Jedna od najiščekivanijih izložbi ove godine u svijetu svakako je “Degenerisana umjetnost: napad na modernu umjetnost u nacističkoj Njemačkoj 1937”, otvorena u Neue Galerie u Njujorku, elegantnom zdanju posvećenom austrijskoj i njemačkoj umjetnosti. Izložba je otvorena neposredno nakon otkrića više od hiljadu djela skrivenih u stanu sina Hitlerovog agenta za umjetnine Kornelijusa Gurlita, za koja se sumnja da su nacistički ratni plijen, ali i premijere filma “Odred za baštinu” o jedinici američke vojske, čija je misija bila pronaći umjetnine koje su u Drugom svjetskom ratu ukrali nacisti.
U razgovoru koji je za zagrebački Jutarnji list sa autorom izložbe Olafom Petersom vodila Romina Peritz, jedan od najvećih stručnjaka za umjetnost iz vremena Hitlerove vladavine, kaže da su termin “degenerisana umjetnost” nacisti prišili različitim pokretima moderne umjetnosti koji se javljaju od 1910. godine, poput futurizma, dadaizma, kubizma, konstrukrivizma, ekspresionizma i nove objektivnosti. Nacisti su, kako je poznato, sakupili pozamašnu količinu “degenerisanih” ili “izopačenih” djela, kako su ih zvali, i predstavili ih 1937. na izložbi koja je putovala tri godine po Njemačkoj i Austriji. Neka su djela nakon toga prodata, a neka uništena. Autor izložbe u Njujorku, njemački istoričar umjetnosti Olaf Peters, u svojoj postavci suprotstavio je umjetnost koja je za Hitlera bila poželjna i onu nepoželjnu i tako prvi put na jednome mjestu postavio jedne uz druge službene i progonjene umjetnike nacističke ere. Izložba, naime, donosi i djela s “Grosse Deutsche Kunstausstellung” (“Velikonjemačke umjetničke izložbe”) za koju je Hitler dao sagraditi posebnu zgradu, a koja je otvorena 18. jula 1937, samo dan prije izložbe “Entartete Kunst” (“Degenerisana umjetnost”) u Münchenu.
Na pitanje o konceptu njujorške izložbe, kustos kaže:
- Ideja je objasniti i kontekstualizirati genezu i posljedice diskursa o degenerisanoj umjetnosti, s glavnim težištem na istorijskoj izložbi u Minhenu 1937. Zapravo, pokušali smo izbjeći rekonstrukciju te izložbe jer se nismo htjeli odnositi prema modernoj umjetnosti onako kako su to činili nacisti.
Izložba počinje slikama Adolfa Ciglera ‘Četiri elementa’ iz 1937. i Maksa Bekmana ‘Odlazak’, nastalim između 1932. i 1935. Evo kako Peters vidi suočavanje ovih radova i umjetnika:
- Konfrontiranjem tih djela zanimalo me staviti bok uz bok primjere čija je zajednička odlika koncept triptiha. Tu se radi o kontrastu između jednostavnosti i kompleksnosti, naturalističkog idealizma i ekspresionizma, rasne pokornosti i slobode. Cigler je za razliku od Bekmana nevažan umjetnik. Želio sam da to i posjetitelji sami uvide njihovom konfrontacijom. Nadam se da će uočiti koliko je fanatastičan i ekstremno kompleksan Bekmanov triptih, a koliko je Ciglerov dosadan!
Cigler je imao kompleksnu priču, od Hitlerovog omiljenog umjetnika, njegov triptih diktator je držao iznad kamina, završio je u Dahau, a i Emil Nolde je imao zanimljiv i složen put, bio je član nacističke stranke, da bi zatim pao u nemilost kao ‘degenerisani’ umjetnik. Stvari zapravo nisu jednostavne?
- To je tačno, i bio mi je užitak učiniti ih još kompleksnijima, iako je riječ o snažnim kontrastima. Ljudi moraju početi razmišljati i ovom sam izložbom pokušao pridonijeti povijesnom rasvjetljavanju pojedinih osobnosti, ali istodobno stvoriti jedinstven doživljaj same izložbe.
Peters izdvaja i neke vrlo zanimljive detalje s kojima se sreo pripremajući ovu izložbu.
- Od zanimljivih priča tu je ona koja se krije iza tri skulpture Ernsta Barlaha. ‘Der Berserker’ (‘Luđak’), mala bronza koju je volio Gebels u dvedesetim godinama prošlog stoljeća, ‘Sastanak’, kao jedini primjer Barlahove umjetnosti izložen u Minhenu 1937. i ‘Čitalac’, esencijalan za poslijeratnu recepciju Barlaha koji je već ranije etiketiran kao ‘izopačen’, postaju simbol antinacistički orijentisanog intelektualca koji se distancirao od politike. Druge su priče one o Bekmannu i Kokoški u Londonu 1938. Kokoška je bio previše političan da bi govorio pa izlaže svoj autoportet koji naziva ‘Autoportret izopačenog umjetnika’. Bekman, za razliku od njega, izgovara svoje stavove i stvara svoj ‘Autoportret s rogom’ u egzilu u Amsterdamu, godinu dana nakon što su brojna njegova djela oduzeli nacisti. Ta dva autoportreta sada stoje jedan pokraj drugog na istome zidu.
Gebels je prvo volio modernu umjetnost. Zašto je promijenio stav?
- Radilo se o njegovoj osobnoj poziciji unutar režima i činjenici da je izgubio obraz zbog žirija prve ‘Velikonjemačke umjetničke izložbe’. On je bio protiv Jevreja, a ne protiv moderne umjetnosti i djelovao je u slučajevima kada bi prepoznao propagandistički efekt za režim.
Ekspresionizam je prvo bio kandidat da postane službeni nacionalni stil i da bude prihvaćen, a potom je odbačen.
- Ponavljam, propagandistički efekt igrao je ključnu ulogu, jer je moderna umjetnost bila povezana s demokratijom i Vajmarskom republikom. S druge strane, pružanje oprečne slike ‘degenerisanoj’ umjetnosti pomoglo je nacistima da oblikuju sliku prave germanske umjetnosti, iako su bili svjesni do određene mjere da su nesposobni stvoriti relevantnu umjetnost. Uz to, radilo se i o ličnom ukusu čelnih ljudi stranke, uključujući Hitlera, i njihovim antiintelektualnim navikama i stavovima. Nisu bili intelektualni, nisu shvatali ekspresionistička djela, o čemu se tu zapravo radi. Protivili su se kompleksnosti moderne umjetnosti, jer su smatrali, a mnogi to, nažalost, smatraju sve do danas, da umjetnost mora biti lijepa i razumljiva.
U suštini, sve je, dakle, zavisilo o ukusu Adolfa Hitlera.
- Ono što su nacisti mrzjeli je nova umjetnost koja nije imala nikakve veze s formalnim obrazovanjem ili umjetnošću starijeg datuma. Prezirali su je, jer to nije bio Hitlerov lični ukus.
Na pitanje - koja je bila uloga umjetnosti u nacističkoj eri, Peters kaže:
- Stvoriti sliku nacije koja se temelji na germanskoj kulturi i tradiciji. Oni doista nisu imali pojma koja je bila i koja jest istinska uloga umjetnosti u društvu. Nacisti su u svojoj umjetničkoj propagandi nastojali pružiti ljudima uzore u tome kako, na primjer, biti germanska supruga i majka, ili heroj, ili neko ko ispunjava svoje obaveze radeći za interese države.
Bonus video:
