Počnimo sa brzim kvizom: šta M. A. (srpska umjetnica performansa) i Toni Abot (australijski premijer) imaju zajedničko?
Odgovor: Oboje su snimani dok jedu svježi luk. Cijeli. Zapravo, Abramovićeva je pojela tri. „Prvi put svjetlo na videu nije bilo tako dobro. Drugi put je zvuk bio loš. Treći nisam mogla da govorim ni da pričam, grlo mi je gorelo.“
“Luk” je jedan od 13 autoportreta u srcu “Privatne arheologije”, nove izložbe rada Abramovićeve u “Moni”, muzeju stare i nove umjetnosti u Tasmaniji. Snimani između 1975. i 2002, ovi ekstremni video snimci pokazuju kako umjetnica pomamno češlja kosu, grize zanoktice, meditira, kako je davi boa i kako leži - ispod kristala, u plićaku, naglavačke...
“Dobra umjetnost nikada se ne stvara u studiju. Dobru umjetnost stvaram u životu”, priča Abramovićeva za “Gardijan”.
Izložba nije retrospektiva. I muzej “Mona” i Abramović su po tom pitanju jasni. Riječ je o kombinaciji snimaka njenih nastupa uživo, instalacija i vježbi njenog metoda koji podučava u svom Institutu u Njujorku. Tu su i fotografije iz njene lične arhive iz Amsterdama.
Subota je ujutro i otvaranje je izložbe u “Moni”. Da li je nervozna? Uvijek. “Čak i kad nijesam nervozna, ja sam nervozna. Nikad ne znate kako će ljudi da prihvate moj rad.”
“Kada razmišljam o svom životu, ranim radovima... uvijek kao mlad umjetnik naučite da morate da imate stil koji treba da pratite, određenu liniju. Ali ja to nisam radila. Uvijek sam imala ogromnu potrebu da radim nešto drugačije. Neke stvari su djelovale potpuno nasumično. Nisam znala šta da radim. Ali sada, 45 godina kasnije, sve ima savršenog smisla", kaže ona. Istovremeno, odlučna je da se odupre nostalgiji.
“Promijenila sam toliko kuća i mjesta gdje sam živjela, mijenjala sam ih kao čarape. Nemam tu apsolutnu vezanost. Za mog brata, spavanje u drugom krevetu na odmoru je katastrofa. Ja ipak mogu da spavam ispod ovog stola ili u hotelu sa pet zvjezdica. Svejedno mi je. Ideja da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme mi je najvažnija", kaže Abramović.
Trenutno, to mjesto je Australija, gdje je prije 30 godina sedam mjeseci boravila sa plemenima Pitjantjatjara i Pintupi u Zapadnoj pustinji. Iskustvo je bilo transformativno, ocjenjuje ona.
“To je poslužilo kao osnova za moju umjetnost. Ideja ovdje i sada. Jer njihovo sanjanje i priče nisu nešto što se dešava u prošlosti ili u budućnosti. To se uvijek dešava. Uvijek sada. Ista stvar je i sa umjetnošću baziranom na vremenu. Ona je nematerijalna. Jedino što se računa je sadašnjost”, kaže Abramovićeva.
Sličnu lekciju, ali na drugačiji način, naučila je, kaže, od monaha sa Tibeta i od šamana iz Brazila.
Australijanci će dva puta ove godine imati priliku da se upoznaju sa njenim Metodom - na izložbi u “Moni”, koja traje do 5. oktobra, a potom u Sidneju, gdje će od 24. juna do 5. jula Abramovićeva biti mentori mladim umjetnicima.
“Zaista volim što se moj rad iz etikete 'umjetnost' preliva u svakodnevni život", rekla je ona. "Ko god da dođe - domaćica, političar, seljak, učitelj ili dijete, mogu da iskuse ovaj rad i odnesu nešto kući....ali toplo se obucite, jer dugo traje", navodi ona.
Na pitanje šta će raditi ako cijela Kanbera dođe, Abramovićeva poseže za svojom torbom i vadi ajped na kome pokazuje fotografije - majke, oca i sina zatvorenih očiju kako se drže za ruke na njenom performansu 512 sati u Londonu.
“Ljudi, Britanci, koji se dodiruju. A imam na stotine ovakvih fotografija. Na platformi su se našli domaćica iz Bangladeša, ljudi iz Palestine, školarci... svi su bili u tom stanju”, kaže umjetnica. Da li su je iznenadile njihove reakcije?
“Ulazim u mjesta u svom radu gdje nemam ime za njih; to je umjetnost”, kaže ona.
Na otvaranju svoje izložbe u “Moni”, Abramovićeva je pričala o ključnoj ulozi umjetnika.
“Živimo u teškim vremenima, vjerovatno najgorim. Čak i Dalaj lama kaže da ne želi da se reinkarnira. Mada, usput, kaže da bi se vratio kao žena, a to nam daje nadu. Cijela planeta umire. Vladaju glad, ratovi, zločini, surovost, nasilje... Nemamo više dobre dane kao što su ih imali Sezan, Mone, Pikaso, da sjedimo u prirodi, uživamo u najboljem vinu, najboljoj hrani, najboljim ženama. Moramo da budemo ratnici. Da odemo gdje je problem i damo odgovore ljudima”, ističe ona.
Trenutno radi na projektu “Sedam smrti” u okviru kojeg će sedam velikih režisera (priča se da je Roman Polanski jedan od njih) režirati njenu pojavu u ulozi Marije Kalas koja umire u sedam poznatih opera - “Karmen”, “Toska”, “Otelo”, “Norma”, “Aida”, “Madam Baterflaj”, “Travijata”.
Marinino srce preživjelo Ulaja, Marija Kalas umrla zbog ljubav
Marina kaže da je uvijek imala fiksaciju na smrt ali sada, sa 68, kaže da je odlučna da preostalo vrijeme iskoristi najbolje što može. “Sedam smrti” je dio toga - Kalas i Abramovićeva fizički liče, ali je veza između njih mnogo dublja.
“Imala sam tešku majku, teško djetinjstvo poput njenog. Ona je strijelac, kao i ja. Umalo nisam umrla od slomljenog srca zbog ljubavi. Ona zaista jeste”, prisjeća se.
Ono što je Aristotel Onazis bio Kalasovoj, to je Ulaj Abramovićevoj. Dvoje umjetnika je 12 godina živjelo i radilo, ali su se konačno razišli - na spektakularan način - tako što su tri mjeseca sa suprotnih krajeva prelazili Kineski zid i našli se u sredini. Ponovo su se vidjeli tokom njenog performansa “Umjetnik je prisutan”, u “MOMI”.
Snimci sa tog susreta hit su na Jutjubu.
“Svi imaju neku svoju ljubavnu priču. Tog trenutka, kada je taj tip sjedio ispred mene, čitav život mi je prošao kroz glavu. Zaboravi na ovaj život, zaboravi na ovaj performans. To je bila čista ljudska emocija. I zbog toga svi reaguju na nju. To je performans koji se prelio u život”, kaže Marina Abramović.
Umjetnica objašnjava da u njoj postoje tri Marine. Jedna je heroj. Ide na sve, bez obzira na bol. Druga Marina je drugačija, duhovnija, emotivna. Previše emotivna. Može non stop da plače. Pomalo je smor. A treća baš voli budalaštine. Voli modu, da jede čokoladu, bude lijena, ne radi ništa, izbjegava nedaće i konfrontacije. Sve tri su stvarne.
Bonus video:
