Medenica potpisala što je DPS najavio - Vijesti.me
STAV VRHOVNOG SUDA U SUPROTNOSTI SA USTAVOM

Medenica potpisala što je DPS najavio

Daliborka Pejović (DPS) prethodno kazala da poslanici ne moraju glasati po zakonu već “po savjesti”. Advokati Siniša Gazivoda i Budislav Minić navode za “Vijesti” da je stav Vrhovnog suda u suprotnosti sa Ustavom, zakonima, evropskim konvencijama i teorijom prava.

: Da li se vrh sudstva razišao sa partijskim interesom: Đukanović i Medenica u Višem sudu
: Da li se vrh sudstva razišao sa partijskim interesom: Đukanović i Medenica u Višem sudu (Foto: Filip Roganović)

Članica Predsjedništva i poslanica DPS-a Daliborka Pejović prije dvadesetak dana indirektno je najavila ono što je Vrhovni sud zauzeo kao načelan pravni stav – da sudovi više ne mogu da osporavaju odluke Skupštine o izboru ili razrješenju funkcionera, bez obzira da li su odluke zakonite ili ne.

Na pitanje o odgovornosti poslanika vladajuće većine za nezakonite odluke u Skupštini, prije svega na smjene nepodobnih članova Savjeta Radio-televizije Crne Gore (RTCG), Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) i u slučaju viceguvernerke Centralne banke (CB), Pejovićeva je navela da “nigdje ne piše da poslanici moraju glasati po zakonu, nego po svom osjećaju“.

“Postavlja se pitanje, ako sudska vlast treba da se miješa u zakonodavnu, o čemu mi pričamo i u kojoj podjeli vlasti govorimo“, kazala je Pejovićeva na konferenciji “Sedam godina crnogorskih pregovora sa EU“ koju je organizovao Centar za građansko obrazovanje.

Takav stav Vrhovnog suda dolazi nakon što su osnovni sudovi u više slučajeva poništili nezakonite odluke Skupštine o smjeni Irene Radović sa mjesta viceguvernera CB, Vanje Ćalović iz ASK, Nikole Vukčevića i Gorana Đurovića iz Savjeta RTCG...

Na te odluke osnovnih sudova uslijedile su žalbe države višim sudskim instancama koje su odugovlačile postupak.

Takvim stavom Medenice sada sprečava povratak osoba na funkcije sa kojih su nezakonito smijenjene.

Ukoliko sudije sada odbiju tužbe za nezakonite smjene po odlukama Skupštine, smijenjenim ostaje mogućnost žalbe Ustavnom sudu, a zatim Sudu u Strazburu.
Skupština bira i smjenjuje funkcionere iz svoje nadležnosti, a u zakonu piše da ih može razriješiti samo ako su prekršili neki zakon. U postupcima pred Skupštinom to nije utvrđivano, a mišljenjem Medenice praktično se onemogućuje sudovima da to utvrde. Načelan stav Vrhovnog suda otvara i pitanje smisla postojanja nezavisnih tijela i institucija, jer vladajuću većinu u Skupštini više ništa ne sprečava da smjenjuje članove njihovih savjeta.

“Ovakav stav Vrhovnog suda suprotan je osnovnim odredbama Ustava koje propisuju da tri grane vlasti počivaju na međusobnoj ravnoteži i kontroli. Zbog toga se postavlja logično pitanje ko onda kontroliše Skupštinu kad donese nezakonit pojedinačni akt? Isto tako, stav je suprotan i odredbi Ustava koja propisuje da konačni pojedinačni akti uživaju sudsku zaštitu”, kazao je advokat Siniša Gazivoda.

Advokat Budislav Minić navodi da su sudije obavezne da sude prema zakonu, svom znanju i savjesti, a ne prema stavovima Vrhovnog suda.

“Imam osjećaj da je predmetni Načelni pravni stav posljedica intenzivne i neskrivene ‘ofanzive’ izvršne vlasti na sudstvo kojem se, takođe javno, potčinjava vrh sudske vlasti, nastavljajući sa već iskazanim javnim podaništvom Sudskog savjeta od 9. marta prošle godine kada je podržao Vladu u neposrednom atakovanju na slobodu i nezavisnost svakog pojedinačno imenovanog sudije, ‘nelojalnog državi’, samo zato što je zakonito presudio u sporu protiv države. Načelni pravni stav razumijem kao akt ‘lojalnosti državi’ po pitanju izbora ‘lojalnih’ članova Savjeta RTCG, ASK... Kada bismo na nižim sudskim instancama imali slobodne i nezavisne sudije koje bi sudile prema svom znanju i savjesti a ne prema (ovakvim) stavovima Vrhovnog suda, šteta bi bila znatno manja. No, predaleko smo mi od ambijenta koji rađa takve sudije”.

Gazivoda kaže da je očigledno da Vrhovni sud pravnim stavom pravi truli kompromis, tako što ne dira u odluke Skupštine, a nezakonito razriješenim pojedincima, kao utjehu, daje pravo na naknadu štete.

“Ovakav stav Vrhovnog suda suprotan je Ustavu, Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava, zakonu i teoriji prava. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da razriješeno lice može tražiti naknadu štete zbog nezakonite odluke Skupštine, ali istovremeno ta nezakonita odluka ostaje na snazi u pravnom poretku. Apsurd! Postavlja se logično pitanje – kako onda dosuditi naknadu štete ako nezakonita odluka ostaje na snazi? Stavom Vrhovnog suda je predviđeno da će pitanje zakonitosti razrješenja biti prethodno pitanje koje će se utvrđivati u postupku za naknadu štete, a to u stvari znači da sudovi ne smiju poništiti odluku Skupštine kao nezakonitu već samo u obrazloženju objašnjavati da je nezakonita”.
Gazivoda kaže da je čitav problem nastao zakonskim isključenjem vođenja postupka pred Upravnim sudom protiv odluka Skupštine, uz napomenu da takvih isključenja nema u zemljama regiona.

“Primjera radi, zakoni o upravnim sporovima Hrvatske i Srbije nemaju nikakvo ograničenje da upravni sud poništi nezakonitu odluku Skupštine, što se u tim državama i dešavalo. Napominjem i da je pravni sistem SFRJ ostavljao mogućnost da se ispita zakonitost odluka Savezne Skupštine, a evo jedino u Crnoj Gori Skupština može da donosi nezakonite pojedinačne akte i da ih niko ne može poništiti. Kad razriješeni funkcioner nema pravo da poništi nezakonitu odluku Skupštine, onda mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu sadržano u pravu na pravično suđenje koje jamči Ustav i štiti Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”.

Minić navodi da Načelni pravni stav Vrhovnog suda ne korespondira sa citiranim članom 13, stav 1, tačka 2 Zakona o upravnom sporu, na koji se poziva Vrhovni sud u zauzimanju tog Načelnog pravnog stava.

“Zakonodavac je tom normom ustanovio pricip sudske kontrole nad odlukama Skupštine Crne Gore o izboru, imenovanju ili razrješenju javnih funkcionera. Tom odredbom Zakona od sudske kontrole u upravnom sporu su izuzete samo odluke Skupštine Crne Gore donijete neposredno na osnovu ustavnih ovlašćenja koje se odnose na taksativno pobrojane funkcije u članu 82, st. 1, tač. 14 Ustava CG. Dijelim pravno stanovište sa pravnim stručnjacima, koje je svojevremeno elaborirao prof. dr Đorđije Blažić, da sudovi ni u upravnom sporu ni u parničnom postupku ne mogu ispitivati odluke Skupštine o izboru, imenovanju ili razrješenju na te u Ustavu izričito pobrojane javne funkcije. Međutim, od sudske kontrole u upravnom sporu nijesu izuzete odluke o izboru na javne funkcije na osnovu generalne klauzule koja se odnosi na druge nosioce funkcija određene zakonom. Odluke Skupštine o izboru drugih nosilaca javnih funkcija određenih zakonom (a ne Ustavom), koje se pozivaju na izričit neposredni osnov u zakonu (uz generalnu klauzulu u Ustavu) su jednostrani, autoritativni ‘akti vlasti’ koji imaju rješavajuće dejstvo i obilježja upravnog akta i, kao takvi, trebalo bi da budu podvrgnuti sudskoj kontroli”.

Sudile mlađe sudije bez iskustva u “pravnim vratolomijama”

Gazivoda navodi da je, imajući u vidu žestoku reakciju političara iz Skupštine kada su sudovi poništavali kao nezakonite pojedine odluke Skupštine, Vrhovni sud ovim stavom izašao u susret političarima.

“Kao pravnik ovakav stav Vrhovnog suda mogu tumačiti prije kao politički stav, a ne pravni iza kojeg bi stajala pravna argumentacija. Indikativno je da mlađe sudije iz osnovnih sudova, koji su postupali u ovim predmetima, za razliku od iskusnijih kolega iz Vrhovnog suda, nisu imale dilemu da se svaka odluka koja je nezakonita može poništiti bez obzira ko je donio. Biće da nemaju iskustva u pravno-političkim vratolomijama”.

Šta je obeštećenje ako ne opoziv nezakonite odluke

Miniću je simtpomatična nedorečenost i kontradiktornost datog razloga kojim se poziva na pravo oštećenog na obligatorni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete iz člana 166, stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, i to samo za odluke o razrješenju a ne i za odluke o izboru i imenovanju.

“Međutim, ta zakonska norma, ni jezički ni ciljno, ne pravi razliku između odgovornosti države za štetu izazvanu nezakonitostima u donošenju odluke o izboru i imenovanju u odnosu na donošenje odluke o razrješenju. U oba slučaja se na apsolutno jednak način javlja mogućnost prethodnog raspravljanja pitanja zakonitosti odluke, koju mogućnost Vrhovni sud, jednostrano i za potrebe Načelnog pravnog stava, priznaje samo za akte razrješenja. Konačno, članom 192, stav 1 Zakona o obligacionim odnosima je propisana i obaveza subjekta (države) odgovornog za utvrđenu materijalnu štetu izazvanu spornom odlukom da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Šta to znači ako ne opoziv odluke koja uzrokuje štetu? Kod ovih činjenica, pokazuje se vrlo upitnim predmetni Načelni pravni stav ako sud svoju funkciju ne svodi na uprošćeno čitanje umjesto ciljnog tumačenja pravne norme”.

Vrhovni sud donedavno istu normu tumačio drugačije

Gazivoda navodi da se ovim pravnim stavom Vrhovni sud predomislio jer je u ranijoj praksi odlučivao da se odluke Skupštine mogu poništavati pred sudom i to upravo pozivajući se na odredbu Zakona o sudovima, koja određuje nadležnost osnovnog suda, ako zakonom nije propisana nadležnost drugog suda.

“Sada se Vrhovni sud poziva na ovu istu zakonsku odredbu, pa kaže da ona nije od uticaja na zauzimanje ovakvog stava!? Vrhovni sud se ranije i u slučaju Irene Radović izričito izjasnio da je u pitanju spor iz radnog odnosa i da je osnovni sud nadležan za njegovo rješavanje. Imajući u vidu ranije donijete odluke Vrhovnog suda po ovom pitanju, nejasno je kako u kratkom vremenskom roku, po istom pitanju može zauzimati ovako suprotan pravni stav. Naravno da različita primjena prava u istim situacijama znači povredu prava na pravično suđenje, pa je i iz tog razloga ovakav stav suprotan Ustavu i Evropskoj konvenciji. Teško je povjerovati da svu ovu pravnu argumentaciju ne poznaje i Vrhovni sud”.

URA: Medenici zavide u Sjevernoj Koreji

Pravni stav predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice svojevrstan je skandal, koji dodatno govori u prilog skrnavljenja ustavnog poretka Crne Gore i cementiranja privatne države u kojoj grupica ljudi donosi sve odluke, tvrde u Građanskom pokretu URA.
“Podjela vlasti i postoji da bi se organičila samovolja jedne grane vlasti, da bi se ostvarila kontrola i umanjile potencijalne zloupotrebe. Posebnu ulogu u tome ima sudska vlast. Zato je krajnje poražavajuće kada sa tako visoke adrese dolazi tumačenje kako sudovi ne treba da se bave dokazano nezakonitom radnjama”, saopštili su u URA.

Iz ova partije navode da bi Medenici na ovakvoj odluci mogli pozavidjeti i u Sjevernoj Koreji.
“Umjesto da zaštiti i pohvali sudije koje uprkos pritiscima, ipak, koliko toliko brane ustavni poredak, Medenica ih srozava. Ako je tako, onda treba razmisliti trebaju li nam onda uopšte zakoni. Možda je bolje sve predati u ruke nekolicini oligarha. Realno, dok su ljudi kao ona na čelu najvažnijih institucija, sve odluke će i donositi upravo oni koji svakodnevno ponižavaju Crnu Goru”.

Ističu da ipak vjeruju da većina sudija i njihovih saradnika ne dijeli stav Medenice i da će, uprkos pritiscima, i dalje donositi zakonite odluke i da će se Crna Gora oduprijeti “političkoj šizofreniji”.


Vidi sve komentare