UMJETNOST KAO MISIJA I POTREBA

Stevan Lutovac za "Vijesti": Mladi kao da ne planiraju da ostare

Mladi slikar, glumac, filmski režiser iz Crne Gore, Stevan Lutovac govori o novom filmu “72 sata” koji je nedavno prikazan i na festivalu u Nju Delhiju, no, da li će biti prikazan u njegovoj državi - ne zna
170 pregleda 0 komentar(a)
Stevan Lutovac, Foto: Privatna arhiva
Stevan Lutovac, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 02.11.2018. 09:10h

Stevan Lutovac je mladi slikar, glumac, filmski režiser, trenutno je i doktorand interdisciplinarne umjetnosti na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, smjer višemedijska umjetnost. Prepoznat je kao multimedijalni umjetnik, a discipline i sredstva kojima se koristi često istražuje kroz razne umjetničke medije pokušavajući da dođe do sopstvenog, novog, nesvakidašnjeg izraza.

Film u kom igra jednu od glavnih uloga, “72 sata” njemačke i crnogorske rediteljke Susanne Horizon Franzel i Vesne Anastazije Božović, prikazan je sredinom oktobra na filmskom festivalu u Nju Delhiju u Indiji. Lutovcu je ovo, nakon filma “Žena ludog Jovana”, drugi put da sarađuje sa Božović, a sa prethodnim filmom su takođe bili u selekciji festivala u Indiji. Od novog filma, priča za “Vijesti” očekuje da promijeni neke stvari kod gledalaca i da ga vidi što veći broj ljudi iako ne zna da li će film biti prikazan u našoj državi, jer, kako kaže, niko od ekipe se ne bavi politikom i nemaju članske karte bilo koje od partija.

Kao i “svaki Crnogorac koji je rođen između Lovćena i Skadarskog jezera”, ističe Lutovac, i on sam u sebi nosi arhigen kojim je određen i specifičan tonalitet boja koje koristi u svojim likovnim ekspresijama, kao i ljubav prema pravoslavlju. Iako je završio Akademiju likovnih umjetnosti na Cetinju, to mu nije odredilo umjetnički pravac, već se posvećuje svemu što ga zainteresuje, te tako voli i da čita filozofiju, etnologiju, istoriju i teologiju, kazao je “Vijestima” objašnjavajući da svaka ideja nađe poseban put do umjetničkog medija.

U razgovoru za “Vijesti”, mladi umjetnik ističe da voli da eksperimentiše u umjetnosti pronalazeći sebe i iskazujući ono nevidljivo, komentariše da je jaz u društvu sve veći, ali da nikada ne treba odustati.

Novi film u kojem glumite, njemačko-crnogorske produkcije prikazan je nedavno na filmskom festivalu u Nju Delhiju u Indiji. Kakvi su Vaši utisci povodom toga i koliko su festivali važni za život filma?

Meni je bilo nevjerovatno kada su mi javili da je film otišao na Delhi internacionalni filmski festival u Indiji, iz razloga što sam prije dvije godine učestvovao na istom festivalu sa filmom “Žena ludog Jovana” reditelja Vladimira Kosića u kojem sam glumio glavnu ulogu, a i tada je Vesna A. Božović takođe bila dio tima.

Imate li neka očekivanja od projekata koje radite, uloga koje igrate? Kakva su očekivanja od ovog ostvarenja?

Očekivanja imam u pogledu da taj projekat-djelo utiče i mijenja stvari, kao i da širi percepciju kod publike (gledaoca). Od ovog ostvarenja očekujem da ga vidi što veći broj ljudi, jer umjetničko djelo bez onog koji ga gleda-prima (recipijenta) ne postoji samo za sebe.

Kako biste predstavili film crnogorskoj publici i hoće li biti prikazivan kod nas?

Film je snimljen na njemačkom jeziku ali se kroz film prožimaju crnogorska kultura i navike. Za prikazivanje kod nas nisam siguran, s obzirom da se niko od nas ne bavi politikom, da nemamo članske karte vodećih partija i ne pripradamo nijednom lobiju. Ovo kažem zbog lošeg prethonog iskustva sa našim “Kulturnim centrima” u Crnoj Gori.

Film je žanrovski određen kao komedija, pa ipak obrađuje se jedna univerzalna i svakidašnja, možda i poprilično ozbiljna tema vezana za odnose, kako familijarne tako i ljudske koji pokazuju sukobe, kontradiktornosti, ali i sličnosti među karakterima. Koliko je teško da takve teme nađu mjesto u komediji, a da budu i ozbiljno shvaćene?

Upravo takve teme se najbolje obrađuju kroz žanr komedije, pa su rediteljke Suzana i Vesna izabrale društvenu komediju, da kroz šaljive i duhovite situacije uputimo na ono što nam u današnje vrijeme najviše fali - a to je toleracija i razumijevanje drugog! Riječ je o sukobu generacija, mentalnih uslovljenosti. Ta 72 sata, ili tri dana koja zajedno provode djed i unuk. Djed i unuk se u početku ne razumiju, ali vremenom prelaze barijere, kroz zabavan način. Meni je ovo prvi put u životu da se oprobam u žanru komedije, shvatio sam da je komedija moćno medijsko “oružje”.

Koliko je primjetan generacijski jaz danas, u doba modernog načina života i raznih društvenih promjena?

Veoma je primjetan generacijski jaz, međusobno nerazumijevanje, nepoštovanje, mladi kao da ne planiraju da jednog dana ostare. Problem je i to glasovito pozivanje na tradiciju kojoj svi kao teže, a u stvari je više niko ne prati i ne praktikuje jer su mladi okrenuti modernom stilu života i tuđim tradicijama. Vlada velika generacijska među-zbunjenost.

Pored glume, Vi ste i reditelj i već ste imali nekoliko zapaženih projekata. Ono što je specifično jeste da Vaša ostvarenja nijesu jednodimenzionalna, već da su (gotovo) uvijek praćena još nekim tipom umjetnosti i tako se prepoznaju kao multimedijalna, veoma bliska performansima. Kako ste došli na ideju da radite tako nešto, koliko je to zahtjevno, ali i koliko je cijenjeno danas?

Ideja je došla zahvaljujući mom daljem obrazovanju na doktorskim interdisciplinarnim umjetničkim studijama na Univezitetu umetnosti u Beogradu, gdje imam privilegiju i čast da učim od najboljih umjetnika-profesora, da širim svoje polje interesovanja i istraživanja na druge discipline i umjetničke medije. Interdisciplinarni pristup umjetnosti je ste težak i obiman, ali to je onaj put koji vodi kad razvoju umjetnosti.

Smatrate li da su se neke klasične, starije forme, prevazišle kada je ma koja umjetnost u pitanju, gdje računam i film, te da je došlo vrijeme za neka nova ostvarenja, eksperimente i izražavanja?

Uvjek je pravo vrijeme za nova ostvarenja i eksperimetisanje. Film treba shvatiti kao mladu i još uvjek nedovoljno razvijenu umjetnost, odnosno kao sintezijsku ili višemedijsku umjetnost koja je sastavljena iz likovne, muzičke, dramske umjetnosti, umjetnosti zvuka i slično. Zato je eksperimentalni film zadužen da razvija filmski jezik van okvira ustaljenog zabavno - konvencionalno - bioskopskog filma. Ako uzmemo u obzir brzinu življenja i brzinu protoka informacija u današnje vrijeme, uočavamo ograničenost nekih starijih klasičnih monomedijskih formi, ali to ne znači da su oni manje umjetnost ili manje bitni, njihov kvalitet se očitava, pored vizuelnog i kroz energetsko - informaciono polje, a konkretno mislim na sliku. Višemedijska umjetnost kojoj pripradaju određeni modeli kao što su: film, vokovizuel, pozorišna predstava, gezamtkunstverk opera, video art, digitalni performans, novi mediji, i tako dalje, bazira se na perciprianju informacija raznim čulima, na poetskom kombinovanju raznih tehnika i tehnologija, kao i na sintezi umjetnosti.

Na šta posebno obraćate pažnju i šta Vam je posebno bitno da izrazite ovakvom formom?

Posebno pažnju obraćam na teorijsku praksu, odnosno da određene teorijske osnove isprobavam u praksi, da ih povezujem, nadopunjavam i međusobno suprostavljam. Posebno mi je bitno da izrazim ono što je nevidjivo u životu, a što je veoma prisutno.

Pored svega što je vezano za film, bavite se i slikanjem, a Vaši radovi, čini mi se, inspirisani su hrišćanstvom, prvenstveno pravoslavljem. Da li biste bliže upoznali čitaoce sa tim, zbog čega baš taj motiv, koju poruku šaljete?

Kao i svaki Crnogorac koji je rođen između Lovćena i Skadarskog jezera, nosim u sebi arhigen, što podrazumijeva da u svom senzibilitetu posjedujem određeni tonalitet boja tog područja što se može uočiti u mojim slikama, eksperesivnost, kao i ljubav prema onome što nas je kroz vjekove održalo, a to je vjera - pravoslavna. Inspiriše i skromna arhitektura pravoslavnih crkvi u čijoj je građi utkan svaki kamen istine. Sem sakralnih objekata inspirišu me i bajkoviti pejzaži Skadarskog jezera i Boke Kotorske kao i njihova srednjovjekovna mitologija.

Kako vidite situaciju u društvu danas, politici, medijima, pa i u umjetnosti kada su u pitanju mladi ljudi, stvaraoci? Kakvo nam je stanje i koje mogućnosti imamo?

Situacija je katastrofalna, ali obično se u takvom društvenom ekscesu rađaju novi buntovni pravci, pokreti, a samim time širi se i kolektivna svijest naroda. Mogućnosti za realizaciju postoje ali samo za određeni krug ljudi koji ne rade ništa ozbiljno, već samo čuvaju svoje pozicije u konformizmu... Dok su oni koji se časno rade i doprinose boljitku na margini.

Koliko se pruža prostora i podrške mladima danas, da li su okolnosti povoljne za građenje života, pa i karijere u državama sa prostora nekadašnje Jugoslavije?

Okolnosti su nepovoljne na čitavom prostoru ex Yu, koliko ja mogu da primijetim, ali to ne znači da treba odustati, naprotiv, treba se još jače boriti, obično se iz velike muke rodi nešto dobro. Treba da se desi ta katarza kolektivne svijesti balkanskih naroda. Sve ostalo je pitanje vremena… i prostora, naravno.

Imate li neku poruku za čitaoce, ili možda neki lični moto koji biste podijelili sa čitaocima?

Sanjajte velike snove, i budite pošteni prema sebi i drugima.

Voli i prirodu, planinarenje, filozofiju, etnologiju, teologiju...

S obzirom na to da su interesovanja mladog umjetnika prilično raznovrsna, “Vijesti” je zanimalo i da li još nešto okupira njegovu pažnju i kako koristi slobodno vrijeme.

“Volim da istražujem prirodu, da planinarim, da čitam filozofiju, etnologiju, istoriju i teologiju”, kaže on..

Da li Vam je i, ako jeste, koliko Vam je, teško, izazovno ili zahtjevno posvetiti se svim ovim oblastima?

Ideja sama nađe svoj medij, i tu duh prodre u materiju, to ide spontano, neke ideje bolje izrazim u slikarskim radovima, dok druge bolje izrazim u zvuku ili pokretnim slikama. Izazovno svakako.

Koja Vam je omiljena slikarska tehnika i isto tako, da li imate nešto posebno inspirišuće kada je kinematografija u pitanju, određeni kadar, zvuk, efekat?

Omiljena tehnika u slikarstvu mi je trenutno poentilizam (građenje forme iz tačkica), a u kinematografiji posebnu inspiraciju daju kadrovi i njihov međusoban odnos, kao njihov i kontrapunkt sa dramaturgijom zvuka (audio-vizuelne sintagme).Umjetnost kao misija i potreba

Smatrate li da je umjetnost posebna misija čovjeka i kakva bi to misija bila, borba za šta?

Umjetnost se može shvatiti kao misija, ali i kao potreba. Umjetnost kao misija treba da mijenja stvari u društvu i da djeluje u cilju promjene, dok umjetnost kao potreba više predstavlja težnju za cjelinom, jer čovjek je “nedovršeno biće”, a umjetnost shvaćena kao sredstvo jeste borba za slobodu.  

Preporučujemo za Vas