Moja, moja, moja/ hronična glavobolja/ pokrivena kapom od suvog lišća/ često prija, često ništa Darkwood Dub, Moa, U nedogled (B92, 1996.)
Ako ste imali sreće da se jutros probudite u Zagrebu, belom gradu, onda ću vas podsjetiti da se tačno u 13.00 sati otvaraju vrata Oris - Kuće arhitekture, na adresi Ulica kralja Držislava 3 (kod Džamije).
Svi smo pozvani, naravno - ovo je naš dan.
Vrata će biti otvorena do 21.00 sat, a domaćin obećava da će svi koji navrate biti počašćeni "čašom pića, kojim zalogajem, glazbom, izložbom".
Što se tiče atmosfere, svi su izgledi da će biti vrlo prijatna i krajnje neformalna:
"Početak druženja u ovoj kući arhitekture i kulture i umjetnosti i komunikacije i svega što će vas zanimati, nećemo obilježiti formalnim govorima, protokolima... hvalama i samohvalama - dočekat ćemo vas raširenih ruku, zahvaliti na vašoj dosadašnjoj podršci, zaželjeti zajedničku i suradničku budućnost, stisnuti vam ruku, zagrliti vas...".
Otvaranje Kuće arhitekture je značajna pobjeda - u to nema sumnje - pobijedila je hrvatska arhitektura, da se razumijemo, pobijedio je urednički tim časopisa Oris na čelu sa Andrijom Rusanom - a pobjedi je bitno doprinijela, svakako treba naglasiti - i čitava armija saradnika Orisa. Pobijedila je i arhitektura na ovim "našim prostorima", ma što to danas značilo i što bi moglo da znači sjutra.
Priča o Orisu je i regionalna priča, da se razumijemo. Ta priča je krenula prije 15 godina - i još uvijek je živa, za divno čudo, življa je nego ikad. Rusan i ljudi oko njega su krenuli vrlo ozbiljno i držali su pravac kao da im život od toga zavisi - i evo ih danas - ozbiljniji su nego ikada, a pravac je toliko čvrst i jasan da ne može biti čvršći i jasniji. Lijep je osjećaj kada znamo da u susjedstvu postoje ljudi koji prave arhitektonski časopis visokog kvaliteta - ujedno i vrlo visokih kriterijuma - i da je zapravo samo pitanje vremena kada će se na stranicama Orisa naći ostvarenje nekog arhitekte - ili neke arhitektice - sa stalnom adresom prebivališta na teritoriji Države Crne Gore.
Što se mene tiče - previše sam debeo i ciničan, previše sam umoran i okrenut nekim drugim temama - previše sam mator, jednom riječju - da bih razmišljao o recentnim arhitektonskim ostvarenjima sa teritorije Crne nam Gore koja bi, eventualno, mogla da preskoče neumoljive kriterijume uredništva časopisa Oris.
Zapravo, dva ovdašnja uratka mi padaju na pamet - samo dva - vjerovatno ne ni čitava dva, nego tek jedan i po - ali ću ipak pustiti nekoga drugoga, mlađega, da se time bavi. Uz napomenu da sve dok nemamo našu uzdanicu na stranicama Orisa - nemamo ni arhitekturu. Dojmi u Kotoru nije naša priča - potpisao ga je slovenačko-hrvatski tandem Jana Kocbek & Davor Katušić, tako da se to ne računa.
Nego što hoću da vam kažem - prije par dana sam se slučajno zadesio usred nekakve studentsku veselice - grupa studenata sa AF ZG - treća godina preddiplomskog studija - slavila je u obližnjem bircu, u podrumu, uz hitove svojih mama i otaca ("He said, "I have many mansions/ And there are many rooms to see"/ But I left by the back door/ And I threw away the key" - U2, The First Time) otvaranje izložbe svojih radova sa jednog od kolegija - i taj bezobrazni mladac, student AF ZG, nakon što sam mu rekao da sam iz Podgorice/CG - ničim izazvan je konstatovao: "Ne znam da ima neka dobra kuća Podgorici, ili u CG... ne, definitivno, ništa mi ne pada na pamet".
"E sad... baš ništa... možda Dojmi u Kotoru?", pitam ja, kao...
Tolike pare su usute u kojekakve CG arhitektonske žurke u posljednje vrijeme - državne pare, moram naglasiti, isključivo državne pare - promarširalo je nekoliko bitnih, polubitnih i nebitnih faca sa regionalne i međunarodne arhitektonske scene kroz CG - pretpostavljam za fine pare, nemoguće je da postoji nekakav drugi razlog - i sve to bez ikakvog efekta. Jedva da smo imali iluziju, doduše bolesnu iluziju, da se nešto dešava i u ovoj našoj mutnoj žabokrečini - sve dok gosti nisu otperjali - a mi opet zaspali snom mrtvijem.
Kad podvučemo liniju - odavno niko ništa konkretno nije učinio na planu promocije crnogorske arhitekture - ni u CG, ni izvan CG ("Architektur im Ringturm XXXIII, Montenegro. Contrast - Landscape - Architecture - Context" se ne računa - to nije naša izložba, to je zapravo vrlo površan pogled na CG arhitekturu iz Beograda - s naglaskom na srpskoj arhitekturi na tlu CG).
A tekst o toj dobroj CG kući na stranicama Orisa - kad se pojavi, a pojaviće se, izvjesno je - učiniće čuda. Mogli bismo da mašemo tom kućom do sudnjega dana. Onda bih potražio onog dječarca i nabio bih mu taj Oris pod nos — Evo je, gledaj sad, kuća iz CG, kako ti se čini?
Šalu na stranu, nakon što se novi Oris (broj 90) pojavio na trafikama, dodijeljene su i godišnje nagrade UHA (Udruženje hrvatskih arhitekata) za 2014. godinu:
Nagrada "Viktor Kovačić" za životno djelo - kao najviše priznanje za životni opus u svim domenima arhitektonskog stvaralaštva - UHA je dodijelilo Dragomiru - Majiju Vlahoviću.
Nagradu "Viktor Kovačić" dobili su Vedran Pedišić, Emil Špirić, Erik Velasko Farera (Erick Velasco Farrera) i Huan Hoze Nunjez (Juan Jose Nunez Andrade) za zgradu škole i vrtića u sklopu odgojno-obrazovnog kompleksa Kajzerica u Zagrebu.
Nagradu "Drago Galić" za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture u 2014. godini dobili su Petar Mišković i Vanja Rister za porodičnu kuću u Rijeci.
Nagradu "Bernardo Bernardi" za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja u 2014. dobio je Nenad Fabijanić za Arheološki park Principij u Rijeci.
I konačno - Nagradu "Neven Šegvić" za najuspješniji publicistički, kritički i teorijski rad na području arhitekture i urbanizma u 2014. godini dobila je Karin Šerman, izbornica i kuratorica Fitting Abstraction - koncepta hrvatskog nastupa na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture 2014. (uz sudjelovanje autorskog tima: Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Mojca Smode Cvitanović, Marina Smokvina, Karin Šerman), te čelnica autorskog tima za naučni skup "New Tendecies and Architecture: Abstraction, Ambience, Algorithm" (Karin Šerman, Igor Ekštajn, Vesna Meštrić, Ivo Čović).
Inače, u novom Orisu imate članak Tonćija Žarnića o nagrađenoj kući Petra Miškovića i Vanje Ristera u Rijeci - koji vam toplo preporučujem.
"Kako se intelektualno i artistički distancirati od konteksta i dosegnuti konstrukt koji afirmira autonomiju arhitekture i potencijal apstraktnog modela?", pita Žarnić. "Ili do kuda može dovesti mogući odmak od prilagodbe kontekstu nakon provedene kontekstualizacije? Ista pitanja distance mogu se postaviti i u odnosu na funkciju, vrijeme nastanka i život unutar artefakta".
A imate i članak o školi i vrtiću na Kajzerici - i članak Karin Šerman o novom Stalnom postavu Antičke zbirke u zadarskom Arheološkom muzeju - koji vam takođe toplo preporučujem. Toliko o Orisovoj anticipaciji strukovnih nagrada - tj. ključnih dešavanja na hrvatskoj arhitektonskoj sceni.
Bonus video:
