Pisac i poznati prevodilac latinoameričke proze Branko Anđić (1952) preveo je čitavu biblioteku djela najznačajnihih južnoameričkih pisaca: H. L. Borhesa, Garsiju Markesa, Vargasa Ljosu, Karlosa Fuentesa, Hosea Donosa... Autor je zbirki priča: „Posle svirke”, „Lavica liže rane”, „Kao iz kabla” „Ovo je istinita priča”i romana „Veličina sveta“ i „Playback“. U izdanju “Agore” nedavno je objavljen njegov roman “Teški metal”. Anđić već 25 godina živi u Buenos Ajresu odakle je i govorio za ART.
Pođimo od Vašeg novog romana „Teški metal“ koji je, kako navodite u posveti, posvećen svim Jugoslovenima, za zbogom. Zašto takva posveta?
Htio sam, između ostalog, da ovom knjigom stavim tačku na jugo-nostalgiju. Na prostoru bivše Jugoslavije nikad nije nestalo tog žala za „dobrim, starim vremenima“ samoupravljanja, nesvrstavanja, mjesnih zajednica i titoističke priče da smo izmislili neki novi poredak „ni na nebu ni na zemlji“ u kojem je svima dovoljno dobro. Naraštajima koji to nijesu proživjeli već imaju samo iskustvo strašnih devedesetih, ta jugoslovenska prošlost ponekad se učini romantičnom, gotovo pastoralnom. Riječ je zapravo o istorijskom, ali i društveno- političkom falsifikatu i novi klinci bi trebalo da toga budu svjesni. U teškim vremenima, utopije postaju primamljive i olako se zaboravlja njihov neuspjeh. Knjiga je istovremeno i čuvar i jedna interpretacija kolektivnog pamćenja koje je, naravno, uvijek subjektivno, ali ne nužno i neistinito. Romanom „Teški metal“ htio sam da povežem te dvije stvarnosti, da fikcionalizovanim porodičnim pričama pokažem kako apsurdno nasilje devedesetih nije - kako rado sebi laskamo - samo stvar neke svjetske zavjere protiv nas, nego posljedica prilično perverzne državne tvorevine zasnovane na koreografiji Potemkinovih sela i mitomaniji jednog vještog tiranina. Bjesnilo devedesetih eksplozija je i logičan nastavak jedne makijavelističke utopije u kojoj su se problem decenijama gurali ispod tepiha umjesto da se rješavaju.
Teški metal je alegorija za oružje. Da li teški metal u vašem romanu ima još neku ulogu? Zašto se teški metal tako lako prožima kroz cijelo tkivo vašeg romana?
Teški metal je višeslojna metafora teških - olovnih, metalnih - vremena, potom simbol trajnog, masovnog nasilja, na našim prostorima samo povremeno prekidanog razdobljima primirja. U jednom asocijativnom smislu, kao ime za određenu vrstu popularne muzike, to je i sintagma za nezadovoljstvo i otuđenost sa kojim se ta muzika identifikuje. Generacije o kojima pišem, svi njeni predstavnici, u tom pogledu su „teškometalni“.
Radnja romana „Teški metal“ se odvija tokom 1980. i 1992. godine u Beogradu, Mariboru. Šta spaja vaše junake u ovom vremenu i prostoru?
To su mitomanija i utopija; ono što spaja junake romana je život u zemlji stiješnjenoj između otsustva budućnosti i krivotvorene prošlosti. U prvom dijelu knjige, stvarnost u kojoj njeni junaci žive je pseudo-epska, a u drugom se prati njena korozija i degradacija do karikature, farse; protagonisti te stvarnosti, kao i sam njen Tvorac, dosljedno tome sve više liče na likove sa slika Tuluz-Lotreka. Zvanična titoistička bajka koja više ne drži vodu 1980, raspada se u mozaik sitnijih ali ne manje paranoidnih mitova - nacionalističkih, malograđanskih, pseudo-filantropskih, divlje preduzetničkih, od kojih svaki ima posebnu koreografiju. Svi oni su, kao Atlantida - ona mitska, a ne ona postojeća, urugvajska - osuđeni na propast već svojim utopijskim ishodištem. Nastojao sam zbog vjerodostojnosti da diskurs romana bude dovoljno obojen ironijom, cinizmom, surovim crnim humorom koji su - i na verbalnom i na konceptualnom planu - oblanda beznađa dveju izgubljenih, ali međusobno uslovljenih, generacija. Jedna „šarka“ spaja i sintetizuje beznađe junaka iz ta dva vremena - nekoliko stranica kratkog poglavlja „Nedjelja, 4. maj 1980“ koje se dešava na dan ozvaničenja Titove smrti.
Vaš junak Ivan je otišao u Argentinu, jer je kako navodite: „najlakše je otići iz jedne nadrealističke zemlje u drugu“. Možete li pojasniti ovu misao?
"Više puta sam bio u prilici da govorim o toj neobičnoj podudarnosti između nas i Argentinaca, dva naizgled udaljena naroda i geografski i istorijski i lingvistički; i jedni i drugi posjedujemo u nacionalnom karakteru potpuno odsustvo uravnoteženosti ali i veliku kreativnost, smisao za improvizaciju i humor. S jedne strane - sklonost ka megalomaniji i narcisoidnom uvjerenju da je Gospod posebno na nas mislio (Argentinci kažu: “Bog je svuda, ali prima u Buenos Ajresu“, a mi tvrdimo da smo „nebeski narod“) kad je stvarao svijet, a s druge - trajni kompleks niže vrijednosti koji se manifestuje kao kompleks više vrijednosti. Jednostavnije rečeno: kad ne smatramo da smo u nečemu najbolji, i mi i Argentinci vjerujemo da smo najgori - ali nikad da smo prosječni; vidimo sebe kao narode stvorene za epska djela i, dakako, kao izuzetak u svjetskim dimenzijama. Prekomjernost je prije naša zajednička strast nego mana. Prekomjerne ambicije lako se pretaču u iluzije, a potom u istorijska razočarenja. Najčešći i najlakši izlaz iz te situacije je bjekstvo u fikcionalizaciju stvarnosti i to je u osnovi knjige Teški metal. Naš doživljaj sebe samih potvrđuje da smo mi žitelji nadrealističkih zemalja.
Završili ste Svjetsku književnost, kako se kod Vas rađao poseban, i rekao bih - veoma snažan, interes za hispanoameričku književnost?
Kao mnogi moji vršnjaci, od malena sam učio engleski, ali me je španski jezik oduvijek privlačio; u to doba malo ko ga je govorio u Beogradu, ali je počela da se širi međunarodna slava nove latinskoameričke književnosti i poželio sam da mogu da je pratim. Imao sam sreću da je moj dobar drug u to doba živio u Čileu i on mi je poslao prve knjige. Kako je napredovao moj španski, tako je raslo oduševljenje za hispanoameričku književnost, a knjige su nabavljane iz Španije i iz jedne male ali savršene pariske knjižare koja je za mene bila prava Vavilonska biblioteka. Imao sam sreću da budem savremenik objavljivanja knjiga koje će ostati zauvijek u Panteonu svjetske književnosti i da neke od njihovih autora i lično upoznam.
Jedan ste od osnivača časopisa za svjetsku književnost „Pismo“. Da li ste zadovoljni misijom, prije svega - kulturnom, koju je ovaj časopis imao tokom minulih decenija?
Pismo je bilo i ostalo jedinstven časopis; da ga David, Raša, Dejan, Boža i ja nijesmo osnovali, vjerovatno bi to učinio neko drugi - u to doba, naime, književni časopisi i uopše kultura su imali važnu, ekspanzivnu misiju u emancipaciji zemlje. Bilo je to vrijeme otvaranja prema svijetu i upoznavanja tog svijeta, interakcija sa svjetskom književnošću - ako je to moguće reći - bila je vrlo dinamična i Pismo, kao jedino glasilo isključivo posvećeno objavljivanju uglavnom savremene prevodne literature je u tom procesu imalo prilično protagonističku ulogu; sjećam se, na primjer, da smo prvi objavili Kucija, u vrijeme kad još nije dobio ni Buker, a kamoli Nobelovu nagradu. Redakcija nam je bila sobičak u staroj zemunskoj sinagogi i sve je funkcionisalo uz minimalne dotacije. Nešto kasnije smo pokrenuli i Ruski almanah - prije svega zahvaljujući neprocjenjivim zaslugama braće Paunković - i čitav koncept je krenuo da se razvija i grana. Danas sve to djeluje nestvarno i mislim da će nekoliko naraštaja biti potpuno uskraćeno za slična uzbudljiva iskustva: dobru interakciju sa drugim književnostima podstiču ili država ili - kao u zrelom kapitalističkom društvu - mecene; u današnje vrijeme čini se da (ne samo) književna kultura kod nas najviše podsjeća na darovito ali napušteno siroče koje se nikoga ne tiče. Iz mojih studentskih dana mogu da nabrojim bar tuce izvrsnih književnih glasila koja su djelovala komplementarno i imala svako svoju prepoznatljivu uređivačku politiku i čitaoce; danas se, navodno kao nerentabilni, ukidaju čak i tanušni novinski književni dodaci koji nude tek šturu, osnovnu informaciju šta se kod nas i u svijetu objavljuje.
Kad danas razmišljam o stvarima koje smo uradili u Pismu, sjećam se da smo se svi tada osjećali kao što se vjerovatno osjećao Oskar Nimajer kad mu je predsjednik Kubiček pokazao sliku puste brazilske savane i dao mu odriješene ruke da projektuje šta, gdje i kako poželi. To je bilo kao da svakog mjeseca pravite novu top-listu savremene svjetske književnosti. Gajim iluziju da smo pomogli mnogima da zavole književnost - bez ikakvih predrasuda i zadnjih namera.
Autor ste prve jugoslovenske antologije hispanoameričke pripovijetke. Sačinili ste veliki broj antologija sve do nedavnih: Borhesova djeca i Otkačene priče Latinske Amerike (obje u saradnji sa suprugom Ljiljanom Popović-Andjić). Šta vam se posebno sviđa kod latinoameričkih pripovjedača?
Jeretičnost. Sloboda da biraju šta im je volja sa svjetske književne trpeze i da to prelamaju kroz svoju domaću prizmu. To me podsjeća na beogradske poslastičarnice koje uvijek hvalim u inostrantsvu: gdje na istom mjestu možete da birate između baklave, tiramisua i švarcvald torte? - tri velike kulinarske tradicije u istom izlogu. Najbolji latinskoamerički pisci su diplomirani građani svijeta, ali zato nijesu manje Latinoamerikanci - ni po temama, ni po stilu, ni po jeziku. Zato je, naravno, opseg komunikacije njihovih djela gotovo nesaglediv.
Imam utisak da su neki pisci koje ste prevodili umnogome uticali na Vaše sopstveno pisanje, koji posebno i zbog čega?
Istina je da gotovo paganski obožavam neke od njih - prije svega Kubanca Giljerma Kabreru Infantea (koji, kao Danilo Kiš, nije stigao da dobije Nobelovu nagradu samo zbog prerane smrti) i - zbog njegove neuporedive efikasne ekonomičnosti - Meksikanca Huana Rulfa. Istina je, takođe, da sam bez izuzetka prihvatao da prevodim samo one pisce koji su na mojoj ličnoj književnoj top-listi. Nijesam, međutim, ubijeđen da su upravo oni najviše uticali na formiranje mog književnog izraza - ni u tematskom ni u stilskom pogledu; barem ne na svjesnom nivou. Lakše bih mogao da identifikujem neke anglosaksonske autore - počivše i savremene - od Hemingveja, Karvera, Apdajka, Filipa Rota, preko dramatičara Pintera, Noela Kauarda i Osborna, do današnjih hirurga riječi, Džulijana Barnsa i Jana Mekjuena. Možda bih mogao prije naći izvjesni uticaj u sinkopiranom pripovijedačkom ritmu nekih Kortasarovih priča, ili u muzikalnosti pjesničkog opusa Masedonija Fernandesa i prilično zaboravljenog urugvajskog genija Erere-Rejsiga jer je, kao i u njihovom slučaju, muzika uticala barem u istoj mjeri kao književnost na formiranje moje poetike. (To je očigledno u mojoj knjizi Playback). Sem toga, nikad nijesam uspio da otkrijem zanatski trik Borhesove alhemije kojem sam se oduvijek divio: to otmeno miješanje eliptične višesmislenosti sa minimalističkom pseudo-faktografijom.
Savjetnik ste za štampu i informacije Delegacije Evropske unije u Argentini. Šta podrazumijeva taj posao?
Odsustvo književnosti, ali ne i umjetnosti koja je sastavni dio aktivnosti obuhvaćenih onim što danas podrazumijevamo pod „mekom“ diplomatijom. Razumijevanje i sposobnost analize sistema vrijednosti, društveno-političke i ekonomske stvarnosti Evrope i Latinske Amerike i potencijala njihove interakcije.
Jedan od gradova - zavodnika
Živite u Buenos Ajresu već dvije i po decenije. Kažite našim čitaocima - kakva su vaša iskustva življenja u ovom čudesnom argentinskom gradu?
"Vrlo dobra, na ličnom, profesionalnom i porodičnom planu. Buenos Ajres je jedna od pet-šest najvažnijih metropola kulture, veoma podsticajan grad u kojem se svakodnevno događa mnoštvo nevjerovatnih stvari. To nije egzotičan grad za Evropljane, već neka vrsta amalgama Evrope i Latinske Amerike, nulta tačka njihovog sretanja. Zbog svojih protivrječnosti umije da budi žestoke reakcije, ali je to jedan od gradova-zavodnika u koje se čovjek vraća jer je nekad u njemu ostavio na čiviluku svoj šešir. Ako je, kao što je svojevremeno rekao Dragan Velikić, Dablin Hemfri Bogart među gradovima, onda je Buenos Ajres – Merilin Monro, grad-diva. va.
Bonus video:
