(Umiranje svakoga dana: Seneka na Neronovom dvoru - Dying Every Day: Seneca at the Court of Nero; James Romm; Vintage Books, New York, 2014; 290 str.)
U susretljivom, ali i u vrlo tendencioznom, uvodu novog izdanja Senekinih pisama (Dereta, 2009), Ksenija Atanasijević predstavlja tog izuzetnog mislioca i pisca u jednosmjernom odrazu milosrdne i nimalo bahate individue. Osim ako u to ne ubrojite tutorisanje bezočnom Neronu, najmlađem imperatoru u istoriji Rima, pomislili biste da je Seneka čitavog života samo pokorno slijedio sudbinu o kojoj je svakodnevno stoički kontemplirao. Ovakav doživljaj Seneke osnažen je trenutkom pošto ga je Neron osudio na smrt. On onda odlučuje da umre kao istinski stoik, sokratski, onako kako je i propovijedao da je najljepše umrijeti - od sopstvene ruke.
Ono što nećete naslutiti u pomenutom tekstu jeste da je drevno mišljenje o Seneki odvajkada bilo naveliko podijeljeno, čak i da više naginje prema licemjerstvu i stranputici. Ruku na srce, čovjek je u jednom dijelu života praktično bio namjesnik Rimskog carstva.
Džejms Rom trudbenički radi na tome da dođe do prave slike u ovoj za sada rijetko predstavljanoj priči, čak i na engleskom jeziku, što kroz biografiju, što kroz narativnu istoriju, kao i posredstvom Senekinog proznog i pjesničkog opusa. Kako je to - ili zbog čega? - čovjek koji je slavio uravnoteženost, moralnu vrlinu i razum završio u centru najvećma nerazborite rimske politike, gdje je potom 15 godina doslovno bio Neronov saučesnik u zločinima? Jer kad više nije uspijevao da utiče na politiku u palati, Seneka se navodno povukao i u osami napisao svoje najinspirativnije meditacije o vrlini, prirodi i smrti.
Ista okolnost, naglašava Rom, može da se sagleda i kroz sasvim opozitnu sliku, jer su račvanja u ovoj makijavelističkoj priči odista mnogobrojna. Je li moguće da je Seneka svojom filozofijom samo maskirao sopstvenu korumpiranost? Ispada da se ujedno radilo o najpoštenijem i najnepoštenijem piscu u drevnom Rimu.
Ako pročitamo Senekin opus, ili jedan dio, neizbježno ćemo steći uvid o apsolutno pribranom čovjeku i uzgred naučiti štošta o životu i ljudima - kao i o lijepom pisanju. Ipak, Tacit, koji Seneku stavlja u žižu priče u posljednje tri sačuvane knjige Anala, stvara jedan bogat i kompleksan portret čiji je tonalitet očito nemoguće odmrsiti. Tacit ne samo što ne pominje Senekin opus u Analima i drži se kao da to nema nikakve veze s njegovim životom - pak što Rom teško prihvata - već na mahove postaje okolišan, ironičan ili zadržava svoje konačno mišljenje o njemu, a što nipošto ne radi kad su u pitanju drugi istorijski protagonisti. Iz ovoga proističe da je identične nevolje s tumačenjem Senekinog života imao i Tacit - čas bi mu se divio, a čas bi ga kudio.
Rom primjećuje da veoma refleksivni Seneka na isti način okoliša u vlastitim djelima, jer malokad navodi Neronovu vladavinu, kao i ljude s kojima je blisko sarađivao: Klaudija, Nerona, Agripinu (Neronovu tiransku mater koja je neko vrijeme, preko sina, vladala Rimom), Bura i Tingelina (Senekinu nemezu).
Seneka skoro uopšte ne pominje ni svoju suprugu, Pompeju Paulinu, s kojom je bio u braku dobar dio svojeg života i što je naposljetku odabrala da umre sa njim. Ali jednom prezrivo navodi, mada i nadasve uopšteno, "učenike koji od svojih učitelja traže da poboljšaju svoje znanje, ali ne i svoju dušu."
Ako mu to čast ili mogućnost da će mu život biti ugrožen ne dozvoljava da u privatnim spisima pominje dotične osobe, ono što u stvarnosti dobijamo od Seneke o njegovom životu i o istoriji Rima je ogromni zjap tišine. Ni požar iz 64. godine, koji je uništio većinu grada, u tim pasusima neće doći na red. Takođe je neplauzibilno da toliko okolnosti oko čovjeka naizgled uopšte na njega nisu ostavile traga. S druge strane, Seneka je toliko bio popularan, zaključno sa svojim igranim komadima po uzoru na grčke, da je jedna fragmentarna rečenica iz Agamemnona nađena urezana u ruine Pompeje, poput grafita.
Prema vlastitom priznanju, Seneku je još u djetinjstvu obuzela ljubav prema stoicizmu, pred stopalima Atala, Grka koji je podučavao u Rimu na početku milenijuma. Sa ocem i braćom, Seneka se preselio u Rim iz Kordobe, sa Iberijskog poluostrva, u doba kad su se grčki mudraci slivali u najpopularniji grad na svijetu. Atal je impresionirao mladog Seneku prevashodno umjerenim načinom života, jednom vrstom asketizma što ga je i učinilo kraljem u njegovim očima. Zato što mu ništa nije trebalo - niti bogatstvo, niti pozicija u društvu, fine halje ili odabrana hrana - Atal je stekao dovoljno moći i slobode koliko i jedan vladalac. "Meni se to činilo većim i od kralja, u smislu da je on slobodno mogao osuđivati sve kraljeve", napisao je Seneka decenijama poslije, nakon što je i sâm kusao iste privilegije. Svakako je Katon Mlađi bio je njegov moralni vođ, primjer visokog rimskog političara što je živio i umro kao stoik.
Tacit je najbolji izvor koji imamo o Neronovoj vladavini, iako u Analima nećemo naći govor koji je Seneka, prvi put optužen za preljubu (prije ere Nerona), održao u senatu bez ikakve nade na uspjeh. Očito viđen kao prijetnja, vjerovatno od strane carice Mesaline, tada ga je senat kaznio na smrt. Car Klaudije, koji u tom slučaju nije htio da ispoljava drastične poteze, tu je kaznu preinačio u protjerivanje na Korziku. Rom misli da se taj govor možda nalazi u izgubljenim Tacitovim knjigama.
Ali ono što možemo naći kod Tacita, i to u punom sjaju, jeste jedna od posljednjih konverzacija Nerona i Seneke. Momenat kad filozof-učitelj svoje bogatstvo namjerava da pokloni/vrati Neronu, da ga zapravo isplati, samo kako bi otišao iz palate, nekako i kukavički, jer uviđa da gubi uticaj. No zapamtite da je Neron, budala ili ne, dobro znao Senekin karakter stoika, te mu je odgovorio istom mjerom. On nije prihvatao Senekino retoričko i dodvoravačko rezonovanje, a samim tim ni njegovu ostavku.
"Ako mi vratiš novac", kazao je Neron, "usta neće govoriti o tvojoj umjerenosti, nego o mojoj pohlepi; ako na cjedilu ostaviš svojeg princepsa, to će se smatrati da je učinjeno zbog straha od moje brutalnosti. Tvoje samo-obuzdavanje će zavrijediti velike lovorike; međutim, ne pristaje mudrom čovjeku da ubira slavu za sebe dok srozava reputaciju starog prijatelja."Koje je izvore koristio Tacit da bi opisao ovu šekspirijansku konverzaciju i koliko je sâm zakitio razgovor nije moguće znati. Štaviše, cjelokupna scena je mogla biti i izmišljena. Ali ako je Neron tako i govorio, izrazio je ono što je bilo implicitno od početka: Senekin ponos i status bili su vitalnog značaja za carev režim. Seneka nije tek tako mogao da svoje oprane ruke otkupi za gotovinu, a da pritom ne naudi čitavom projektu. Bio je sputan okovima izlivenim njegovom vlastitom moralnom vrlinom. Pa je tu dramu morao da isprati do samog kraja.
Rom samo parcijalno uspijeva da se domogne "pravog" Seneke, što i sâm donekle priznaje. Kao i većina intelektualaca koji na Seneku gledaju kao na isusovsku žrtvu, njega možete pristrasno da prihvatite ili kao nesvakidašnje uzornog čovjeka, ili kao korumpiranu svinju, ali ćete se onda svakako nedvosmisleno zapitati da li je moguće da je ista individua zbilja pisala onakve stvari. Ovo nije prvi slučaj da je politika od čovjeka načinila ne-entitet, pa makar ta osoba u početku imala i najbolje namjere u svojim nastojanjima. Uostalom, i Tacit se kolebao.
Galerija
Bonus video:
