Sredinom oktobra preminuo je Norman Šeri poznat po trotomnoj biografiji Grejema Grina. Tako je, ako ubrojimo i kontroverznu knjigu Majkla Šeldena iz 1994, saga o tom autoru stavljena ad akta. Šeriju je pomenuta biografija doslovno uzela više od tri decenije života. Iako mu knjige o Grinu nisu jedino djelo, Šeri je interesantniji kao primjer književnika koji - valjda se može reći - odista živi za svoju vokaciju. Ali to ujedno pokazuje i da se radi o nezahvalnoj raboti koja se ne sastoji samo od fotelje i radnog stola. U to ime ne vrijedi zaboraviti da je Heršel Parker, tvorac dvotomne biografije o Melvilu i urednik većine njegovih izdanja, zatim napisao ništa manje obimnu knjigu o pisanju Melvilove biografije.
U trenutku kada se Grin, 1974, pročitavši Šerijeve dvije uvažene putopisne knjige o Konradu, odvažio i ponudio čovjeku da bude njegov biograf, autor/teoretičar/scenarista Dejvid Lodž tu priliku za profesora poput Šerija na nevažnom engleskom univerzitetu opisuje kao "ekvivalent eminentnog glumca u teatru neke provincije koji naprasno dobija glasovitu ulogu u velikom holivudskom filmu." Ono što je isprva zvučalo kao pritajeni blagoslov, ispostavilo se da će u neku ruku postati noćna mora.
Šeri je prvo odlučio da obiđe svijet onako kao što je Grin neprekidno činio tokom čitavog života. Samo 1957. godine, Grin je sam procijenio da je proputovao oko 70 hiljada kilometara. Šeri je na isti način bio primoran da prođe kroz privremeno sljepilo, da dobije dizenteriju u istom meksičkom selu kao i Grejem Grin, i da umalo umre od izvjesne tropske bolesti zbog čega je dio crijeva morao da mu bude odstranjen. Ne zaboravimo ni da je biograf tada predao jemstvo svojeg profesorskog mjesta na univerzitetu bez ikakve nadoknade, tako da je 1995. godine zapao u dug svojim izdavačima od 78.000 funti.
Naposljetku je Grin počeo da žali što je svoj burni život prepustio zdušnom komarcu kao što je bio Norman Šeri. Valjda se sjetio Šerijevog putovanja duž Afrike kojim je slijedio plovidbu Konradovog Marloa iz Srca tame u ime svoje knjige Konradov zapadni svijet (1971). Na isti način će zbog Grina, Šeri otputovati u Liberiju i na Haiti, ili će tragati za nekom od 47 prostitutki s kojima je autor spavao, ili pak za ljudima s kojima je u Londonu i Vijetnamu Grin pušio marihuanu odnosno opijum.
Dvije Šerijeve knjige o Konradu nisu bile biografije u klasičnom smislu, koliko inovativne detektivske studije. Tu je istraživanje prevashodno počivalo na praćenju Konradovih putovanja i, posredstvom procesa koji uključuje intervjue na lokacijama, arhivsko pretraživanje i druge oblike istorijske arheologije, radilo se o pokušaju da se nanovo osmisli "vjerodostojni" zbir događaja i opservacija što će budućim piscima služiti kao izvori, konteksti i opipljiva pozadina.
"O meni ne bi mogao da pišeš kao što si pisao o Konradu", kazao mu je Grin 1974. "Nikada nećeš dobiti priliku da uđeš u Sajgon" (gdje se odvija radnja romana Tihi Amerikanac). Šeri je prilikom njihovog prvog susreta priznao da, nakon deset godina rada na Konradu, on naveliko traži svoju narednu temu. "Oh", odgovorio je Grin pomirljivo, "ja sigurno ne bih volio da ljudi prčkaju po mom životu... Ali ako bih poželio da neko napiše moju biografiju, to bi bez sumnje bio ti."
Vremenom su razgovori između njih dvojice počeli da presušuju. Grin je s pravom svoj život uvijek držao dalje od medija, čak i od bliskih ljudi, međutim sada je kraj sebe imao tog upornog profesora koji je zaista planirao da napiše ekstenzivnu višetomnu biografiju o njegovom životu - nešto šta je starog pesimistu, depresivca i bivšeg engleskog špijuna zbilja počelo da zabrinjava.
Tri Šerijeva toma su objavljena u periodu 1989 - 2004. i imala su 2.251 stranu (sa indeksima). Katkada bi Grin zamolio Šerija da ne intervjuiše određenu osobu. A zatim je Šeriju i Grinova porodica sasvim otkazala poslušnost (III tom), tvrdeći da on zapravo piše knjige o sebi, a ne o Grejemu Grinu. U II tomu biograf priznaje da je Grin pred smrt i dalje "imao zaboden iverak leda u srcu", i da je veliki pisac u suštini ostao misterija "zbog brojnih maski koje je nosio".
Zato su ova tri toma zapravo vrlo dobra, jer se svojski trude da prikažu Grina u što odmjerenijem - objektivnom? - svjetlu, između dobrog i lošeg. Jer kako Šeri nije bio bozvelovski poltron, tako nijedna od ovih biografija nipošto nužno ne laska čuvenom autoru.
"Moraću da te zaštitim od svoje porodice", kazao mu je Grin na samrti. Ubrzo mu je dao dokument gdje mu odobrava da citira iz svih njegovih objavljenih i neobjavljenih tekstova. Faksimil tog dokumenta imamo u apendiksu III toma. Tri dana poslije autorove smrti, 1991, Šeriju je Grinov sin, Frensis, poslao pismo gdje je biografu doslovno naredio da mu šalje svako napisano poglavlje kako bi mogao da kontroliše njegovo napredovanje. Samo 1994. godine u Engleskoj su objavljene četiri Grinove biografije.
"Priroda ga je dala da bude savršeni špijun", piše Šeri u II tomu koji obuhvata samo 16 godina piščevog života. Na drugoj strani imamo Grina što je do samog kraja tvrdio da se samo jednom bavio špijunskim zanatom, i to za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Kao antitezu Šeriju imamo Šeldenovu kritički veoma nastrojenu, ali i vrlo korisnu biografiju, Sam svoj neprijatelj (The Enemy Within). Tu je Grin najvećma opisan kao posvećen i radoznao, ali u suštini nesmotren i nekompetentan obavještajac koji "glavni posao ostavlja pravim profesionalcima."
"Ako fantastična operacija agenta 'Garbo' zvuči poznato", piše Šelden, "to je zato jer je Grin adaptirao većinu toga za zaplet romana Naš čovjek u Havani. On nikada nije priznao da mu je 'Garbo' bio inspiracija, međutim postoje očigledne sličnosti između prave priče i Vormoldovog imaginarnog špijunskog kruga na Kubi... Kao čovjek na odsjeku za Portugal, Grin je imao priliku da izbliza prati Garbove doživljaje, dok su njegove šanse za komičnim eksploatacijama bile vrlo ograničene. Većina Grinovog posla bila je čista rutina. Uredno je održavao svoja dokumenta, slao je šifrovane instrukcije u Lisabon, diskutovao je strategiju sa svojim pretpostavljenim..." Šelden u svojoj knjizi tvrdi još štošta toga; pominje incest, homoseksualizam, anti-semitizam, itd, a što je za Šerija bilo odista neprihvatljivo kada je Grejem Grin u pitanju. Šelden je svakako nedavno sročio lijepo kratko sjećanje na Šerija i na njegov rad za Gardijan gdje još podsjeća da ga je Šeri, na nekoliko javnih debata o Grinu, zvao "književnim teroristom".
Najžalosnije što od Šeldena u Gardijanu saznajemo jeste da je izvjesni neimenovani akademik u dobrim odnosima sa Grinovom porodicom najavio da privodi kraju "novu autorizovanu biografiju" koja treba da zamijeni Šerijeve tri. To zvuči kao najava nove adaptacije Hajnlajnovog romana Starship Troopers koju je već radio Pol Verhoven, međutim razumljivo je da će iz materijalne perspektive nova biografija pomoći Grinovoj porodici.
Norman Šeri je nedvosmisleno bio primjer na koga se treba ugledati kad je u pitanju biografska studija o nekom značajnom autoru.
Bonus video:
