GALAKSIJA KNJIGA

Napoleon je za sva vremena sahranio stari poredak

Robertsu ovo nije prva knjiga o Napoleonu, ali će sigurno biti jedna od obaveznih kad se radi o toj temi; britansko izdanje nosi entuzijastičniji naslov, ”Napoleon Veliki”
157 pregleda 0 komentar(a)
Napoleon
Napoleon
Ažurirano: 04.04.2015. 09:14h

(Napoleon: život - Napoleon: A Life; Andrew Roberts; Viking, New York; 2014; 926 str.)

Glavno pitanje na koje odgovaraju novije biografije o Napoleonu jeste da li je veliki vojskovođa zaista bio progresivni vojni genije i državnik. Ili je tek bio bezobzirni tiranin, sanjar i mitoman, nalik Hitleru i Staljinu. Endru Roberts je očiti apologeta, ali je ujedno i izvrstan istoričar. Čini se da nema bojazni da će autorovo divljenje prema Napoleonu pomračiti dokaze koje će predstaviti u punom svjetlu.

Tako da se prednost koju ova biografija ima nad drugima ne sastoji samo od izvanredne prohodnosti i autorovog truda da obiđe 53 od 60 lokacija na kojima su se odigrale Napoleonove bitke, kao i ekstenzivnog prekopavanja po 70 arhiva u 15 zemalja, koliko zapravo od korišćenja kompletne Napoleonove korespodencije sa više od 33.000 potpisanih pisama, tek nedavno objelodanjenih po prvi put.

"Istoričar koji ne posjeti poprište bitke, srodan je detektivu koji se ne potrudi da pođe na mjesto zločina", kaže Roberts.

Autor još napominje da su prethodne biografije manjkave i zbog upornog oslanjanja na neistine kojima je Napoleon, sa jasnom tendencijom da o sebi stvori mitove nalik onima o idolima kao što su bili Cezar i Fridrih Veliki, krasio sve narative o sebi. Roberts stoga bilježi Napoleonovu birokratsku okretnost kad je samo u toku jednog dana, oktobra 1804, godine napisao 22 depeše ljudima u svim sferama državnog upravljanja, gdje je kritikovao, kudio, šarmirao, ali se i ponizno izvinjavao zbog svojih čuvenih izliva bijesa.

Uostalom, i Roberts sebi postavlja ono pitanje koje i danas muči - a možda i ne muči - istoričare. Napoleon se najčešće optužuje da je bio militarista, međutim njemu je rat objavljen dvostruko više puta nego što ga je on objavio drugima. Za invaziju Portugala, Španije, pa čak i Rusije, Roberts će optužiti britansku politiku, propagandu i finansije. Odnosno, jedna od odluka koja će Napoleona navesti da se okomi na Rusiju sama po sebi nije bila i njegova najveća greška, prevashodno zato što je sâm Napoleon, "tri puta porazio Ruse od 1799 (...) pa je razumljivo što je mislio da može da ponovi taj uspjeh", čak i usred zime.

Borodinska bitka (1812) je bila najkrvavija bitka u istoriji sve do prve bitke na Marni 100 godina kasnije. Radilo se o Pirovoj pobjedi što je mogla biti i težak poraz. I pored katastrofe koja je, na kraju ruske kampanje, Francuze koštala pola miliona vojnika, oni što su preživjeli i dalje su htjeli da ratuju za cara. To možda nešto govori o Napoleonu kao o generalu.

Roberts tvrdi da Napoleon nikada nije ni htio da ide na Moskvu, zbog nedostatka dovoljno pouzdane logistike za takav manevar. Na to je, navodno, navučen od strane gerilskog rata koji su Rusi mudro vodili. Francuze su sve dublje uvlačili na svoju teritoriju, tako im pokvarivši planove da će se sa Rusima boriti samo duž njihove granice, licem u lice. Kako god bilo, generalu se naposljetku mora suditi prema dobijenim bitkama, a od Napoleonovih 60 bitaka i opsada definitivno je poražen u sedam (dobio je 46). I Vojvoda od Velingtona koji je porazio Napoleona kod Vaterloa (1815), istakao je da je njegov neprijatelj najveći vojskovođa svih vremena, bez konkurencije.

Pojedini istoričari osporavaju i ta njegova vojna postignuća, tvrdeći da ih je on besramno preuveličavao, te da su zbog toga i zadobila mitske proporcije. Paralelno sa tim, Tolstojevo potenciranje Kutuzova u Ratu i miru, a što se kasnije nastavilo i u staljinističkoj Rusiji - da je bio veći general od Napoleona - sa istorijske strane nema smisla. Rat i mir se ionako okončava u decembru 1812. na polovini rata protiv Napoleona, ali se Kutuzovu sigurno ne smije zakinuti na očiglednoj vojnoj virtuoznosti koju jeste posjedovao. Ako pitate Tolstoja, valjana ruska vojska nije dobila Napoleona, nego puka improvizacija i srećne okolnosti običnih, ubogih Rusa čija je moralna snaga i patriotizam bio oličen u liku Kutuzova, što takođe nema smisla.

Ne zaboravimo ni da je era 1812-15. bilo doba stvaranja nacionalističkih mitova o budućim apsolutističkim monarhijama Britanije, Francuske, Njemačke i Rusije. Za tako nešto nema boljeg recepta od globalnog herojskog rata.

U anti-napoleonovskoj knjizi Adama Zamojskog, 1812: Napoleonov fatalni marš na Moskvu (2004), navodi se, doduše šturo, da je Napoleon svoju najveću pobjedu kod Austerlica (1805) izvojevao samo zato što je car Aleksandar I odbacio Kutuzovljeve planove i odlučio da prihvati poredak austrijskog generala. U Rusiji protiv Napoleona (2009), jednoj od prvih "zapadnih" studija samo o ruskim ratnim naporima i logistici protiv Francuzâ, Dominik Liven ne donosi taj zaključak premda predstavlja bezmalo iste fakte. Svakako je ispoljen utisak da je Kutuzov, kog Aleksandar I nije volio, prilično zapostavljen u toj bici.

Ako je Napoleon bio zao poput Hitlera, kao što tvrde većina biografija o njemu, zbog čega je imao odličan smisao za humor, pita se Roberts. Ako nije imao obzira prema ljudima i ako je praktikovao korzikanske osvetničke vendete, zbog čega nije kaznio ni jednog od ljudi koji su ga repetitivno izdavali? Ako je jurio za svjetskom dominacijom zbog čega je podijelio Evropu sa ruskim carem prilikom potpisivanja mira u Tilsitu (1807), kada je, inače, izjavio da je u tom trenu "vjerovatno bio srećniji nego ikada prije".

Ako je bio tolika zvijer, zbog čega su carevi najbliži ljudi odlučili da napišu pozitivna sjećanja o Napoleonu godinama nakon njegove smrti, dok su pobornici predrevolucionarnog Starog Poretka 30 puta pokušali da ga liše života? Zbog čega su ga brojni liberalni Britanci stalno posjećivali u Parizu, na Elbi i Svetoj Jeleni?

Aleksandar Dima, i pored nepravdi učinjenih na račun njegovog voljenog oca kog Napoleon nije podnosio, Tomasa-Aleksandra, sjajnog francuskog generala na bojištima u Italiji, Austriji i Egiptu, napisao je biografiju o Napoleonu; čak ga je predstavio i kao neku vrstu mučenika u Grofu od Monte Krista. Dimin otac nije nagrađen Legijom časti, jer Napoleonov zakon nije dozvoljavao da se crncima daju medalje (vidi knjigu Crni grof Toma Rajsa). Tokom 1802/03.g. Napoleon će ozakoniti i odluku kojom će se tamnoputim ljudima zabraniti da žive u Parizu i okolini, a biće poništeno i pravo na mješovite brakove. Roberts, nažalost, ne bilježi ove nepravde.

Petnaestogodišnja Napoleonova vladavina, kaže Roberts, sačuvala je najbolje aspekte francuske Revolucije, odbacila je one najgore i postarala se da, pa i kad su Burboni ponovo došli na vlast, nisu više mogli da vrate Stari Poredak. Nepobitno je Napoleon rodio modernu francusku republiku i prvi je konsolidovao i proširio meritokratiju, jednakost pred zakonom, vlasnička prava, religijsku toleranciju, moderno sekularno obrazovanje, etc., ali i najveću kodifikaciju zakonâ još od pada Rimskog carstva koju je, vremenom, prigrlilo četrdesetak zemalja širom svijeta. Napoleon je isto tako stvorio i tajnu policiju, i protjerivao bi svakoga s kim nije bio saglasan (vidi Cvajgovu knjigu, Žozef Fuše).

Robertsu ovo nije prva knjiga o Napoleonu, ali će sigurno biti jedna od obaveznih makar kad se radi o toj temi; britansko izdanje nosi još entuzijastičniji naslov, Napoleon Veliki. Najbitnije od svega jeste što izgleda da je na kraju čitaocu ostavljeno da na miru donese svoj sud.