Skupština građanima, a ne političarima: Britanac za 20 mjeseci posjetio više od 30 parlamenata, obišao i crnogorski

Britanski stručnjak za digitalno obrazovanje Nikolas Eliot (Nicholas Elliott), koji je za nešto više od godinu i po obišao više od 30 parlamenata i zakonodavnih tijela širom svijeta, poručio je da otvorenost institucija ne znači samo mogućnost da građani uđu u zgradu, već i da razumiju šta se u njoj dešava, prate rad svojih predstavnika i osjećaju da njihovo učešće ima smisla.

On u razgovoru za “Vijesti” kaže da ono što je počelo kao lično interesovanje za politiku i istoriju, razvilo se u projekat o demokratiji i građanskom angažovanju.

Ističe da je najvažnija stvar koju je naučio prilikom obilaska parlamenata postojanje ogromnih razlika između toga da se kaže da parlament pripada građanima i toga da se građanima zaista pruži osjećaj da on njima pripada.

“Neki parlamenti aktivno podstiču ljude da uđu, uče, postavljaju pitanja i razumiju šta se dešava unutar institucije, dok drugi djeluju mnogo udaljenije”, kazao je.

Ukazuje da otvorenost za njega ne znači samo mogućnost rezervisanja obilaska parlamenta, već je važno koliko je lako pronaći informacije, koliko je osoblje susretljivo, da li građani mogu da prate sjednice i da li se mladi podstiču da razumiju demokratiju i učestvuju u njoj.

Eliot je Skupštinu Crne Gore posjetio 25. februara ove godine i kaže da je imao pozitivno iskustvo.

“Posjetu je organizovalo Odjeljenje za odnose sa javnošću, a ljudi sa kojima sam bio u kontaktu bili su veoma predusretljivi i gostoljubivi. Iskreno im je bilo drago što se neko iz druge zemlje interesuje za politiku, kulturu i istoriju Crne Gore”, naveo je.

Međutim, kako kaže, na međunarodnom nivou je primijetio da najotvoreniji parlamenti rade mnogo više od toga da samo dozvoljavaju ljudima da uđu u zgradu. Oni pokušavaju da izgrade kontinuiran odnos sa građanima kroz obrazovanje, komunikaciju, aktivnosti usmjerene prema javnosti i mogućnosti za učešće.

Smatra da je to posebno važno za mlade, jer “parlament može biti fizički otvoren, ali da šesnaestogodišnjaku ili osamnaestogodišnjaku i dalje djeluje psihološki veoma udaljeno”.

“Moja devetnaestogodišnja ćerka mi kaže da su mladi danas zainteresovaniji za samu ideju politike, nego za konkretne političke partije. Zbog toga možda ne vide mnogo razloga da posjete zgradu koju doživljavaju prvenstveno kao mjesto rada političkih partija”, rekao je.

Pored Skupštine Crne Gore, Eliot je tokom svog projekta posjetio i parlamente Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke, Kanade, Mađarske, Islanda, Danske, Norveške, Švedske, Estonije, Nizozemske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Grenlanda, Jamajke, Farskih Ostrva...

Lijep centar za posjetioce ne ukazuje na zdravu demokratiju

Prema riječima Eliota, ne treba donositi previše zaključaka samo na osnovu posjete parlamentu jer “prelijep centar za posjetioce” ili odličan obilazak sa vodičem, kao što je slučaj sa Parlamentom Mađarske, ne znači automatski da zemlja ima zdravu demokratiju.

“Isto tako, parlament sa ograničenim mogućnostima za posjetioce, poput Parlamenta Farskih Ostrva, nije nužno nedemokratski”, naveo je.

Kako je dodao, mnogo toga zavisi od odnosa institucije prema građanima. Ako ona polazi od toga da javnost ima pravo da razumije šta se u njoj dešava, prati rad svojih predstavnika i postavlja pitanja, to govori i o tome kako vidi sopstvenu ulogu u društvu.

“Transparentnost nije samo pitanje dostupnosti informacija, već i institucionalne kulture”, kazao je Eliot.

Na pitanje koje bi konkretne prakse iz drugih parlamenata preporučio Skupštini Crne Gore kada je riječ o transparentnosti, komunikaciji sa građanima i razumljivosti rada institucije, odgovorio je da bi se posebno fokusirao na mlade.

Podsjeća da su internet stranice parlamenata i dokumenti često namijenjeni ljudima koji već razumiju politiku, a institucije bi trebalo da komuniciraju i jednostavnim, razumljivim jezikom i da objasne zašto su odluke parlamenta važne za svakodnevni život građana.

“Vidio sam koliko mogu biti korisni obilasci sa vodičem, obrazovni programi i mogućnost praćenja parlamentarnih sjednica. Takođe mislim da parlamenti treba da koriste platforme na kojima se mladi zaista nalaze, umjesto da očekuju da mladi sami dođu do njih”, rekao je.

Ipak, kako dodaje, ne bi došao u Crnu Goru i rekao: “Treba da kopirate ovu zemlju”.

“Jedan od ciljeva mog projekta jeste da prepoznam prakse koje funkcionišu u različitim političkim i kulturnim sredinama i razmotrim da li bi se neki njihovi elementi mogli prilagoditi drugim sredinama. Ono što je sada veoma pozitivno jeste to što Skupština Crne Gore ima posebno odjeljenje koje organizuje posjete, dok ih je ranije organizovala pres-služba”, naveo je.

Velike razlike u dostupnosti

Govoreći o razlikama između parlamenata koje je obišao, kaže da je primijetio velike razlike kada je riječ o dostupnosti.

U nekim zemljama je, dodaje, iznenađujuće lako da običan građanin uđe u parlament, učestvuje u obilasku ili prati sjednicu, dok u drugim zemljama organizovanje posjete može biti mnogo komplikovanije.

“Ponekad je, na primjer, jedini način da organizujete posjetu taj da to učinite preko aktuelnog poslanika”, naveo je.

Eliot ne želi da jedan parlament opiše kao najgori, jer iza tih razlika mogu stajati praktični, bezbjednosni i kulturni razlozi. Posjetio je, kako kaže, i zemlje u kojima uopšte nije mogao da uđe u parlament, bilo zato što obilasci sa vodičem nijesu bili dostupni na engleskom jeziku, bilo zato što nijesu bili namijenjeni pojedincima, već je bio potreban minimalan broj ljudi u grupi.

“Mene više zanima suštinsko pitanje: da li običan građanin osjeća da je to njegova institucija? Parlament ne bi trebalo da djeluje kao radno mjesto koje pripada političarima i službenicima, a u koje se građani samo povremeno pozivaju. U demokratiji parlament, na kraju krajeva, pripada građanima”, poručio je.

Građani nijesu samo birači

Govoreći o uključenosti građana u rad parlamenata između izbora, Eliot kaže da se praksa znatno razlikuje od zemlje do zemlje, ali naglašava da glasanje jednom u četiri ili pet godina ne može biti jedini odnos građana sa demokratijom. Prema njegovim riječima, peticije, javne konsultacije, parlamenti mladih, debate, učešće u radu odbora i direktna komunikacija sa predstavnicima mogu građanima omogućiti kontinuiranu ulogu u demokratskom procesu.

“To je jedan od razloga zbog kojih sada razvijam projekat koji se posebno bavi građanskim i demokratskim angažovanjem mladih u parlamentima karipskih zemalja. Želim da saznam šta različite institucije uspješno rade i da li bi neke od tih ideja mogle biti korisne i na drugim mjestima, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo”, naveo je.

Eliot kaže da je kroz posjete parlamentima počeo da demokratiju posmatra manje kao skup institucija i procedura, a više kao odnos između građana i vlasti.

Smatra da formalno uređene institucije nijesu dovoljne ako im građani ne vjeruju, ne razumiju ih ili nemaju osjećaj da ih neko sluša, zbog čega su odgovornost političara, transparentnost i razvijena demokratska kultura podjednako važni kao izbori i ustavi.

Istovremeno, upozorava da samo uvođenje demokratskih institucija ne znači da će društvo bez takvog iskustva odmah znati kako da ih koristi.

“Možete imati odlične formalne institucije, ali ako im građani ne vjeruju, ne razumiju ih ili ne vjeruju da ih iko sluša, i dalje postoji ozbiljan problem”, upozorio je.

Najbolji utisci iz Kanade, Islanda i sa Farskih Ostrva

Na pitanje koji mu je parlament ostavio najbolji, a koji najslabiji utisak kada je riječ o otvorenosti i povjerenju građana, Eliot odgovara da je teško izabrati samo jedan, jer su ga različiti parlamenti impresionirali iz različitih razloga.

“Kanada je bila jedno od mojih najboljih iskustava zbog kvaliteta posjete i načina na koji su parlamentarna istorija i demokratija predstavljene. Impresionirala su me i manja zakonodavna tijela, gdje odnos između institucije i građana ponekad djeluje mnogo neposrednije. Na primjer, građani Farskih Ostrva mogu jednostavno da uđu u svoj parlament i prate debatu”, naveo je.

Island i Ostrvo Man takođe su ostavili snažan utisak na Eliota, zbog, kako objašnjava, svoje pristupačnosti i osjećaja da su to žive institucije, a ne samo istorijske zgrade.

“Ne bih želio da imenujem ‘najgori’ parlament kada je riječ o povjerenju javnosti, jer ne mislim da mi kratka posjeta daje dovoljno dokaza da donesem takav sud. Ja sam posjetilac i posmatrač, a ne neko ko sprovodi naučno rangiranje demokratija”, rekao je.

Kako je dodao, ono što može da uporedi na osnovu svog iskustva, jeste pristupačnost.

Navodi da je sa nekim parlamentima bilo izuzetno lako stupiti u kontakt, dok je u druge bilo veoma teško ili čak nemoguće ući.

“Upravo je taj kontrast pomogao da se oblikuje sljedeća faza mog projekta. Sada me mnogo više zanima da razumijem zašto neke demokratske institucije uspijevaju da učine da se građani osjećaju dobrodošlo i uključeno, dok druge ostaju udaljene”.