(Apdajk - Updike; Adam Begley; Harper, New York; 2014; 560str.)
Možda Filip Rot više ne piše fikciju, ali je prošle sedmice uputio pismo njujorškom Tajmsu. Pozivajući se na njihovu recenziju prve biografije o Džonu Apdajku, nekim faktografskim činjenicama podsjetio je čitaoce da se on zaista nije prijavio u psihijatrijsku kliniku nakon što je pročitao relativno negativnu Apdajkovu kritiku njegovog romana, Operacija Šajlok (1993). U pitanju je informacija preuzeta iz memoara Rotove bivše žene i tek je marginalno vezana za Apdajka.
Apdajkov život je suštinski bio lišen interesantnih zbivanja, tako da se Adam Begli, autor, prirodno hvata za svaku slamku ne bi li vlastiti tekst učinio raznovrsnijim. Apdajk će tako početi pretjerano eksplozivnom tvrdnjom da je Apdajk obilato crpio iz događaja iz sopstvenog života - što je valjda zadatak, a i pravilo, svakog pisca. Naime, normalno je da pisac, zavisno od potrebe, šakom i kapom pozajmljuje od živopisnog švedskog stola oko sebe.
To daje nedvosmislen povod Begliju da počne da povezuje likove i instance iz Apdajkovih priča i romana sa istim iz njegovog života, što onda postaje usamljeni značaj ove biografije. Tako ćemo uvidjeti da se u ranoj priči, "Toward Evening", indijski orasi serviraju gostu u tek otpakovanom vjenčanom poklonu, srebrnkastoj škudjeli za supu, a što je "detalj doslovno iščupan iz police za suđe u Apdajkovom domu, iako se u stvari radilo o poklonu za rođenje bebe, a ne za vjenčanje".
Begli bilježi da je do početka 1983. Apdajk objavio 23 toma fikcije, kritike i poezije. Do kraja života, 2009, ostaće mu da objavi još 40 tomova.
Kao i Henri Džejms, čovjek je bio obuzet radom i ne treba da čudi što mu je najstariji sin, Dejvid, izjavio da je njegov otac još u mladosti odlučio da pisanje mora da izvrši prevagu nad odnosima sa svim drugim ljudima. U poznatom govoru, "Zbog čega pisati?" Apdajk je naglasio: "Moramo pisati o onome gdje stojimo; a gdjegod da stojimo, nalazi se život; i imitacija tog života koji poznajemo, ma koliko uzana, naše je jedino tle."
Rabbit is Rich (odn. Zeka je bogat, kako ga je prevela beogradska Prosveta), treća knjiga u tretralogiji o Hariju "Zeku" Engstromu, je 1981. osvojio sve tri najveće američke književne nagrade (Pulicera, National Book Award i National Book Critics Circle Award). Još je zanimljivije kako je Apdajk - mucavo dijete sa psorijazom iz ruralnog Šilingtona primljeno na Harvard - u suštini neometeno dospio u žižu javnosti.
Priče i poezija poslata Njujorkeru skrenula je pažnju uredniku Ketrin Vajt; ona je bila odgovorna za emancipaciju i prestiž tog kulturnog časopisa prevashodno namijenjenog srednjoj klasi bezmalo od njegovog začetka 1925.
Već 1954. godine, dok je Apdajk sa suprugom trošio godišnju stipendiju na Oksfordu, u Engleskoj, dobio je predlog da potpiše "ugovor o prvom čitanju", shemu namijenjenu najvrijednijim saradnicima. Do tog trenutka samo je jedna Apdajkova priča prihvaćena, kao i nešto lake poezije. Iako je u pismu naglašeno da je "prilično neuobičajeno" da Njujorker ovakav ugovor ponudi zelenom piscu, urednici su uzeli u obzir količinu i kvalitet poslate fikcije (uključujući i ono što su odbili da objave) i zaključili da taj pametan, radan čovjek i te kako obećava.
Zauzvrat, za prvo čitanje svega šta napiše u kratkoj formi, Njujorker je bio voljan da mu plati dodatnih 25 posto za svaki komad koji otkupi, zajedno sa još 25 posto što bi se isplaćivali tromjesečno. Uz to je Vajtova poslala Apdajku i ček na 100 dolara u ime "simboličke dobre vjere i sklapanja sporazuma". Zvučalo je kao veoma dobar predlog i Apdajk ga je potpisao bez oklijevanja. "Sklapanje sporazuma" je značilo da se autor trajno veže za časopis.
Istina je bila da je Njujorker svoje autore plaćao koliko mu se prohtje (iznad određenog minimuma). "Svaki rukopis isplaćujemo zasebno prema onome što mislimo da za nas predstavlja njegovu pravu vrijednost", iskreno je priznala Vajtova, "i ovakav cjenovnik nekom saradniku često može da zazvuči mušičavo. On i jeste takav."
Nekim od Apdajkovih savremenika - Džonu Čiveru, prije svega - časopis je obično isplaćivao manje nego što je trebao, no očito je za urednika sve to bilo arbitrarno. Apdajk je nekim čudom uvijek primao najviše. Za priču "Friends From Philadelphia" dobio je $490; za narednu, "Ace in the Hole", plaćen je $612.50, dok je za treću, "Tomorrow and Tomorrow and So Forth", dobio $826.
Radilo se o ogromnim svotama. Uporedbe radi, godišnja plata njegovog oca, školskog profesora, bila je $10.000; pomisao da sa nekoliko prodatih priča sve popularnijem Njujorkeru može da zaradi više od oca ostavila je na mladog pisca neizbrisiv utisak. Dabome, pola stvari koje bi napisao, Njujorker je odbio i svaku tu odluku Apdajk je prihvatao bez negodovanja. "Na mnogo načina", hrabro je izjavio, "odbijanje više okrepljuje od prihvatanja."
Ketrin Vajt, inače veliki uticaj u Apdajkovom pisanju, nagovarala je mladog pisca da se polako odriče da piše o svom djetinjstvu u Pensilvaniji i da to prikazuje kroz prizmu čežnjivih reminiscencija, a što je najposlije postalo jedno od njegovih najplodnijih fiktivnih oruđa. Apdajk je, mudro, znao dokle da ide u svojoj poslušnosti prema uredniku. Pored svega, čim se vratio iz Engleske, dobio je i zaposlenje u Njujorkeru.
Uz zamjerke da se Begli nije previše trudio da smjesti Apdajka u kritički kontekst s ostalim najvećim američkim piscima tog doba, ovo je sasvim solidna literarna biografija
Ubrzo se pretvorio u Njujorčanina koji konstantno piše o istoj dobrostojećoj populaciji; o urbanim ljudima koji slušaju Baha, poslije večere pijuckaju vermut i čitaju New Statesman, dakle u onu vrstu pisca u koju nipošto nije htio da izraste s obzirom da je na sebe oduvijek gledao kao na seljače iz Pensilvanije. Zato se dvije godine po povratku, preselio u provincijalni Ipsvič u Masačusetsu i u Novoj Engleskoj je ostao do kraja života. Jednostavno je odabrao da mu Njujork ne bude jedina tema u karijeri.
Ovakav lagan uspjeh bez ikakvog otpora često je uziman kao mana. U smislu, gdje nema trvenja da li ima velike umjetnosti? Recimo, kritičar Džejms Vud, koji, ironično, radi za Njujorker, tvrdio je da je Apdajk prilično ograničen pisac - a uz to i neprevaziđeni mizogin.
Prvi roman koji je zagrebački August Cesarec 1979. preveo kao Sajam u ubožnici (The Poorhouse Fair, 1959) prihvaćen je prije nego što je napisan. Ipak, američki izdavač, Harper and Brothers, koji je pročitao neuobičajeni debi mladog pisca - više futuristički roman nego standardni prvijenac o mladim ljudima - povukao se iz dogovora. U priču je onda ušao Knopf, koji je zatim postao jedini Apdajkov izdavač. Već naredne godine, objavljen je prvi naslov o Hariju Engstromu, Beži, Zeko, beži! (Rabbit, Run) i Apdajk je postao jedan od vodećih američkih pisaca.
Uz zamjerke da se Begli nije previše trudio da smjesti Apdajka u kritički kontekst s ostalim najvećim američkim piscima tog doba, ovo je sasvim solidna literarna biografija koja za protagonistu nema odveć fascinantnu figuru. Zato je knjiga više namijenjena onim čitaocima koji poznaju čovjekov opus - kroz sve njegove uspone i padove - i nikada im nije palo na pamet da povežu određene sitnice iz voljenih romana sa autorovim životom, kao što se, recimo, odvajkada događalo sa Filipom Rotom. Neofiti bi samo trebali da se domognu Apdajkovih djela i sami odluče da li potom uopšte ima smisla da čitaju i o životu njegovog tvorca.
Bonus video:
