An' in the in-tray lots of work/ But the boss at the firm always thinks he shirksThe Clash, Janie Jones, The Clash (CBS, 1977.)
Dakle, kao arhitekt - i kao neko ko se "sa ozbiljnom odgovornošću i velikim naporom zalaže za crnogorsku arhitekturu i prostor" - iznenada sam se našao u žarištu problema - usred Budve - usred nulte tačke crnogorske kukavne arhitekture i crnogorskoga prostora ugašenoga - i to baš na Zavali, i to baš na plaži koja se nekada davno zvala Guvance - a sad se zove... ne zove se više Guvance, definitivno - taj divni toponim nije više aktuelan - ni najstariji Budvani se više ne sjećaju staroga Guvanceta...
Rezidenti, odnosno stanari "Dukljanskih Vrtova", ujedno su i članovi Plažnog kluba "Dukljanski Vrtovi" - što znači da imaju slobodan pristup "plažnom pojasu uređenom u najelegantnijem stilu na crnogorskoj obali" (da mi je samo znati ko organizuje i uređuje stvari u "Dukley Gardens" - taj neko ko je smislio sve ove gafove svakako zaslužuje povišicu) - uz gomilu pogodnosti poput privatnih kabina, DJ servisa, tima spasilaca i pune plažne usluge - što podrazumijeva i svakojake slasne i masne đakonije i raznovrsna pića - nema što nema - i nema da fali (tako su mi rekli - ali nisam provjeravao, moram priznati).
Gazda Emilfarb drži nerezidente na pristojnom odstojanju od Plažnog kluba "Dukley Gardens" ubojitom cifrom od 100 eura - koliko treba izdvojiti za tzv. plažni set - suncobran i dvije ležaljke. Emilfarb je očigledno mudar čovjek - tih 100 eura je neuporedivo produktivnije i jeftinije rješenje od katanca i ograde od tri metra - tih 100 eura govori: ako nemaš 100 eura - nemaš što da tražiš među ljudima koji posjeduju milione - ili: ako nemaš 100 eura - bolje je da se ne blamiraš kume, produži lijepo do Šušnja, tamo je tvoja ekipa itd.
I sad nijesam siguran da li sam, kao nerezident, u obavezi da unajmim plažni set ako kanim da uživam u pogodnostima Guvanceta, tj. Plažnog kluba "Dukljanski vrtovi". Postoji li neki zakon, ili barem član nekog zakona kojim je regulisano gdje građanin Crne Gore ima pravo da se kupa, a gdje nema - odnosno gdje ima pravo da se kupa ako plati žešću cifru (čuo sam da je plažni set na Miločeru samo 75 eura + dobiješ činiju svakojakog voća). Pogledaću, svakako, što piše u važećem Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekata - pa ću da vam javim.
U svakom slučaju, čim sam prošao pored te table - na kojoj je pisalo da za tzv. plažni set treba izdvojiti 100 eura - i krenuo stepenicama ka moru sinjem i mojoj najdražoj plaži - oficijelno sam napustio sigurnu zonu javnog šetališta koje spaja Budvu i Bečiće i zakoračio na privatno tlo, odnosno u lovni zabran Plažnog kluba "Duklley Gardens" - i bio sam siguran da su se u centralnoj komandnoj sobi obezbjeđenja "Dukljanskih Vrtova" upalile sve crvene lampice redom i da je zvučni signal za opštu opasnost zajaukao: Uljez u zoni Plažnog kluba!/ Uljez u zoni Plažnog kluba!/ Uljez u zoni Plažnog kluba!...
A onda sam se sjetio da sam nekoliko puta u životu stvarno bio u prilici da se družim sa... ne bih rekao bogatim ljudima... nisu to bili bogati ljudi, recimo da su to bili ljudi koji nikada u životima svojim nisu bili u prilici da razmišljaju o materijalnoj strani egzistencije - ljudi koji su bili obezbijeđeni - i to od momenta rođenja, pa nadalje - i tako par generacija unazad - vrlo vjerovatno i unaprijed - i uvijek me zanimalo da li su takvi ljudi u stanju da u gomili prepoznaju ljude koji pripadaju istom jatu golubova visokoletača.
Naravno da su u stanju - i to bez greške - i nema to veze sa novim patikama ili audijem (A8) gore na parkingu - to ima veze sa izrazom lica, na primjer.
Ljudi koji su krvavo radili da bi zaradili svoj novac - bez obzira o kojoj vrsti posla i o kojoj svoti novca se radi - imaju tu muku na svojim licima - jasno se čita ta njihova silna usresređenost, koncentracija, strast, a ujedno i svojevrsna patnja - jasno se vidi, ukratko, cijena koju su morali da plate da bi postigli to što su postigli. To se ne može sakriti. Za razliku od njih, ljudi koji nikada nisu morali da obrnu i nebo i zemlju da bi mogli sebi da priušte vilu - ili barem suncobran i ležaljku - sa pogledom na more sinje - imaju nešto sasvim drugo na svojim licima - i budite sigurni da to nešto nikada nećete vidjeti na Zavali. Pazite, ne kažem da ljudi koji su materijalno obezbijeđeni već par generacija unazad ne pate - pate i oni - i te kako pate - uvijek je bilo teže ostati na osvojenim pozicijama nego ih osvojiti - ali dubina te patnje se ne može uporediti sa dubinom prve patnje - iskonske patnje - ako se razumijemo.
OK, važno je da zapamtite da se patnja roditelja čita na licima njihove djece - tek kad roditelji koji nisu patili izrode djecu što ne pate - ta patnja je izbrisana. I tome treba težiti - tome treba da teži mala, ali nadasve časna i poštena Crna Gora - ako mi ne vjerujete, prošetajte malo do Švajcarske ili do Švedske, Norveške, pa zavirite ljudima u lica...
Kad sam sišao do plaže - neometano, za divno čudo - pitao sam se da li je to isti onaj pijesak Guvanceta koji sam toliko puta gazio - i zakleo bih se da jeste - ili da jeste dobrim dijelom. Nisam vam rekao da je bilo rano jutro - i da se u tom čarobnom trenutku na čitavoj plaži nalazilo samo troje ljudi - i da je bilo nestvarno.
A onda sam primijetio lika, na pedesetak metara od mene - u pravcu jugoistoka - lika u crvenim gaćama - koji me fiksirao - i pogledom i stavom (body language - govor tijela). Gledao je uporno u mom pravcu - kao da ugledao gladnog medvjeda. Pomislio sam da će da dune u pištaljku i dozove čopor rotvajlera itd. Procijenio sam da lik ima nekih šezdeset godina i da je sposoban za dobru partiju. Pitao sam se što bi Marko Milačić uradio u ovoj situaciji. Marko ne bi dozvolio da ga neko fiksira. Marko bi reagovao - bilo bi guranja - i Marka bi uhapsili - poslije bi Marko bio za nijansu slavniji nego što je bio prije hapšenja.
Života mi, malo je falilo da liku u crvenim gaćama uputim ono čuveno cetinjsko pitanje: Što me gledaš majmune! - i da završimo na naslovnoj strani Vijesti - međutim, bio sam svjestan da ne bi bilo ničega spektakularnog u mome hapšenju - prvo bi me obezbjeđenje zamotalo u tepih i iznijelo gore do parkinga - a onda bi me murija ubacila u gepek od murijaških kola - i izbacila negdje u zoni Topliša, s one strane brda, prema Tivtu.
U to ime sam izvukao foto-aparat iz ranca i okinuo par puta u pravcu lika u crvenim gaćama - uz široki osmijeh - ali on se nije pomjerio, niti je pustio glasa. Shvatih da je ipak najbolje da ga ignorišem.
Dakle, pogled sa Guvanceta - ili plažnog pojasa "Dukljanskih Vrtova", ako vam je tako draže - u pravcu istoka, tj. Bečića - oduzima dah, u najmanju ruku. Dukljanski vrtovi - to vam je kao da je neko na Zavali, iz ko zna kojih razloga, otvorio površinski kop i parkirao 36 gigantskih dampera čuvenog bjeloruskog proizvođača dampera BelAZ (to su oni teški kamioni za površinske kopove) - ali o tome ipak u narednom broju Arta "Vijesti".
Bonus video:
