Predlog rezolucije o Barskom masakru i drugim zločinima nad Albancima mogao bi stvoriti sliku da su žrtve tih nesretnih događaja ubijene samo zbog nacionalne pripadnosti, ocjenjuje Istoričar Milan Šćekić. S druge strane, poslanik Albanskog foruma (AF) Nikola Camaj ukazuje na to da, iako bi se takav utisak mogao steći, u njoj to ne piše, ali i da se ističe da su zločine počinile vlasti, a ne narodi.
Poslanici AF-a Camaj i Artan Čobi, Albanske alijanse Ilir Čapuni i Demokratske unije Albanaca (DUA) Mehmed Zenka prije desetak dana su predali u proceduru Predlog rezolucije o masakru u Baru i drugim zločinima nad Albancima.
Pored događaja u Baru iz 1945. godine, predloženom rezolucijom se osuđuju i ubistvo albanskog nacionalnog heroja Ise Boljetinca (Boljetinija) i njegovih saradnika 1916. godine kod Podgorice, ali i odaje počast i žrtvama stradanja u Previ kod Gusinja 1915, Hotima četiri godine kasnije, ubistava u Reču, u Krajini 1935. godine, strijeljanju civila u selu Drume 1941, egzekucijama u Malesiji 1945, kao i masovnim likvidacijama kosovskih izbjeglica u Kaluđerskom Lazu kod Rožaja 1999.
Istorija "preko koljena"
Šćekić ukazuje na to da analiza ovih zločina, makar i u najkraćim crtama, zahtijeva ozbiljnu elaboraciju i kontekstualizaciju.
“Tim prije jer se radi o ljudskim životima, čiju tragediju ne želim da banalizujem. Ipak, iz rezolucije koja je podnijeta parlamentu, a koja nije najsrećnije napisana i obrazložena, jasno se poručuje da su ovi ljudi ubijeni samo zato što su Albanci. Razumijem potrebu političkih partija da olako i preko koljena donose ocjene o istorijskim događajima, ali moje kolege istoričari, kao ni ja, nemamo taj komoditet, jer se u nauci sve mora dokazivati”, rekao je “Vijestima”.
Kako dodaje, istorijska nauka za sada, za neke od “najmarkantnijih događaja koji se pominju u rezoluciji”, poput, kako ga naziva, Barskog slučaja, nije pronašla dokaze da su ti ljudi ubijeni iz nacionalnih i vjerskih pobuda.
“Slično je i s nekim drugim zločinima u Crnoj Gori, koji su počinjeni nad Albancima u 20. vijeku. No, bez obzira na to, ubistvo regruta sa Kosova i Metohije u Baru 1945. godine, od kojih su većina bili albanske nacionalnosti, jedan je od najvećih zločina u savremenoj crnogorskoj istoriji. I kao takvog, moj kolega i ja uvrstili smo ga u sto najvažnijih događaja u istoriji Crne Gore od 1918. do 2018”.
U predlogu rezolucije piše i da se njenim usvajanjem konstatuje da su regruti, mobilisani na Kosovu za potrebe tadašnje jugoslovenske vojske, u grupama sprovodeni preko teritorije Albanije ka Baru, odakle je bio planiran nastavak njihovog transporta.
Nikola Camaj je “Vijestima” saopštio da je Barski masakar “centar predložene Rezolucije”, ali i da su ostali zločini “pomenuti radi očuvanja sjećanja na stradanja Albanaca u Crnoj Gori, kako bi “pitanje zločina nad albanskom manjinom, otvorili i jednom za uvijek zatvorili, u smislu njihovog priznavanja i osude”.
“Zato ne smatram da je njihovo pominjanje grijeh, već naša ljudska i moralna obaveza prema prošlosti, i zalog za bolju budućnost. Takođe smatram da pominjanje drugih žrtava ne može umanjiti značaj najvećeg masakra niti ugroziti konsenzus o njegovoj osudi”, rekao je listu, odgovarajući na pitanje da li se dodavanjem drugih zločina može “razbiti” eventualni konsenzus oko zločina u Baru.
Camaj ističe da se u njihovom predlogu ne tvrdi da su svi stradali zbog nacionalne pripadnosti jer su motivi i okolnosti bili različiti, iako se “možda stiče takav utisak”.
“Mnogi su, naime, stradali zbog političkih razlika. Ipak, bez obzira na različite utiske, vjerujem da se svi slažemo da je ubijanje nevinih civila i nenaoružanih ljudi zločin, i da svaka žrtva zaslužuje pijetet. Čak, iako naš predlog Rezolucije ostavlja takav utisak, važno mi je da naglasim da se njime nigdje ne tvrdi da su zločine nad Albanicma činili pripadnici drugih naroda, već da je jedna vlast činila zločine nad civilima”.
Kako dodaje, iako spominju zločine nad pripadnicima svog naroda, time ne zanemaruju druge zločine kojih je, nažalost, i te kako bilo.
“Prema mojim saznanjima, ista grupa koja je počinila zločin u Baru, svega nekoliko dana kasnije, izvršila je zločin i nad civilima na Cetinju. Takođe, na sličan način kako je ubijen hotski fratar, ubijeno je i nekoliko pravoslavnih sveštenika i muslimanskih vjerskih službenika”, kazao je Camaj, dodavši da se time otklanjaju utisci da su žrtve svih zločina koje tretira rezolucija ubijene samo zbog pripadnosti albanskoj naciji.
Rezolucija poziva državne institucije, naučne i arhivske ustanove da, u skladu sa svojim nadležnostima, podrže sistematsko prikupljanje dokumentacije, utvrđivanje poimeničnog popisa žrtava, dostupnost arhivske građe i naučno istraživanje masakra, uz saradnju sa odgovarajućim institucijama u regionu.
Takođe, poziva lokalne parlamente u opštinama u kojima su se dogodili spomenuti zločini da davanjem imena ulice, ali i podizanjem spomen-obilježja, oda pijetet žrtvama.
Iso Boljetinac - nerazjašnjen slučaj
Govoreći o Boljetincu, Šćekić ukazuje na to da je taj albanski četovođa održavao prisne veze s crnogorskom vlašću, te da u Crnu Goru dolazi nakon sloma albanskog ustanka 1910. godine, kao i da boravi u Nikšiću, gdje s “brojnim drugim albanskim prvacima kao politički emigrant, dobija pomoć od crnogorske vlasti”.
“Istina, za vrijeme Prvog svjetskog rata borio se protiv Crne Gore. Prije nego što je crnogorska vojska zauzela Skadar krajem juna 1915. godine, predao je oružje i podnio molbu crnogorskom konzulatu u Skadru za pomilovanje. Crnogorski suveren pomilovao je njega, njegove sinove i ostale njemu bliske ljudi. Bio je interniran u Nikšić. Januara 1916. godine nalazio se u Podgorici, gdje je, prema nekim tvrdnjama, namjeravao da preuzme vlast. Poginuo je 22. januara 1916. u Podgorici, u sukobu s crnogorskom policijom. Zajedno sa njim gine mu sin i još šest ljudi iz pratnje. Važno je napomenuti da je u tom okršaju stradalo i pet Crnogoraca, ali se taj dio svjesno prećutkuje, jer ruši tezu da je Boljetinac ubijen samo zato što je Albanac”.
Kako dodaje, da je Iso Boljetinac smetao crnogorskoj vlasti zbog svoje nacionalnosti, “mogli su da rade s njim što god su htjeli”. “Bio je u njihovim rukama”.
Istoričar Vukan Ražnatović ukazuje na to da postoje i različita svjedočenja o datumu smrti tog albanskog nacionalnog heroja - prema jednima se dogodila krajem 1915, a prema drugima na samom početku 1916. godine.
Dodaje da je to ubistvo rezultat sukoba između crnogorskih žandarma i grupe Albanaca.
“Neposredne okolnosti događaja različito se opisuju: jedni tvrde da je Boljetinac ubijen kao razbojnik, drugi da je proklamovao kako će Podgorica, nakon dolaska Austrougara, biti pod njegovom kontrolom, a treći da je ubistvo bilo posljedica represivnog odnosa crnogorskih vlasti prema albanskom stanovništvu”.
Ističe da definitivnog odgovora za sada nema, a rasprave o njegovoj smrti mogu se pronaći i u međuratnoj periodici.
“Naime, u ‘Slobodnoj misli’ iz 1940. godine dva dopisnika, koji tvrde da su obojica neposredno učestvovala u ubistvu Boljetinca, daju potpuno različite prikaze samih događaja, kao i ocjene njegove ličnosti i njegovog ranijeg djelovanja”.
Ražnatović ističe da je, prije svega, potrebno uzeti u obzir nekoliko činjenica.
“Iso Boljetinac je, kao albanski nacionalista, još kao mladić želio uspostavljanje albanske države - najprije kao autonomne oblasti unutar Osmanskog carstva, a potom kao nezavisne i međunarodno priznate države. Takva težnja bila je prisutna kod svih naroda na prostoru Balkana, ali je heterogenost stanovništva dovela do preplitanja aspiracija različitih država i naroda. Proizvod tih pretenzija i balkanskih težnji s kraja 19. i početka 20. vijeka bili su ratni sukobi”.
Ražnatović dodaje da je albanska nacionalna organizacija Prizrenska liga imala slične aspiracije kao Crna Gora, s jedne, i Srbija, s druge strane, ali i da se ne smije zaboraviti da su i Crna Gora i Srbija imale slične aspiracije u Bosni, Hercegovini, Sandžaku, na Kosovu i u Metohiji, kao i u Albaniji, zbog čega je dolazilo i do političkih sukoba između dvije države.
“Aspiracije Albanaca bile su osujećene širenjem Crne Gore nakon Berlinskog kongresa, što je dovelo do bitke na Nokšićima (Novšiću). Boljetinac je stasavao u takvoj atmosferi: s jedne strane postojala je stalna težnja za stvaranjem Albanije, a s druge za proširenjem Crne Gore i Srbije. U takvim okolnostima razvio je animozitet prema tim dvjema državama. Tokom Balkanskih ratova, dalja ekspanzija Crne Gore i Srbije dovela je dio albanskih ustanika u direktan sukob sa njihovim vojnim snagama”.
On ukazuje na to i da izvještaji iz fondova Ministarstva vojnog Kraljevine Crne Gore svjedoče o tome da je Boljetinac bio jedan od albanskih prvaka koji su vršili pritisak na lokalno albansko stanovništvo da napusti teritorije koje su pripale Crnoj Gori, uz upozorenje da će, ukoliko ostane, biti izloženo represivnim mjerama.
“Iako je tokom širenja Crne Gore u 19. i 20. vijeku bilo slučajeva represije nad albanskim i muslimanskim stanovništvom, oni su bili sporadični, za razliku od prakse u drugim balkanskim državama, u kojima je protjerivanje bilo gotovo dio državne politike. Mora se napomenuti da je Crna Gora predstavljala utočište malisorskim ustanicima tokom 1910. i 1911. godine. Među njima je, neposredno pred početak Balkanskih ratova, bio i Boljetinac, čiji su interesi kasnije došli u sukob sa interesima njegovog dotadašnjeg zaštitnika, kralja Nikole. Tokom Prvog malisorskog ustanka Janko Vukotić uspio je da izdejstvuje amnestiju za albanske ustanike, dok je tokom Drugog malisorskog ustanka u Crnoj Gori bilo 20.000 albanskih izbjeglica”, pojašnjava.
Ražnatović ističe da, iako je ubijen u sukobu sa crnogorskim snagama, ubistvo Isa Boljetinca nije predstavljalo izraz državne ili nacionalne netrpeljivosti prema Albancima, već je bilo posljedica sukoba interesa u određenom istorijskom trenutku.
“Takođe, ovaj događaj ne može se dovoditi u vezu ni sa jednim drugim događajem iz 20. vijeka, poput Barskog masakra ili Kaluđerskog laza, jer ti događaji nemaju isti istorijski kontekst ni ideološki narativ”.
Albanske partije tvrde da je on “nacionalni vođa i simbol borbe za slobodu albanskog naroda, te da je ubijen zajedno sa sedmoricom svojih saradnika na ušću Ribnice u Podgorici, nakon sastanka s kraljem Nikolom”. Dodaju da je “ova likvidacija izvedena po dolasku austrougarskih trupa, a prethodila joj je namjerna izdaja i zarobljavanje”.
Boljetinac je ubijen nekoliko dana nakon što je crnogorski vladar napustio državu, u periodu kada vojska Austrougarske već uspostavlja vlast u Crnoj Gori.
Camaj ističe da su, upravo zbog toga što slučaj Boljetinac nije dovoljno rasvijetljen, kao ni mnogi drugi zločini, smatrali da u obrazloženju treba pomenuti sve zločine koje su vlasti Crne Gore, Kraljevine SHS i bivše Jugoslavije, počinile nad Albancima od vremena kada su sadašnje teritorije “postale dio Crne Gore, to jest, Crna Gora postala država na ovim granicama”.
“Smatram da se mora doprinijeti rasvjetljavanju svih tih masakara, i zločina iz naše istorije. Zato se pominje i slučaj Boljetinca. Poznato je da je njemu, nakon nekoliko dana u Crnoj Gori, u Podgorici, na mjestu gdje se spajaju Ribnica i Morača, pored mosta, postavljena zasjeda od crnogorske žandarmerije, i tu je ubijen sa dva sina, sa bratancima i nekoliko pratilaca. Tvrdnja da je riječ o događaju koji nije dovoljo istorijski rasvijetljen može biti samo dodatni motiv da se doprinese njegovom potpunijem rasvjetljavanju”.
Camaj ukazuje na to da ovim predlogom “ne donose konačne istorijske sudove”, već samo nastoje da na dostojanstven način očuvaju sjećanje na stradale.
“Ali treba se imati u vidu da o ovim događajima postoje brojni pisani izvori, uključujući djela crnogorskih i srpskih pisaca i istoričara, u kojima se pominju, svi masakri koji su pomenuti u predlogu Rezolucije”.
Strijeljani nevini, ali i kolaboracionisti 1945.
Govoreći o strijeljanjima iz 1945. godine, Šćekić ukazuje da su tada vršene egzekucije širom Crne Gore, u kojima su stradali mnogi nevini ljudi, ali i oni koji su se “kolaboracijom i svojim držanjem u ratu toliko kompromitovali da su teško mogli sačuvati glavu sve i da je 1945. uspostavljena u Crnoj Gori demokratska vlast”.
“Istina je i da su zbog prekoračenja ovlašćenja od strane pripadnika organa bezbjednosti u Malesiji izvjesna lica bila procesuirana. Nakon rata mnogi Albanci, kao i drugi žitelji Crne Gore, strahovali su da im vlast ne uzme zemlju”.
Albanske partije očekuju i osudu komunističkih masakara u Malesiji iz 1945. godine.
“Tokom perioda poslije Drugog svjetskog rata, deset nedužnih civila u mjestima Hoti i Gruda, među kojima je bio i sveštenik Pater (Otac) Zef, ubijeno je u Malesiji. Ovaj masakr bio je dio političkih čistki koje su sprovođene pod izgovorom borbe protiv ostataka ‘neprijatelja naroda’”, piše u predlogu.
Camaj ističe da i žrtve u Malesiji iz 1945. zaslužuju da budu pomenute, iako su u tim okolnostima stradali i pripadnici drugih naroda.
“Zato bismo i podržali sveobuhvatnu rezoluciju o poratnim zločinima, ali jedna rezolucija ne isključuje druge, niti pijetet za jedne žrtve umanjuje pijetet za druge. Zato, uz predloženu Rezoluciju o Barskom masakru, nijesmo mogli a pritom ne pomenuti i druge nevine žrtve koje su stradale širom Crne Gore. Posebno je važno da se očuva poruka da svaka nevina civilna žrtva zaslužuje istinu, pravdu i dostojanstveno sjećanje”.
Dodaje da je njihov potez korak ka demokratizaciji.
“Želim da naglasim da ovo nije Rezolucija sa etničkim predrasudama niti je motivisana političkim kalkulacijama. Ona je izraz težnje ka demokratskoj savjesti, međusobnom razumijevanju i nacionalnoj ravnopravnosti. Žrtve su žrtve i zaslužuju pijetet, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost. Naš cilj nije da dijelimo žrtve niti da optužujemo narode već da se suočimo s prošlošću radi bolje budućnosti. Barski masakar ostaje u središtu Rezolucije, dok su istina, dostojanstvo žrtava i pomirenja, u interesu bolje budućnosti, njeni su osnovni ciljevi”.
Mikić: Većina rezolucija dnevno-političke
“Vijesti” su pitale većinu parlamentarnih partija koji je njihov stav o ovom pitanju, ali i kako će se izjasniti kad predlog dođe na dnevni red, a odgovori su jedino dostavljeni iz Građanskog pokreta URA i Demokrata.
“Kako se bliže izbori i kampanja, u Skupštini Crne Gore pojavljuju se razne rezolucije koje tretiraju bolne teme i događaje iz naše prošlosti. Većina ovih rezolucija nema za cilj da se kao društvo na adekvatan način suočimo sa prošlošću i odamo počast žrtvama pojedinih tragičnih događaja, već se koriste i zloupotrebljavaju u dnevno-političke svrhe”, kazao je šef kluba poslanika GP URA Zoran Mikić.
On je dodao da, kao partija, principijelno osuđuju sve zločine počinjene u Crnoj Gori u prethodnim decenijama i vjekovima, ali ne smatraju da je hiperprodukcija različitih rezolucija pravi put ka konačnom pomirenju crnogorskog društva već često zloupotreba bolnih istorijskih događaja u dnevno-političke svrhe.
Poslanik Demokrata Albin Ćeman je rekao da će se o rezoluciji izjasniti “kad za to dođe vrijeme”, nakon što ista prođe skupštinsku proceduru i kad vide finalni tekst.
Zločini od 1915. do 1999.
U predlogu navode da Previjski masakr iz 1915. godine predstavlja jedno od najtežih stradanja lokalnog albanskog stanovništva tokom Prvog svjetskog rata.
“Oko 100 osoba, uključujući starce, žene i djecu, bilo je brutalno masakrirano. Ovi zločini su izvršeni pod izgovorom vojne operacije, ali su u svojoj suštini, bili ciljani akti etničkog nasilja usmjerenog na zastrašivanje i uništavanje albanske zajednice u Gusinju. Posljedice ovog dogadaja i danas su dio kolektivnog sjećanja gusinjskog kraja”, piše u dokumentu.
Kad je riječ o masakru u Hotima iz 1919. godine, predlog rezolucije navodi da je bio dio “šire represije nad albanskim stanovništvom u ovom području”.
“Ubijena su 72 nedužna civila, dok je veliki broj njih priveden i zatvoren u logoru Jusovača. Zatvorenici su umirali od gladi, bolesti i mučenja. Ovaj događaj ostavio je duboke traume i simbol je represivnih mjera koje su sprovodile tadašnje vlasti”,
Albanske partije kao zločin nad njihovim sunarodnicima navode i “masakr u Reču”, u Skadarskoj Krajini iz 1935.
“U selu Reč, u Krajini, dana 10. novembra 1935. godine, brutalno su ubijena četiri nedužna civila. Ovaj zločin izvršen je pod plaštom borbe protiv pobunjenika, ali su žrtve bili obični seljani koji nisu pružali nikakav otpor. Lokalna zajednica dugo je nosila teret ovog zločina, dok su porodice žrtava ostale bez pravde i reparacije”, piše u dokumentu.
Kao zločin koji očekuju da bude osuđen rezolucijom navodi se i strijeljanje u selu Drume iz 1941. godine.
“Na samom početku Drugog svjetskog rata, sedam nevinih civila u selu Drume, u Malesiji, bilo je uhapšeno i bez ikakvog suđenja strijeljano. Ovaj čin bio je dio šire kampanje zastrašivanja albanskog stanovništva u ovoj oblasti. Porodice žrtava bile su izložene dodatnim pritiscima, a sjećanje na ovaj tragični događaj prenosi se kroz generacije”, stoji u predlogu rezolucije.
Predlog rezolucija se dotiče i zločina nad izbjeglicama s Kosova u Kaluđerskom lazu, kod Rožaja 1999. godine.
“Tokom sukoba na Kosovu, mnogi Albanci sa Kosova pronašli su privremeno utočište u selima oko Rožaja. Međutim, i ovdje su postali mete napada, pri čemu su i živote izgubili. Ovaj masakr ostavio je duboke posljedice na zajednicu i simbolizovao je nastavak stradanja albanskog naroda tokom kraja dvadesetog vijeka”.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
