Ako uopšte treba već u prvom redu teksta naglašavati razlog, neka nam aktuelne priče o Brexitu (britanskom izlasku iz raja/grotla Evropske unije) posluže kao širi dnevnopolitički povod da vam pažnju skrenemo na nekoliko novih prevoda vrsnih djela britanske književnosti. Sve mamac do mamca - Mičel , Barns, Vinterson.
Krenimo od “Nevidljivih sati” Dejvida Mičela, kod nas i dalje najpoznatijeg po maestralnom “Atlasu oblaka” i donekle po jednako uspjelom romanu “Hiljadu jeseni Jakoba de Zuta”. “Nevidljivi sati” (preveo Nenad Dropulić, objavila Laguna) nanovo nam donose junački razmahanog Mičela u vremenski i prostorno disperzivnoj priči koja kreće od nedovoljno promišljenog bjekstva sluđene i buntovne tinejdžerke od kuće, a stiže do kolopleta dalekosežno uticajnih događaja i ponekog pogrešnog skretanja, u neku ruku, s one strane normalnog i svakidašnjeg. Na sedam stotina strana teksta Mičel sa nanovo zadivljujućom lakoćom uspijeva da zauzda tako višekrako postavljenu priču i održi izvanredno nijansiran ritam priče, još jednom dokazujući davnih dana očito - riječ je o jedinstvenom i izvrsnom pripovjedaču, čije slobodarsko shvatanje uzusa savremene proze na razmeđi komunikativnog štiva i umjetničke proze prve klase i dalje umije da učini da se čitaocu zavrti u glavi.
A na drugoj strani Džulijan Barns u “Šumu vremena” (preveo Zoran Paunović, objavila Geopoetika) još jednom podsjeća i na značaj i upečatljivost mirnijeg i svedenijeg pristupa savremenoj prozi, naravno, u izvođenju rijetko ikada greškama i nesigurnostima sklonog maestra književnog pripovijedanja, što Barns bespogovorno jeste, evo, već nekoliko decenija. Naoko, Barns ovdje kreće od biografskog romana na temu čuvenog kompozitora Dimitrija Šostakoviča, ali, u cjelini gledano, “Šum vremena” već u prvoj četvrtini lagano i elegantno izrasta u skladno izvaganu povijest o mnogo toga još značajnog - o silovitom uticaju oprečnosti kao što su kreacija i ideologija, trenutnost i beskraj, duboko individualno i šire društveno, naklonjenosti sudbine i osjećaja stvarne izopštenosti i odbačenosti… I ovog puta Barns stvara prozu koja nadilazi ograničenja vremena u kojima to radi, baš kao što su Šostakovičeva djela i sve te dimenzije njegovog javnog i invidualnog bića nadrastale i nadživjele vrijeme i okolnosti koji su ga i nadahnjivali i sputavali.
A Dženet Vinterson, čije ime kod nas ponajpre budi asocijaciju na odličan raniji roman, “Pomorandže nisu jedino voće”, u “Knjizi na dugme” (Irina Vujičić, za ilustracije se pobrinula Miroslava Karajanković, objavila novopokrenuta kuća Arete) i čitaoce i prozaiste širom planete podsjeća na važnost igre - igre konvencijama, stegama, mogućnostima, dopuštenim… ali i strpljenjem čitalaca, koji će svakako obilato biti nagrađeni ako pomno isprate ovu maštovitu i razgranatu priču sa podosta nepoznatih i varljivih stavki. Formalno gledano, “Knjiga na dugme” je roman koji prati internet-spisateljicu Ali koja piše sve što zaintersovani, a odvažni požele; odvažnost je ovdje nužna jer u pitanju je priča sa snagom da mijenja onog ko u nju zakorači, a Vintersonova tu postavku mudro, pažljivo ali i uz dosta duhovitosti koristi da ukaže na suštinsku nepouzdanost identiteta i sa njima (samoizabranih ili možda čak namenutih) povezanih narativa.
Galerija
Bonus video:
