Grad teatar

Dimitrije Popović na Trgu pjesnika: Budva ima posebno mjesto u mom životu

Rođeni Cetinjanin koji je završio studije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, priredio je veče za pamćenje na prepunom Trgu pjesnika
141 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 30.07.2013. 14:39h

Književni program Grada teatra, za sam kraj i „odjavnu špicu“ ovog segmenta festivala upriličio je pravi događaj – na Trgu pjesnika gostovao je Dimitrije Popović, jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih umjetnika u regionu.

Popović je došao pred budvansku publiku sa knjigom „Luča Njegoševe noći“, u kojoj istražujući poetiku velikog romantičara propituje i vlastitu estetiku.

Nakon što je završio ciklus od devedeset slika inspirisanih crnogorskim vladikom i pjesnikom, i potom ga oblikovao u monografiju s dragocjenim predgovorom koji ne otkriva ne samo umjetničke već i porodične dodire s velikim prethodnikom, stiglo je i njegovo književno, narativno kazivanje pripovjetkom „Luča Njegoševe noći“, koje izvire iz jedinstvenog sistema artističkog kodiranja.

Rođeni Cetinjanin koji je završio studije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u nadahnutom razgovoru koji je sa njim vodila Božena Jelušić priredio je veče za pamćenje na prepunom Trgu pjesnika.

"Budva ima posebno mjesto u mom životu, privatno, intimno, to je grad koji mi je otkrio jednu drugu dimenziju stvarnosti kad sam prvi put vidio more"

"Kada mala zemlja kao što je Crna Gora ima takvog umjetnika kao što je Dimitrije Popović, onda ona može dobiti svoj brend i može biti kao velike zemlje. Crna Gora ima sreću što ima takve ljude", rekla je na početku razgovora, ističući da je veče Dimitrija Popovića u Budvi posvećeno jubileju Njegoša.

Knjiga „Luča Njegoševe noći“ (Nacionalna zajednica Crnogoraca u Hrvatskoj i „Skaner Studio d.o.o“), jedna je u nizu knjiga koje Popović u posljednjoj deceniji naglašeno češće objavljuje, i bavi se književnim radom koji ide uporedo sa njegovim likovnim stvaralaštvom.

Može se otići i korak dalje i reći da je riječ, zapravo, o svojevrsnom sinkretizmu – ako se sjetimo sjajne izložbe plakata za pozorišne predstave i za opere, jasno je da ukupno interesovanje Dimitrija Popovića ide u svim pravcima u kojima lijepe umjetnosti idu. „Luča Njegoševe noći“ u osnovi ima jednu jednostavnu priču – umjetnik, rodom sa Cetinja, čiji su inicijali B.S. vraća se poslije više decenija života u inostranstvu sa namjerom da napravi pozorišnu predstavu i, nešto što ima karakter jednog veličanstvenog performansa u čast Njegoševe dvjestogodišnjice....

U tri cjeline ove knjige, Popović će nas u stvari provesti kroz jednu viziju umjetničkog djela, koja nastoji da u toj vizuelizaciji, tom opisu pozorišne izvedbe pronikne u samu suštinu, kako ličnosti velikog pjesnika, tako i njegovu poetsku misao...

"Ono što čini jedan problem kod svakog stvaralaca, i sve ono što povezuje sve umjetnike nezavisno od teme kojom se bave, jeste umjetnički izraz. A pošto je prvo bila riječ, kao što piše u Jevanđelju, ili su bile prvo slike, kako tvrde neki umjetnici, u mom slučaju se na određeni način to prožima".

"Slika izaziva riječ isto onoliko koliko riječ provocira da se ona artikuliše u sliku. Pišući, odnosno slikajući određene teme i cikluse koji su za mene bili provokativni i uzbudljivi, od Dantea, Kafke, sada Njegoša, a u sljedećem projektu Markiza de Sada, pokazujem upravo taj problem, bez obzira na moja izražajna sredstva", rekao je Popović.

Sam Njegoš, kako je istakao, fascinantan je zbog svoje izuzetne zanimljivosti, i u životu i u literaturi:

"Kako sam se intenzivno bavio takvom jednom ličnošću, više na poetski način nego naučni, ono što znam o Njegošu, njegovom životu i njegovom djelu daje mi pravo da kažem da mi se čini da smo svi uskraćeni jednim, možda, njegovim propustom - da je, na primjer, Njegoš napisao svoje ispovjesti kao Sveti Augustin, siguran sam da bi to bilo izvanredno, ne samo svjedočanstvo o njemu i njegovoj tragičnoj ličnosti, nego bi bacilo svjetlo na kompleksnost njegovog djela".

"Ako se uzme u obzir činjenica da je, kako sam često isticao, rođen kao pjesnik, i da je sticajem okolnosti postao vladika, a velika je obaveza voditi državne poslove, onda vidmo koliko mu je, zapravo, bilo teško. U ambijentu i okolnostim koje mu nijesu bile naklonjene, voditi i život i pjesnika i državnika, i uz to imati i tešku bolest, čini to da na Njegoša s pravom možemo gledati kao na fenomen..."

U razgovoru sa Dimitrijem Popovićem na Trgu pjesnika, Božena Jelušić osvrnula se i na to da je on jedan od sedamnaest umjetnika i filozofa kojima je papa Jovan Pavle II uputio pismo u kojem je govorio o umjetnosti u ovom našem vremenu, o tome šta umjetnik danas može i šta jeste, na pitanje da li je i za njega stvarnost fascinatnija od mašte, pitanje popularnih fenomena koji se mogu naći u njegovim djelima, kao što je Merlin Monro, kao i na ono što čini njegova lična sjećanja:

"Budva ima posebno mjesto u mom životu, privatno, intimno, to je grad koji mi je otkrio jednu drugu dimenziju stvarnosti kad sam prvi put vidio more. I ono što me je najviše fasciniralo, kada sam odozgo, sa budvanske piramide, vidio onu liniju, crtu, koja spaja, odnosno razdvaja, širinu mora i beskraja neba".

"Taj grad je u meni važan zbog toga što je moja majka rodom iz Budve, moj ujak je Bobo Mitrović, premda bi se po izgledu reklo ka da sam ja njegov ujak! On je bio važna osoba za moj pomak i moje odrastanje, jer mi je nabavljao i poklanjao zanimljive knjige, prepoznavši moje sklonosti za slikarstvo i literaturu".

"Među tim, meni važnim Budvanima su i Mladen Suđić, koji me je vodio u kino, Siniša Jelušić, s kojim sam često razgovarao. To nekome može biti čudno da smo tih godina razgovarali o Sartru, o Sen Džon Persu, francuskom pjesniku koji je ispjevao vjerovatno najznačajniju poemu u slavu mora..."

"Htio sam reći još jednu stvar – iz toga vremena pamtim jednu zgodnu djevojku, dugačke plave kose koja je išla na kupanje sa ručnikom preko ramena i uvijek knjigom u ruci. Ta djevojka, danas dama Božena Jelušić, večeras sa mnom vodi ovaj razgovor, i veoma mi je drago zbog toga..."

Grad kao fenomen lavirinta

"Budva mi je pokazala grad kao fenomen lavirinta, gdje sam na određeni način kao dijete osjećao i neki strah da se ne izgubim, i zato sam pravio neko svoje odredište kuda sam mogao poći, osvojiti novi dio grada i vratit se doma".

"Pogled prema nebu takođe je bio zacrtan tim lavirintom, pokazivao je nebo, tačno onako kako su ulice određivale. Vjerujem da ambijent u kojem čovjek odrasta znatno utiče na formiranje njegove ličnosti, i senzibiliteta kojim osjeća život i svijet oko sebe".

"Pisao sam o tome, a i pričao sa doktoricom Dubravkom Mitrović, u kojoj mjeri jedno podneblje može bitno da utiče na karakter onoga što čovjek radi i stvara. Budva se, eto, kroz Njegoša večeras opet vraća u taj krug, zatvara ga i iznova otvara novim temama, istakao je Dimitrije Popović".

Galerija

Preporučujemo za Vas