NOVI ROMAN OBRADA NENEZIĆA

Ljubo Čupić, pop ikona koja miri sve razlike

"Zašto Ljubo Čupić? Zato što je Nikšićanin. Zato što jedan mali slovenski narod ima tako velikog čovjeka. I još mnogo ljudskih razloga me natjeralo da napišem ovaj roman", kaže Nenezić
224 pregleda 7 komentar(a)
Obrad Nenezić, Foto: Svetlana Mandić
Obrad Nenezić, Foto: Svetlana Mandić
Ažurirano: 26.08.2015. 17:11h

O Ljubu Čupiću, crnogorskom Če Gevari znamo sve... Ili gotovo ništa. Narodni heroj bez koga su istorijske čitanke nezamislive osmijehom je pobijedio smrt. Znamo o njegovom partijskom djelovanju i o herojskom držanju prilikom suđenja i strijeljanja. Ali, o Ljubu Čupiću, naočitom, stasitom Crnogorcu koji je volio i bio voljen ne znamo ništa. A i Ljubo Čupić je volio. Koga? Zašto ne jednu rusku plemkinju, potomkinju slavnih Romanovih, ženu kojoj je uputio osmijeh prije strijeljanja. I što ne bi taj osmijeh prkosa i slobode mogao da bude osmijeh ljubavi. Kod dramaturga i pisca Obrada Nenezića to je moguće. Negdje baš u periodu kada je bilo 102 godine od rođenja Čedomira Ljuba Čupića Nenezić je objavio svoj drugi roman „Osmijeh za Mariju Mihailovič“, inspirisan životom čovjeka koji je, kako reče autor, "jedini Crnogorac koji miri sve razlike, ideološke, vjerske, nacionalne“.

"Zašto Ljubo Čupić? Zato što je Nikšićanin. Zato što jedan mali slovenski narod ima tako velikog čovjeka. Ljubo Čupić je postao pop ikona i prije mog rođenja. I još mnogo ljudskih razloga me natjeralo da napišem roman o Ljubu Čupiću. Te razloge je vrlo teško odvojiti od stvaralačkih", kaže za "Vijesti" Nenezić.

Ono što ga je kao pisca zaintrigiralo jeste Ljubova intima, enigma koja ni do danas nije riješena.

"Razgovarao sam sa nekoliko ljudi koji pamte njegovo suđenje i strijeljanje, sa mnogo ljudi kojima su preci pričali o njemu. Pročitao sam oskudne informacije o njegovom životu. Međutim, Ljubo je i dalje bio enigma za mene. Znao sam kraj, i, praktično, više ništa. Onda sam napisao paraistorijski roman inspirisan likom i djelom najpoznatijeg Crnogorca”, objašnjava Nenezić odakle ideja za roman o vjerovatno najpoznatijem osmijehu.

Prije romana Nenezić je uradio mjuzikl i scenario za film. Čekajući da se i jedno i drugo realizuju i zažive odlučio je da napiše knjigu svjestan da njeno objavljivanje neće zavisiti od, kako sam reče, "dokonih i uhljebljenih gunđala koji su svoju poetiku pretvorili u politiku interesa".

"Prije desetak godina pozvao me prof. Božo Bakrač i pitao da li bih napisao mjuzikl sa nekom istorijskom temom za koji bi on pisao muziku. Poslije nekoliko dana sam mu odgovorio da ću da napišem mjuzikl o Ljubu Čupiću. Bio je jednako šokiran i oduševljen. Narednih mjeseci sam to i uradio. Ali, Božo odavno pravi društvo Ljubu na drugom svijetu. Zanimljivo je da smo Božo i ja nacionalnom teatru nudili mjuzikl, koji je krvotok romana ‘Osmijeh za Mariju Mihailovič’, ali mi nikada nijesu odgovorili. Neki strani i politički ‘narodni heroji’ su Crnogorskom narodnom pozorištu privlačniji od Ljuba, čije fotografije krase većinu muzeja iz Drugog svjetskog rata. Sad, kada je prvo izdanje rasprodato, kad dobijam utiske sa raznih strana, još mi je veća žal što mjuzikl nije postavljen u nacionalnom teatru, ili negdje drugje, u Nikšiću, recimo, a koštao bi sa regionalnom podjelom koliko dvije prosječne provincijske predstave ”, iskren je Nenezić.

Djeliće mjuzikla „utkao” je i u objavljeni roman, tek toliko da čitalac, dok u glavi rekonstruiše događaje i stvara sliku glavnih junaka, može i da pjevuši. Nakon mjuzikla, napisao je scenario za film čija bi realizacija, prema procjeni, koštala pola miliona eura.

"Upola manje od nekih filmova koje finansira država. Shvatio sam da će proći mnogo vremena da taj novac skupim pa sam odlučio da napišem roman. Stilski, moja proza obiluje pozorišnom, u smislu dijaloga, ili filmskom dramaturgijom, u smislu ritma, što smatram prednošću, prije svega kad su u pitanju savremeni čitaoci koji mi to i potvrđuju. To ‘slikanje riječima’ ću, siguran sam, njegovati i u narednim romanima, uprkos književnim puritancima, koji uvijek imaju razlog da nešto zamjere - ako je roman moderan, onda mu fali klasičnih elemenata, i obratno. Ovo je roman za čitaoce, kao što su sve moje drame i filmovi namijenjeni gledaocima, a ne dokonim i uhljebljenim gunđalima koji su svoju poetiku pretvorili u politiku interesa”.

Ljubov zagonetni osmijeh je oživotvorena zabranjena ljubav

“Osmijeh za Mariju Mihailovič” je, kako je zapisao recenzent mr Goran Radojičić, roman u romanu, priča u priči. Tekst se grana u dvije paralelne priče - jednu koja govori o Drugom svjetskom ratu i drugu, koja govori o bombardovanju 1999, a akteri dešavanja u Nikšiću 1999. godine su potomci likova iz rata.

"Roman predstavlja dekonstrukciju mita o Ljubu Čupiću. Ljubo je čovjek koji voli i pati, koji je zaljubljen u groficu Romanov. Njegova ljubavna priča je pogrešna i nedozvoljena, ali je ipak stvarna i jača od njega samog. Mit o komunisti koji se smije smrti u lice postaje priča o momku koji se posljednji put osmjehuje voljenoj ženi, a tu nema mjesta dogmama, pravilima, partiji ili tradiciji. Osmijeh Ljuba Čupića je oživotvorena zabranjena ljubav, uprkos zabranama, sumnjama, osmijeh za slobodu po mjeri običnog čovjeka, a ne po mjeri partije, plemena, tradicije, interesa”, zapisao je Radojičić.

Nenezićev roman, ističe recezent, je čitljiv, drži pažnju istim intenzitetom od početka do kraja.

"Njegova priča je nepretenciozna, simbolična i motiviše nas na razmišljanje. Ljubo Čupić dobija novo značenje i novo mjesto u istoriji, ali ovog puta crnogorske književnosti. ‘Osmijeh za Mariju Mihailovič’ je topla i nježna, a istovremeno i surova ratna, ljudska priča”, istakao je Radojičić.

Preporučujemo za Vas