KNJIŽEVNO VEČE

Svetozar Savić: Čitav naš život je vajanje

Svakodnevno imate hiljade dimenzija koje se bave nama, a mi ih čulima ne možemo prepoznati
110 pregleda 0 komentar(a)
Svetozar Savić, Foto: Grad teatar
Svetozar Savić, Foto: Grad teatar
Ažurirano: 17.07.2015. 16:55h

U izuzetne književne večeri ovogodišnjeg Grad teatra svakako se može svrstati i gostovanje Svetozara Savića, uzbudljivog i po mnogo čemu neobičnog pisca, koji je na Trg pjesnika stigao sa romanom „Vajar“, u izdanju podgoričkog „Oktoiha“.

Djelo visoke umjetničke vrijednosti, kako su kritičari u Crnoj Gori i regionu ocijenili ovaj roman, nominovan je ove godine u crnogorskoj konkurenciji za bosanskohercegovačku nagradu „Meša Selimović“, jednu od najuglednijih na ovom prostoru. Činjenicu da je već druga knjiga (prva je bila zbirka kratkih priča u formi romana, sa simboličnim naslovom „Ljetopis jendog badanja“), Svetozara Savića preporučila kao vrlo zbiljnog pisca,  istakla je i mr Aleksandra Vuković, koja je sa njim vodila razgovor na Trgu pjesnika.

Aleksandra Vuković  ocijenila je da je riječ o piscu koji je romanom „Vajar“  donio i novi motiv za koji će crnogorska književnost postati bogatija.

Taj motiv je njegova „svaštarnica“ - u jednom mjestu koje je tužno, sivo, puno smrti, mržnje, strašnih podvala, nepravde, ova „svaštarnica“ je možda, kao i ovo mjesto, Trg pjesnika, jedan kutak u kome žive umjetnost, kultura, i ta „svaštrarnica“ se razvija kao mašta, kao magija, kao neka drugačija i najbolja mogućnost života, istakla je na početku razgovora, ocijenivši da je Savić oživio crnogorsku književnu scenu jednim ozbiljnim romanom, time što se latio jednog smrtno ozbiljnog posla kao što je književno pisanje, i da je učinio veliku stvar za crnogorski jezik, ili jezik  kako ga  drugačije neko drugi naziva, jezik ovog prostora, a to je što  je iščupao iz slojeva riječi i jezik koji je odavno zaboravljen. 

Pisanje kao izazov, kako je istakao Savić, vrlo je privlačan, kao i svi drugi izazovi u životu uostalom, s tim što je pisanje prilično kompleksno.

“Pisanje u sebi sadrži veliki broj aspekta, prije svega značaj samog  pisanja, pa same umjetničke forme, pa samozadovoljstva autora. Dopada  mi se jedan izraz koji je Borhes koristio, a to je da je mač ili plug produžetak čovjekove ruke, da je mikroskop ili teleskop produžetak čovjekog vida, da je telefon produžetak čovjekovog sluha, a da je knjiga  produžetak čovjekove mašte i memorije. Dodao bih tu možda jednu rečenicu - da je čovjek jedina životinja koja pravi simbole,  da su slova najopasnija od tih simbola, i da slova prelaze u riječi, a riječi prelaze u rečenice, rečenice u vaš stil, tako da prosto vjerujem da svaki roman, i svaki rukopis koji u sebi ima radost stvaranja, sadrži u sebi neka elektromagnetna polja koja se prenose na čitaoca. Dakle, možda ću reći jedan već otrcan izraz, da bez duha ne može ništa da nastane da valja”, istakao je autor.

Po njegovim riječima, nagrada pisca je, u suštini, pogrešiva, tako mušičava previše:

“Kad pisac uspije da od sebe odbaci želju za komercijalizacijom, želju za nekim titulama, nagradama, mislim da bi prenio u svoj tekst nešto što je vrlo kvalitetno, koje bi uspjelo da odgovori nekom izazovu vremena. Ja čak mislim da za pisanje pisac ne treba da dobije nikakvu nadoknadu, možda bi to bilo idealno, ali mislim da treba da se piše, i da se sve to dešava na nekakvoj nesvjesnoj razini. Knjiga treba da se napiše samo jednom čitaocu, ili bi bilo možda  idealno da se napiše samom sebi”.

O samo romanu „Vajar" koji je vrlo složen i za ozbiljnog, iskusnog čitaoca, Savić je rekao:

“Čitav život je vajanje, i ako živite sami, na neki način vi ga vajate. Ako živite s nekim, bez obzira kakav je  rezultat, da li je negativan ili pozitivan, vi ste opet vajar. Dakle, uticaj stvarnosti za mene je strašan, ne mislim u negativnom smislu. Svakdonevno imate hiljade dimenzija  koje se bave nama, to što ih mi našim čulima ne možemo prepoznati, to je druga stvar. Mi nemamo moć da jednim sinoptičkim pristupom utvrdimo kompletan uticaj tih uzročno-posljedičnih lanaca, možda je lanac težak izraz, možda te signale koji se odašilju prema nama ne možemo da prepoznamo, i često govorimo da je to slučajnost, ili moć, ili sudbina, ili talik. Ali, kad bismo mi spoznali taj uticaj, ne bi mogli da radimo, ne bismo mogli da živimo, nestalo bi to veselo neznanje, i svaka iluzija da nešto radimo ozbiljno. Dakle, vajanje, u nekom smislu, prosto odražava koncept  života - vi ne možete da ne budete vajari, osim u nekim malim segmentima. Kad kažem vajari, ne biti vajan, znači da posjedujete neku slobodu. Ta sloboda se sliva u vrlo sitne segmente, onoga trenutka kad izađete iz svoje ljušture, iz svoje „svaštarnice“ i počnete da komunicirate s nekim, tog trenutka postajate vajar, to jest, ulazite u tu nesavladivu rijeku koja sve nas nosi. Ali, često kažem da je veoma teško da na jednu logičku nit svedete ono što je možda tanana  refleksija logike”, istakao je Savić.

„Vajar“, kako je rekao, je možda satira, jer ima jedan sarkastičan  odnos prema autističnoj stvarnosti, ili je možda  i drama, i  traktat, i zbirka eseja.

Arsena Dedića bolest spriječila da dođe na Trg pjesnika

Književno veče zakazano za večeras, na kome je Arsen Dedić trebalo da čita svoju poeziju, otkazuje se zbog nemogućnosti jednog od  najpopularnijih umjetnika sa ovog prostora da dođe u Budvu. Arsen Dedić je iz zdravstvenih razloga spriječen da se na Trgu  pjensika sretne sa svojim poštovaocima.

Preporučujemo za Vas