Roman „Čovjek koji je znao sve“ savremenog ruskog pisca Igora Sahnovskog spada u sam vrh nove ruske književnosti, napisan po pravilima inteligentnog trilera, prije svega je knjiga o ljubavi i onim vrijednostima koje su drugačije od vladavine nad svijetom i bilo koje politike.
Po mnogim ocjenama predodređen je da postane ruski klasik. Kao rezultat bezuspješnog pokušaja samoubistva, Aleksandar Bezukladnikov, junak ovog romana stiče izuzetnu sposobnost da odgovori na svako pitanje.
Skroman i nevin, veoma brzo postaje „poslastica“ za sve: za žene, kriminalce, pa čak i za međunarodnu agenturu. Jedni pokušavaju da ga iskoriste, a drugi da ga uklone. Međutim, on živi po sopstvenim pravilima. Roman “Čovjek koji je znao sve” objavljen je u izdanju „Stylos Arta” i sjajnom prevodu Dušana Patića.
Po romanu snimljen je istoimeni film, a sofisticirana i zahtjevna ruska čitalacka publika proglasila ga je nacionalnim bestselerom.
Igor Sahnovski je rođen 1958. u gradu Orsk, u Orenburškoj regiji, gdje je 1981. diplomirao je na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Uralu.
Tokom godina, radio je kao književni savjetnik u srednjem Uralu i u časopisu magazina izdavačke kuće „Ural Ranger“, kao urednik u uralskom ogranku Akademije nauke SSSR i regionalne kancelarije izdavačke kuće „Nauka“. Jedan je od suosnivača nedjeljnika „Klub knjige“.
Pjesnički talenat Sahnovski je iskazao u dvije pjesničke zbirke: „Pogled“ i „Najbolji dani“ obje iz 1988. Prva prozna knjiga Sahnovskog „Srećnici i bezumnici“ inkorporirana je u roman „Životne potrebe mrtvih“ koja je 2003. dobila nagradu „Ruski Dekameron“. Roman “Čovjek koji je znao sve” bio je 2007. u najužem izboru za “Nacionalni besteler” i “Ruski Buker”, a roman “Zavjera anđela” iz 2009. je neobična porodična hronika o ljubavi, vremenu i poželjnim slučajnostima.
Njegova posljednja knjiga iz 2013. – “Oštar osjećaj subote: Osam slučajeva u prvom licu” je zbirka tragikomičnih i šokantno iskrenih muško – ženskih priča o njihovim malim i jedinstvenim životima.
Knjige Igora Sahnovskog odavno su našle svoje čitaoce i stekle popularnost, ne samo u Rusiji već i u Evropi, međutim, autor navodi iskreno: „ja još uvijek ne smatram sebe profesionalnim u svakom smislu te riječi. Jer, pisanje je za mene uvijek bilo apsolutno privatno, kućno zanimanje“. Igor Sahnovski živi u Jekaterinburgu, odakle je i govorio za „ART Vijesti“.
Šta Vas je podstaklo na pisanje romana “Čovjek koji je znao sve”?
"Prije oko 10 godina sjedio sam u pabu u Londonu, u blizini Trafalgar skvera i gledao sam sljedeću scenu: zaljubljeni par, stariji par (nijesu imali manje od 160 godina zajedno), sjedeli su za praznim stolom i non stop su se ljubili, divlje, ludo. Umirali su od sreće. Nijesu uznemiravali nikoga, niti su bilo koga okolo primjećivali.
I pomislio sam - ta stara moćna država, njihovi zakoni, njihov parlament, policija i vojska postoje zbog jedne svrhe, da se sačuva imunitet tog malog privatnog života, glavnog blaga. Pretpostavljam da ovo nije originalna ideja, ali to je bio impuls da napišem roman.
Raniji podsticaj potiče iz mog djetinjstva. Skoro svako dijete ima imaginarni čarobni štapić. Za mene takav čarobni štapić je bio san da se odmah sazna šta bih želio. Takvi snovi iz djetinjstva nestaju kad odrastete. Ali ja ne mogu da se sjetim kada sam kao odrasla osoba sreo osobu sa upravo takvom sposobnošću. Nadam se da biste mogli pretpostaviti da moj junak nije osoba kakvu sam zamišljao!"
Koliko je vaš lik Aleksandar Bezukladnikov, junak našeg doba?
"On je junak našeg doba samo ukoliko je bio i ostao heroj običnog, malog čovjeka - ova slika nije tradicionalna samo za rusku književnost, već je i presudna i najfascinantnija. U svakom slučaju, meni su (i kao piscu i kao čitaocu) normalni, “mali” ljudi mnogo interesantniji od jednog superheroja, Betmena bilo koje vrste.
Ovim romanom dali ste veoma sumornu sliku ruskog društva. Pa da li je ona zaista takva?
"U priči, roman počinje u Rusiji 90-tih godina. To su zapravo bila teška vremena, kojh se mnogi sjećaju sa užasom. Zamislite samo ogroman orman ili kuću, koji su dugi niz godina bile pune stvari, relikvija, raznoraznih sitnica, ušteđevina, pa se sve to naglo i dramatično izokrenuo naglavačke.
Sve je palo, propalo, razbilo se na komade. To je otprilike ono što se dogodilo u cijeloj državi u kojoj su gotovo preko noći ukinuti komunistički režim i socijalistička privreda i zamijenjeni drugim sistemom.
Ne radi se o tome da li je ta “kuća” stajala pravo (vjerovatno se prevrnula zato što je bila postavljena naopako), ipak za mnoge se takav zaokret pokazao kao isuviše bolan. Ali znam da su ljudi u to vrijeme gajili inspirativniju nadu za narednu “nultu” deceniju, za koju se vjeruje da je najstabilnija u modernoj ruskoj istoriji.
Osim toga ja ne mislim da se moj roman kao cjelina odvija u izrazito sumornoj atmomosferi.
Junak knjige „Čovjek koji je znao sve“, Aleksandar Bezukladnikov ima sposobnost da „vidi“ prošlost i budućnost, kao i da da odgvor na bilo koje postavljeno pitanje. Je li to po Vama dar ili prokletstvo? Šta će njemu donijeti ta sposobnost?
"Naravno, to je nevjerovatan teret, strašno je i uzbudljivo kada možete da znate posljedice svakog svog koraka, da znate tačan redosljed koraka da bi postigli bilo koji (bilo koji!) cilj, da znate misli drugih, kao i datum sopstvene smrti.
Nazovite to darom ili prokletstvom - suština se ne mijenja: čovjek predodređen da zna sve ostaje sasvim svoj i postupa u skladu sa svojom prirodom i karakterom. Stvarni Bezukladnikov, koji je postao prototip mog glavnog junaka, mi je rekao da svako od nas ima potencijal, tu magičnu sposobnost - samo ne znamo kako da je prepoznamo, ne želimo ili se plašimo da slušamo sebe, prestravljeni smo da pogledamo u naše nijeme “crne kutije”.
Aleksandar Bezukladnikov je čovjek koji živi po svojim pravilima. Za mnoge je to ipak nemoguća misija. Koliko je to danas lako i izvodljivo?
"Moj roman je zaista o tome. Činjenica je da je dostižno življenje po sopstvenim pravilima.
Štaviše, to je jedina šansa da se izbjegne da se postane “boranija”, ponizno biračko tijelo, pogodan resurs za razne vlastodršce i strukture moći, koji povećavaju pritisak na čovjeka tokom godina, ali u stvari se mogu održati samo zahvaljujući masovnoj poslušnosti “boranije”, na principu ljudi koji odbijaju da rade po svom sopstvenom ljudskom programu".
“Čovjek koji je znao sve” je ipak i knjiga o ljubavi. Koliko vam je kao piscu ta tema važna i inspirativna?
"Hvala što ste primijetili, to je zaista roman o ljubavi. A, usudio sam se da posmatram temu ljubavi iz neobične perspektive. Dozvolite mi da umjesto odgovora citiram glavnog junaka knjige: “... Svaka ljubav se temelji na tajnosti, na kojoj se hrani i diše.
Sada zamislite ovu divnu noćnu moru kada je muškarac zaljubljen i zna apsolutno sve o svojoj voljenoj - sve do stanja crijeva. I ispada da je onaj koji “mnogo zna” izvor za “puno tuge”, a svaka ljubav je osuđena na propast.” Na kraju naš junak pronalazi alternativnu opciju: “Da razumije, ali i da voli” - nasuprot banalnom i ubilačkom poretku stvari, koji je obično takav: “da se razumijemo i (samim tim) odljubimo”!
Za mene, ovo je veoma važna tema. Pa čak i u životu, moja prva književna nagrada “Ruski Dekameron” bila je za “najbolji rad na temu ljubavi”. Međutim, ja mislim da je pisanje o ljubavi - gotovo nemoguća stvar".
Po ovoj knjizi je snimljen film, knjiga je bila bestseler i odlično prihvaćena među čitaocima. Šta to privlači čitaoce ovoj knjizi?
-"Vjerovatno je najbolje da pitate same čitaoce šta ih to privlači mom pisanju".
Živimo u doba velikih promjena. Te promjene se svakodnevno osjete. Da li ste to htjeli da naglasite i ovim romanom?
"Naravno, osjećam svakodnevne promjene, ja ne mogu da ih ne osjećam, a one ne djeluju uvijek ohrabrujuće na mene. Važnije je da se održe svježim percepcije nekakvih vječnih stvari koje ne zavise od kratkoročnih tržišnih uslova. U stvari, ja se nadam, da je moj roman pokazao da je to tačno".
Kritika je primijetila bliskost vašeg junaka Aleksandra Bezukladnikova sa nekim od Čehovljevih likova. Pa, je li ovaj ruski klasik uticao na vaše pisanje?
"Ne slažem se".
Kojim ste se temama bavili u Vašim drugim knjigama? Koji su Vam žanrovi kao piscu bliski?
"Svaki put pišem drugačiju knjigu - tako mi je interesantno. Toliko drugačiju da je svaki put moj urednik iznenađen: “Kao da svaku od njih piše drugi pisac!” Ja volim da pišem kratke priče (mislim da nas je danas u Rusiji samo nekoliko koji to rade), pišem romane, koje neki nazivaju mističnim, a neko - ljubavnim. Uopšteno govoreći, nijesam nimalo zabrinut u koji će se žanr svrstati tekst. Zbog toga, često postoji čudna zabuna.
Na primjer, “Čovjek koji je znao sve” ovjenčan je nagradom “Bronzani Puž” – prestižnom nagradom za najbolji roman žanra naučne fantastike, koju dodeljuje Boris Strugacki lično. Ali ja nikada nijesam pomislio da je ova knjiga fantastika, a na svečanoj ceremoniji dodjele nagrada u Sankt Peterburgu, morao sam da kažem: “Hvala, momci, ja sam veoma polaskan, ali ja nisam vaš, izvinite!”
Koliko se ruska književnost promijenila u doba post-komunizma? Kako vi vidite savremenu rusku književnost?
"Ne želim da izgledam kao gunđalo, ali po mom mišljenju u posljednjih nekoliko godina, ruska književnost imitira vrijedne svjetske zvuke u koridoru razgovora “između nas”, u štancovanju tema koje su od interesa samo za nas, zarobivši tako sebe u ćorsokak. Nadam se da je ovo, naravno, privremeni fenomen".
Šta volite da čitate? Koji su vam omiljeni pisci?
"To su: Vladimir Nabokov, Osip Mandeljštam, Gabrijel Garsija Markes, Vilhelm Hauf".
Generacija "Novih Sovjeta"
Kako vidite Rusiju danas? Koliko su jaki recidivi prošlosti? Postoji li žalost za epohom komunizma?
"U Rusiji, na žalost, dilema o tome šta je važnije - čovjek ili država do sada još nije riješena za razliku od većine civilizovanih zemalja. Kada čujem nečije bombastične argumente o istorijskoj ili državnoj veličini, ja u stvari čujem jasnu prijetnju: samim tim običnom čovjeku će biti loše, neće opet dobiti saosjećanje.
Nostalgija za dobom komunizma ne može vječno da traje, ali može da se gaji sa očiglednim ciljem. To objašnjava činjenicu da se poslije generacija “novih Rusa” pojavila i postoji čitava generacija “novih Sovjeta”, koji jedva da su živjeli pod sovjetskim režimom, ali samouvjereno tvrde da ništa ljepše u prirodi nije postojalo".
Vjerujte u sebe i slušajte sebe
U romanu “Čovjek koji je znao sve” opisali ste jedan svijet koji ne nudi puno nade i budućnosti. U socijalizmu se uvijek govorilo o svijetloj budućnosti. A kakvu nam viziju budućnosti nude današnje knjige?
"Ja se ne slažem sa tim. Naravno da ima nade: čitalac prati kako je “mali” i bezopasni muškarac, izložen prijetnjama i pritiscima bandita, kriminalne organizacije, glavne međunarodne obavještajne službe, i dalje sam i on postupa na način za koji smatra da je odgovarajući! Sve nade su uložene na tog običnog, “malog” čovjeka.
Savremena književnost često ima tendenciju da uplaši, da pobudi strah, histeriju - to je impresivno i dobro se prodaje. Ali, ne vjerujete modernoj književnosti, vjerujte u sebe i slušajte sebe".
Galerija
Bonus video:
