(Haruki Murakami: Bezbojni Cukuru Tazaki i njegove godine hodočašća, Geopoetika, Beograd, 2013.)
U posljednje vrijeme jedna priča zaintrigirala je širu umjetničku javnost. Naime, neki fotografi su počeli da snimaju ljudske aure i da otkrivaju koje su boje. Svaka boja znači neku vrstu energije, pokazuje osobine, emotivna ili psihička stanja, trenutna ili karakterna. Poslije Tesle, ponovno pojavljivanje tzv. Kirlianove fotografije se događa u prvoj polovini prošlog vijeka. Može se naći dosta preteča te ideje, kako u fizici tako i u filozofiji, bilo da je pitanje atoma, energije ili duše. Kako bilo, nije neuobičajeno da se literatura koristi aktuelnostima i reaguje na njih. Možda time inspirisan, možda i ne, Haruki Murakami posljednjim romanom postavlja pitanje sa širokim spektrom odgovora, Koje smo boje.
Bildungs roman. Za početak pustite Listovu kompoziciju „Godine hodočašća“ u izvođenju Lazara Bermana, jer, ova melodija će pratiti priču o životu takozvanog bezbojnog Cukurua Tazakija i njegovom odrastanju, a prva svita „Le mal du pays“ najaviće nostalgiju kojom je obojen cijeli roman. Murakami nam ovog puta donosi bildungs roman na savremenu književnu scenu.
Zanimljivo je da pripovijest ne počinje u djetinjstvu ili o njemu, već s mišlju o smrti i samoubistvu koja je prevaziđena. Na taj način, na metafizičkom planu, dogodilo se preživljavanje, samim izborom života dogodilo se svojevrsno rođenje. Pripovjedač je sveznajući, a fabula prosta; Cukuru Tazaki i njegovih četvoro najboljih prijatelja kao srednjoškolci činili su savršen petougao.
Bliskost, posvećenost i druženje među njima su bili neobična pojava, ali za njih sveta. U trenutku kada biva izbačen iz društva tokom studija, ne znajući razlog, Cukuru prolazi dug period mučenja sve dok ga jedna žena ne natjera da otkrije zašto. Taj, do kraja neotkriveni uzrok izopštavanja glavnog junaka čini priču zanimljivom. Roman o odrastanju pokazuje sazrijevanje protagoniste kroz odnos s prijateljima i poređenje s njima. Pokazuje potrebu za pripadnosti grupi i nezrelu nespremnost za prihvatanje sebe i različitosti. Otvara vrlo važnu temu o formiranju slike o sebi kroz svrstavanje i vrednovanje. Ovo je priča o velikim posljedicama odrastanja pa može lako prizvati psihoanalizu ili teorije identiteta.
Teoretičar Džonatan Kaler kaže da teorija naginje ka tvrdnji da biti subjektom znači biti podvrgnut različitim režimima, psihosocijalnom, seksualnom, jezičkom. Svi znamo kuda sve može odvesti psihoanaliza. Svakako, decentriranost subjekta može proširiti ovu Murakamijevu priču. Postajemo svjedoci posljedica koje adolescencija ima i koje represije režima ostavljaju na pojedinca. Suzdržanost od seksualnih odnosa zarad funkcionisanja grupe srednjoškolaca, kao i neispitana sopstvena seksualnost, se ispoljavaju u halucinogenom iskustvu junaka; odbačenost rezultira izborom usamljeničkog načina života, a neotkriveni razlog te odbačenosti muči i prati cijeli Cukuruov život.
Može se desiti da ljubitelje proze 19-og vijeka, ovaj Murakamijev protagonista podsjeti na tip suvišnog čovjeka svojstvenog književnosti tog doba. Značenje “suvišni” je određeno upravo u odnosu na društvo i sredinu, i ono karakteriše ovaj tip kao poseban, izdvojen, osoben, otuđen i neprilagođen. Ispostavlja se da je takav naš Bezbojni junak, oduvijek nesiguran u svoju vrijednost i povučen u svoj usamljenički svijet, ustvari, ispostaviće se, vrlo neobičan i poseban, zaljubljenik u vozove i željezničke stanice, zapitan nad svijetom.
Boje. Svaki od njegovih četvoro prijatelja nosi u imenu neku boju, jedino Cukuru ne. Bijela, Crna, Plavi, Crveni i Cukuru. Samo to je bio povod da se kao mladić osjeti bezvrijednim, da sebe doživi kao čovjeka bez individualnih osobenosti, čije su sve sposobnosti prosječne. Ima samo ime, opisan kao zlatna sredina ili pak razvodnjena boja. Ovim je dodirnut pojam mediokriteta. U odnosu na koga se određuje subjekt i koji su parametri koji daju rezultate? Ovdje je jasno pokazana opasnost formiranja ličnosti na osnovu refleksija.
Ponuđeno je puno identiteta koje na sebe treba navući i tako suziti sopstvenu veličinu i odbaciti mnoge mogućnosti. Tako nam postaje jasno da se ne možemo svesti na jednu boju, da smo svi šareni, prepuni potencija koje ne moraju da isključe jedne druge. Svi imaju boju u imenu samo on ne, ali njegovo ime znači onaj koji nešto pravi. Ispostavlja se da je ovaj suvišni čovjek oduvijek poseban. Bio je mlad da shvati da nosi značenje demijurga, onog koji stvara. Autor se na više nivoa igrao bojama, od značenja imena i uticaja koje su ona imala na jedan život, do uloge percepcije sposobne da vidi različitosti i osobenosti svake.
Prust u posljednoj knjizi Traganja govori da umjetnost jedina uspijeva da pronađe, uhvati i da nam pokaže onu stvarnost od koje živimo daleko, od koje se sve više udaljavamo što deblje postaje i što neprobojnije ono konvencionalno poznavanje kojim se zamenjujemo, stvarnost za koju bi nam lako prijetilo da i umremo a da je ne spoznamo, a koja je prosto naprosto naš život. Murakamijevo književno ostvarenje pokazuje da vrlo često nepoznate stvari i bolna iskustva koja terete naš psihički život do dimenzija uništenja svakog dana, i ne postoje u realnosti.
Treba se suočiti, treba pocjepati konvencionalno ruho i spoznati tu stvarnost koja je naprosto naš život, naš šareni život.
Bonus video:
