Kako Crnogorac može da veliča sluge okupatora?

Kako ponosni Crnogorac ili ponosni Srbin može da veliča vojne formacije koje su sarađivale sa vojskom koja je okupirala njegovu zemlju? Četnici su 1944. godine u Srbiji sarađivali sa nacistima, a u Crnoj Gori, Lici i Dalmaciji sa Italijanima. Kako iskreni rodoljub u tome može da pronađe razlog za ponos, pita hrvatski istoričar Hrvoje Klasić u intervjuu za portal Rmedia.

Govoreći o prošlogodišnjem podizanju spomenika četničkom komandantu Pavlu Đurišiću u Beranama, Klasić kaže da je prošlog ljeta posjetio Andrijevicu i Berane i pokušao da pronađe manastir u kojem se spomenik nalazio, ali u tome nije uspio.

"Mogu da razumijem antikomunizam i antijugoslovenstvo, ali ne mogu da zamislim crnogorskog rodoljuba i crnogorskog patriotu koji veliča formaciju koja je sarađivala sa okupatorom", kaže Klasić.

Podsjeća da četnici u Crnoj Gori nijesu bili samostalna vojska i da se nijesu borili ni za samostalnu Crnu Goru, ni za samostalnu Srbiju, niti za Jugoslaviju.

"Na području Crne Gore, Dalmacije i Like bili su formacije pod finansijskom, vojnom i komandnom odgovornošću italijanske fašističke vojske."

Klasić smatra da se može razgovarati o tome da li je sve što je o četnicima pisano u vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo potpuno tačno, kao i o činjenici da su mnogi pripadnici tog pokreta kasnije prešli u partizane.

"O tim nijansama uvijek možemo da razgovaramo. Ali nije nijansa to što ste bili na platnom spisku fašističkog italijanskog režima. To je činjenica. Ako mi neko pokaže da nije tako, možemo da raspravljamo. Ali ako neko gleda činjenice, a ne želi da ih vidi, sa njim nemamo o čemu da razgovaramo."

Srebrenica 50 godina prije Srebrenice

Klasić ukazuje i na dokumenta koja svjedoče o zločinima i etničkom čišćenju koje su sprovodile četničke jedinice.

"Govorimo o formaciji koja je počinila Srebrenicu 50 godina prije Srebrenice. Danas imamo dokumente za koje je Draža Mihailović znao, a neka naređenja je i sam izdavao. Vidimo da je etničko čišćenje prostora od muslimana, a ponegdje i od Hrvata, bilo modus operandi tih jedinica."

Kaže da može pokušati da razumije čak i način razmišljanja rigidnog nacionaliste koji tvrdi da je devedesetih trebalo dovršiti ono što nije završeno tokom Drugog svjetskog rata. Ipak, za zagovornike rehabilitacije četničkog pokreta ima jednostavno pitanje.

"Gdje ste bili u maju 1945. godine? Jeste li bili na strani Britanaca, Amerikanaca i zapadnih saveznika ili ste bježali prema Austriji, rame uz rame sa ustašama i njemačkim nacistima?"

Klasić traži odgovor i na pitanje zašto su se četničke jedinice našle na toj strani na kraju rata, podsjećajući da njihova saradnja sa okupatorima nije bila ograničena samo na 1945. godinu.

"Ako ste bili tamo, zašto ste bili tamo? Bili ste na toj strani i 1941, 1942, 1943. i 1944. godine."

Nacionalizam nikada nije prestao

Povampirenje nacionalizma kojem danas svjedočimo na prostoru bivše Jugoslavije, prema Klasićevom mišljenju, nije iznenadna pojava. Nacionalizam, kako kaže, nikada nije bio potpuno poražen.

Tokom 45 godina socijalističke Jugoslavije bio je potiskivan, dok su komunističke političke elite vjerovale da ga drže pod kontrolom. Zbog toga se insistiralo na bratstvu i jedinstvu i izbjegavalo navođenje nacionalnosti žrtava na spomen-pločama, kako se ne bi prebrojavalo ko je više stradao.

Nije se naglašavalo ni koji je narod bio zastupljeniji u partizanskom pokretu.

"Mislili su da je nacionalizam pobijeđen. Međutim, nije nestao ni među onima koji su poslije 1945. pobjegli iz zemlje i u emigraciji nastavili profašističko i nacionalističko djelovanje, niti među onima koji su ostali u Jugoslaviji."

Već krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih, a posebno od druge polovine osamdesetih godina, postalo je jasno da nacionalisti postoje i u redovima Saveza komunista. Dio njih otvoreno ili prikriveno koketirao je sa nacionalizmom.

Nacionalizma je bilo u Hrvatskoj i Sloveniji, ali je, prema Klasiću, njegova eksplozija uslijedila u drugoj polovini osamdesetih sa Slobodanom Miloševićem, pojedincima unutar Partije i opozicionim krugovima okupljenim oko Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Ostvarilo se ono što je Tito predvidio

Otvaranjem prostora za osnivanje političkih stranaka početkom devedesetih, kaže Klasić, ostvarilo se ono na šta je Josip Broz Tito ranije upozoravao.

Kada su ga strani novinari pitali zašto u Jugoslaviji ne dozvoli višestranačje, Tito je odgovorio da u toj zemlji ne bi nastale demohrišćanska, socijaldemokratska i liberalna partija.

"Nastale bi hrvatska, srpska, slovenačka stranka i tako dalje. Upravo se to dogodilo", navodi Klasić.

U društva koja su izlazila iz socijalističkog sistema vratili su se i pripadnici političke emigracije, koji su decenijama gradili narativ potpuno suprotan zvaničnom jugoslovenskom antifašističkom narativu.

Njihovo uključivanje u politički život i ratove devedesetih otvorilo je vrata fašizaciji djelova hrvatskog društva. Slični procesi odvijali su se i u drugim državama, kroz koketiranje sa četništvom u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, ali i sa muslimanskim profašističkim formacijama iz Drugog svjetskog rata.

"Danas imamo gotovo izjednačeno prisustvo pravih antifašističkih i partizanskih vrijednosti sa onima koje se pokušavaju predstaviti kao patriotske, a ponekad i antifašističke, iako to nijesu."

Nacionalizam kao odgovor na krizu

Klasić upozorava da jačanje ekstremne desnice nije ograničeno na bivšu Jugoslaviju. Slični procesi vidljivi su u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, Holandiji, Italiji, Mađarskoj i Poljskoj.

Na atmosferu utiču i politike koje dolaze iz Vašingtona i Kremlja, stvarajući ambijent koji ne ide naruku ljudima okrenutim internacionalizmu, socijalnoj pravdi i toleranciji.

"Ovo je područje kojem je uvijek dovoljna samo jedna šibica da se dodatno zapali."

Ipak, zemlje regiona danas nijesu u istom položaju. Slovenija i Hrvatska članice su Evropske unije, Crna Gora je na putu ka članstvu, dok Bosna i Hercegovina ostaje veoma kompleksna i protivrječna država. Otvorena pitanja i dalje postoje u Srbiji, na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji.

Prema Klasićevom mišljenju, nacionalizam se najlakše širi u društvima opterećenim krizama, siromaštvom i socijalnom nesigurnošću.

"Gdje god postoje krize i težak život, nacionalizam je kao bogom dan za takva društva."

Mladi ne znaju zašto bi trebalo da mrze

Klasić vjeruje da će međudržavni animoziteti vremenom slabiti, posebno među mladima. Njegovi studenti, koji imaju oko 20 godina, probleme generacije koja je prošla kroz ratove devedesetih više ne doživljavaju kao svoje.

Jedan student mu je priznao da njegova generacija osjeća da bi trebalo da ima negativan odnos prema Srbima, ali da ne razumije zašto.

"Volimo njihove pjesme, filmove i serije, volimo da odemo kod njih i da oni dođu kod nas. Osjećamo da nešto postoji, ali ne razumijemo zašto", prenosi Klasić riječi studenta.

Generacijska smjena će, smatra, učiniti svoje, kao što se dogodilo u odnosima Francuza i Njemaca ili Francuza i Engleza.

Preduslov su, ipak, ekonomski i pravno stabilna društva, funkcionalne institucije, poštovanje ljudskih prava i slobodni mediji. Animoziteti već slabe među običnim ljudima, iako ih političke elite i njima bliski mediji održavaju.

"Na tom nivou imate osjećaj da rat nije ni prestao i da će sjutra ponovo početi. Kada razgovarate sa običnim ljudima, vidite da oni te probleme ne doživljavaju na taj način."

Od partizanske Dalmacije do reustašizacije

Klasić je govorio i o preporuci da ne prisustvuje promociji knjige u Vodicama, nakon protivljenja dijela braniteljskih udruženja. Taj slučaj smatra posebno apsurdnim jer je riječ o dalmatinskom mjestu i regionu iz kojeg je ogromna većina mladića tokom Drugog svjetskog rata otišla u partizane.

Podsjetio je i na Hajduk, klub koji je odbio da igra u ligi fašističke Italije i Nezavisne Države Hrvatske i priključio se partizanskom pokretu.

"Kako je moguće da 45 godina kasnije ta regija postane žarište reustašizacije i da navijači tog kluba počnu da koriste pozdrav 'Za dom spremni'?"

Studentima je, kaže, objasnio da onoga ko takav pozdrav uzvikuje na stadionu Hajduka treba smatrati "proitalijanskim elementom".

"Kako drugačije objasniti da neko veliča državu koja je njegov kraj poklonila drugoj državi?"

Sličan odnos prema antifašističkoj prošlosti vidi i u rodnom Sisku, gdje je osnovan prvi partizanski odred. Spomenik sa imenima poginulih pripadnika odreda, svi su bili Hrvati iz tog kraja, dignut je u vazduh i potpuno uništen.

Antifašizam u Ustavu, ustaški pozdrav u javnosti

Hrvatska, prema Klasićevim riječima, već 35 godina živi svojevrsnu istorijsku i političku šizofreniju.

Ima Dan antifašističke borbe, antifašizam upisan u Ustav i prvog predsjednika Franju Tuđmana, nekadašnjeg partizana i generala Jugoslovenske narodne armije. Istovremeno je porušeno više od 3.000 spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi, promijenjena su imena ulica, a ustaški pozdrav postepeno se normalizuje.

Sličan proces u Srbiji i Crnoj Gori odvijao se kroz rehabilitaciju četništva.

"Mogu da razumijem da je neko protiv partizana zato što su bili internacionalisti i nijesu se borili za nacionalne države. Može da govori i o partizanskim zločinima. Ali kako se odredi koji su sarađivali sa italijanskim fašistima, njemačkim nacistima i hrvatskim ustašama mogu nazivati antifašistima i patriotama?"

Kao jedan od primjera navodi Kozaru, gdje su četnici sopstveni narod predali neprijatelju.

Jedini duži period mira između dva krvava rata

Klasić ne negira negativne strane socijalističkog perioda, ali podsjeća da je vrijeme od 1945. do 1990. godine bilo jedini duži period mira i saradnje među narodima na prostoru bivše Jugoslavije.

Taj period počeo je nakon krvavog bratoubilačkog rata od 1941. do 1945. i završio se novim krvavim ratovima od 1991. do 1995. godine.

Više od tri decenije nakon posljednjih ratova, društva nastala raspadom Jugoslavije, prema njegovoj ocjeni, nijesu uspjela da ostvare modernizacijske i emancipatorske iskorake kakvi su ostvareni u vrijeme socijalizma.

"Komunisti su ljudima iz godine u godinu činili život boljim. Ljudi su na sopstvenoj koži osjećali da žive bolje nego ikada ranije. Nijesam siguran da poslije 1995. ljudi u velikom broju ovih društava osjećaju isto."

U krizama je zato najlakše pronaći zajedničkog neprijatelja. Jednom su krivi Srbi, zatim Hrvati, migranti ili neka druga grupa.

Stabilizacija društva je ključna, ali ni ona nije potpuna zaštita, što pokazuju Francuska i Njemačka.

"Nacionalizam se pokazuje kao bolest za koju ćemo očigledno još dugo morati da tražimo lijek."

Crkve su postale čuvari nacionalnih identiteta

Govoreći o ulozi vjerskih zajednica, Klasić ocjenjuje da je Katolička crkva u Hrvatskoj "mnogo više hrvatska nego katolička i hrišćanska", dok je Srpska pravoslavna crkva "mnogo više srpska nego pravoslavna".

Korijene takvog odnosa vidi u periodu prije i tokom Drugog svjetskog rata, kada su djelovi Katoličke i Pravoslavne crkve, kao i Islamske zajednice, podržavali nacionalističke pokrete i formacije.

To je uticalo na kasniji odnos komunista prema vjerskim zajednicama. Klasić kaže da je obračun sa crkvom često bio nedopustiv i da su u njemu stradali nevini sveštenici, ali da se taj proces ne može razumjeti bez ratnog nasljeđa.

Naglašava i da Jugoslavija nije bila ateistička država u kojoj je građanima bilo zabranjeno da idu u crkvu, slave Božić ili krsnu slavu.

Sveštenici su imali podređen položaj, dok su vjernici koji nijesu bili članovi Partije ponekad teže napredovali. Takav položaj dodatno je učvrstio konzervativizam crkava i njihovu vezanost za nacionalne identitete.

Na Drugom vatikanskom koncilu, podsjeća Klasić, liberalnijim i modernijim sveštenicima iz zapadnoevropskih zemalja suprotstavljali su se izrazito konzervativni krugovi, među kojima su bili predstavnici iz Hrvatske i Poljske.

Nakon raspada Jugoslavije crkve su ponovo preuzele ulogu nosilaca identiteta, predstavljajući se i kao žrtve socijalističkog perioda.

Ratovi devedesetih bili su i vjerski ratovi

Klasić smatra da se ljudi na prostoru bivše Jugoslavije gotovo ni po čemu suštinski ne razlikuju. Slično izgledaju, govore sličnim jezicima i dijele brojne navike i obrasce ponašanja.

"Jedino što nas potencijalno razlikuje jeste vjera. Upravo je zbog toga vjera zloupotrijebljena. Zato su ratovi devedesetih velikim dijelom bili i vjerski ratovi."

Kao primjer navodi razgovor sa studentkinjom kojoj nije predstavljalo problem da se zaljubi u Srbina, Bošnjaka ili pripadnika neke druge nacije. Njena dilema bila je hoće li dijete koje bi dobila sa pravoslavcem ili muslimanom biti katolik, pravoslavac ili musliman.

"Tada shvatite da problem nije to što je neko Srbin, Crnogorac ili Bošnjak. Problem predstavlja kojoj vjeri pripada."

Klasić naglašava da nije protiv crkve. Naprotiv, smatra je jednom od najuticajnijih institucija, čija bi snaga mogla da bude upotrijebljena za izgradnju boljeg društva.

"Bilo bi dovoljno da sveštenici sa oltara govore samo ono što su govorili Hrist i Sveti Pavle. Ako u Svetom pismu pronađu da nekoga treba mrzjeti, istjerati ili prognati, onda je to u redu."

Nijesam se družio ni sa Srbima ni sa Hrvatima

Prilikom dodjele nagrade za unapređenje hrvatsko-srpskih odnosa u Zagrebu, Klasić je u govoru rekao da je Sveto pismo čitao na latinici i ćirilici, tražeći mjesto na kojem piše da neko treba da bude dobar Hrvat ili dobar Srbin.

"Nigdje. Spominje se jedino da treba biti dobar čovjek."

Publici je zatim kazao da je odrastao u mješovitoj sredini u Sisku, ali da se nikada nije družio sa Srbima.

"Kada su svi zastali, dodao sam da se nijesam družio ni sa Hrvatima. Družio sam se sa normalnim ljudima."

Nacije su politički konstrukti, zajednički život može da funkcioniše

Komentarišući genetska istraživanja koja pokazuju da među narodima regiona nema suštinskih etničkih razlika, Klasić kaže da je nacija zamišljena zajednica i politički konstrukt.

"Kada odete 200, 300, 500 ili 1.000 godina unazad, nema priče o velikim razlikama. Ljudi su tokom života možda najdalje putovali 50 kilometara. Dalmatinci nijesu imali razvijenu svijest o Slavoncima, Zagorci o Istranima, niti Šumadinci o Crnogorcima."

Granice postoje, kao i ljudska potreba za identitetskom pripadnošću. Ipak, istorija je pokazala da multinacionalnost, multikulturalizam i multikonfesionalnost mogu da funkcionišu i stvaraju dobre rezultate.

Klasić kao primjer navodi Jugoslaviju, koja je za dvije decenije izgradila društvo nezamislivo u odnosu na stanje neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Krajem četrdesetih između 50 i 60 odsto stanovništva Hrvatske imalo je samo osnovnu školu, dok je nepismenost bila velika u cijeloj Jugoslaviji. Već sredinom šezdesetih Jugoslavija je, prema njegovim riječima, bila treća zemlja u svijetu po broju studenata po glavi stanovnika.

Ostvareni su pomaci u položaju žena, industrijalizaciji, zapošljavanju i uslovima života.

"Kada smo radili u željezarama u Nikšiću ili u mom Sisku, niko nije pitao hoće li sa njim u istoj jedinici ili trećoj smjeni u čeličani biti Ibro, Dragan, Hrvoje ili neko četvrti. Gradilo se nešto i ljudi su vidjeli perspektivu."

Kada perspektive nema, zaključuje Klasić, političke elite se vraćaju u prošlost.

"Oni koji ne mogu da uljepšaju budućnost nastoje da uljepšaju prošlost ili upiru prstom u druge i govore: 'Nama nije dobro zbog njih.' To su recepti koje smo već vidjeli."

Zato na često pitanje da li je istorija učiteljica života odgovara bez mnogo dileme:

"Istorija jeste učiteljica života, ali smo mi katastrofalno loši učenici."