice. Nijesu imale gdje drugo da bježe. Pod pećinama su pravile improvizovane kutke u kojima su mogle da nalože vatru, skuvaju ručak ili pripreme nešto za jelo. Podgorica je bila ruševina koja je izgledala zastrašujuće.“
Posebno pamti jedno noćno bombardovanje tokom kojeg je, zbog svjetlećih naprava koje su avioni izbacivali, noć postala svijetla kao dan.
"Sve se dolje moglo vidjeti , što se kaže, i igla je mogla da se nađe. Gore si samo čuo jeku aviona i eksplozije.“
Tri bombe pale su tada na Malo brdo. Krateri u kamenu bili su, kaže, toliki da je u svaki mogla da stane kuća.
Poslije rata, Podgorica je i dalje bila razrušena. Raičević je pohađao nastavu u zgradi današnje Gimnazije, u kojoj su bila smještena različita odjeljenja, od osnovne škole do mature. Učenici su učestvovali u akcijama čišćenja grada.
"Teško je sjećanje kada gledaš čitavo naselje srušeno i očajno. Ljudi nijesu imali sredstava za život niti mogućnosti za bilo kakav oporavak. Mogao si samo da čekaš i pitaš se šta će dalje biti.“
Majka ostala da podiže petoro djece
Godine 1945. umro je Raičevićev otac, nakon dvije godine bolesti. Majka Zorka ostala je da izdržava svoja dva sina i troje djece njihovog strica, čiji su roditelji poginuli.
Uprkos tome, od nje se očekivalo da ide na radne akcije. Ko nije dolazio, rizikovao je da bude proglašen izdajnikom ili neprijateljem.
Jednom su majka i djeca poveli ovcu koju je trebalo predati akcijaškom odboru za zajednički ručak. Kada su članovi odbora čuli da sama podiže petoro djece, odborniku iz Rogama naređeno je da joj više nikada ne šalje poziv za akciju niti prigovori zbog nedolaska.
"Za nju su radne akcije time bile završene. Imala je veliku obavezu, da u teškim vremenima podiže petoro djece.“
Ne dirajte mi godine, jer mnogo toga pamtim
Raičević događaje koje je preživio upoređuje sa današnjim vremenom, političkim porukama i načinom na koji se istorija tumači.
"Kada čovjek uporedi to vrijeme sa današnjim, pita se kako akademski obrazovani ljudi mogu neke tvrdnje da prihvate bez provjere, iako danas postoje stotine načina da se činjenice provjere. Oni olako ponavljaju ono što im kaže političar, ne vodeći računa koliko takvim ponašanjem ponižavaju i vrijeđaju vrijednosti iz prošlosti.“
Rat je gledao očima djeteta, a kada mu pomenu godine, ima spreman odgovor:
"Ne dirajte mi godine, jer mnogo toga pamtim.“
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
