Glumac Dragan Bjelogrlić prije četiri godine prvi put je stao iza kamere. Po objavljivanju filma “Montevideo, Bog te video” pokazao je da se dobro snalazi i uulozi režisera. Uslijedila serija, a juče je u podgorički bioskop stigao i nastavak - “Montevideo, vidimo se”. Bjelogrlić sinoć novinarima nije krio da je zadovoljan kako je film prihvaćen.
“Publika hrli u bioskope. Neki moji prijatelji već tri puta odlaze u bioskop i ne mogu da nađu kartu. Desilo se slično kao sa prvim dijelom kritika je uglavnom dobra, mada, nešto moraju i da zamjere, to je posao kritičara. Srećan sam, ali je rano još da imam sud”, kazao je on.
Snimanje “Montevidea”, koji pored dva filma, ima i seriju od tri sezone trajalo je četiri godine. Šta vam je za to vrijeme najteže palo?
Najteže mi je palo da ostanem normalan. Da se nakon uspjeha prvog filma ne uznesem i pomislim da sve znam. Kada sam počinjao da radim, bio sam svjestan koliko ne znam. Trudio sam se da okupim što više pravih profesionalaca oko sebe i poslije prvog dijela je postojala opasnost da svi mi pomislimo da smo sada posisali svu pamet ovoga svijeta. Zato mi je i bilo najteže da ostanem trezven. Mislim da sam se za drugi film mnogo više trudio.
Uvijek su finansije problem kad su filmovi u pitanju. Da li je i to bio jedan od razloga što je snimanje toliko trajalo?
Sve zajedno. Ovo je veliki projekat za naše uslove. Sniman je na nekoliko lokacija i u inostranstvu i ovdje kod vas u Crnoj Gori, u Paraćinu, Trstu, na Tenerifima. Bilo je zahtjevno i finansijski i kreativno da se sve to napravi. Ipak, ako se uzme u obzir da smo uradili dva velika filma i skoro 30 epizoda serije, četiri godine nijesu toliko dug period. I u svjetskim normama to je razuman rok.
Hoćete li nakon drugog dijela staviti tačku na priču “Montevideo”?
Što se mene tiče, stavljam tačku. A to će i publika uvidjeti kad pogleda film.
Jeste li bolji selektor ili režiser?
Ako u prenesenom značenju govorite o glumi i režiji, već sam nekoliko puta rekao da je moja osnovna profesija gluma i uvijek ću biti glumac. Međutim, da li ću još režirati, to ne znam. Volio bih, ali ne po svaku cijenu. Jedino ako nađem temu koja će me inspirisati.
Najavili ste da ćete snimati film o Nemanjićima i da će on izgledati kao „Igra prijestola”. Znači li to da ste već našli sljedeću temu?
Rekao sam da bih to volio da radim. To mi je ideja dugo godina - srednjovjekovna Srbija, Vizantija, nešto o čemu nijesu pravljeni filmovi. Nemanjići, to je velika tema, dosta klizav teren. Vidjećemo. Ako uspijemo da nađemo dobru priču i sredstva, naravno da ćemo snimati. To ne može biti mali projekat.
Autor knjige “Montevideo, Bog te video” Vladimir Stanković kazao je da ste dosta promijenili radnju u odnosu na ono što se dešavalo te 1930.
Izmijenili smo sve, ne malo. Jedino što nijesmo mijenjali su utakmice. Trudili smo se da pratimo hronologiju, šta se dešavalo na utakmicama i sa Brazilom i sa Bolivijom, i na kraju sa Urugvajem. A sve ostalo je plod mašte, pisaca, moje i cijelog tima.
Izmijenili smo radnju... Jedino što nijesmo mijenjali su utakmice. Trudili smo se da pratimo hronologiju
Jednom ste izjavili ste da želite da ljudima vratite vjeru i pokažete da i pozitivne stvari postoje. Da li ste zato odabrali priču o reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije?
Ta priča je došla do mene, a kada sam počeo da radim na njoj sa piscima i ljudima iz tog kreativnog tima, nekako smo se dogovorili. Rekao sam “ajmo ljudi da napravimo nešto, da tragamo za dobri i lijepim stvarima”. Tako je pravljena i scenografija, kostimi, tako je i direktor fotografije pravio sliku. Prije četiri godine, to je bila novina za naš pristup filmu. Odlično znate kakvi su naši domaći filmovi u posljednje vrijeme. Smatrao sam da je vrijeme da se uradi nešto drugo. Imao sam čak i potrebu za time. I drago mi je da je to i u prvom i u drugom dijelu prepoznato.
Zašto su naši filmovi toliko “crni”?
Teško se živi. Mladi ljudi su puni gnijeva. To je objektivna okolnost koja se ne može prenebreknuti. Nemam ja tu pamet da odgonetnem da li je pitanje škole, da li misle da će tako lakše proći u svijetu. Postoji određena predrasuda kakvi filmovi odavde treba da stignu u svijet. Možda je mješavina te slike i gnijeva koji opravdano osjećaju, razlog tih filmova. Volio bih kada bi još neko otvorio drugu stranu. Ne kažem da treba praviti samo lijepe filmove, ali trebalo bi da ih bude više, da ne radim to samo ja. Ima, neću da kažem. Čuo sam da će uskoro izaći jedan, zove se “Mali Budo”.
Sa prvim dijelom ste bili u trci za Oskara. Možete li isto postićio i sa nastavkom “Montevidea”?
Tek smo izašli i svega smo 15 dana na tržištu. No, uspjeli smo da i sa ovim i prošlim filmom po Srbiji reaktiviramo bioskopske sale koje su davno bile zatvorene. I prošli put i sada smo radili po gradovima koji nemaju bioskope, ali smo pokušali da sa pokretnim projekcijama što u halama, što u salama koje nijesu bioskopske, oživimo tu scenu. Danas je bolja situacija nego kad je bio prvi “Montevideo”. Stvari se pomjeraju nabolje. Sporo, ali se pomjeraju.
Galerija
Bonus video:
