Mislim, dakle jesam, poznata je izjava čuvenog francuskog filozofa i naučnika iz 17. vijeka Rene Dekarta. Prema Dekartu, naša mentalna aktivnost dokaz je i našeg postojanja. Od 17. vijeka naovamo, naše kognitivne sposobnosti, te akumulacija znanja, na ličnoj, ali i na kolektivnoj ravni, još su više dobili na važnosti.
U dvadesetom vijeku znanje je (pored rada i kapitala) postalo treći faktor proizvodnje i vjerovalo se da oni koji imaju znanje, imaju i moć. Iako u to i dalje vjerujemo, danas je, početkom 21. vijeka ta konstatacija ipak samo djelimično tačna.
Prema istraživanjima Univerziteta na Stanfordu, ukupno znanje raspoloživo do početka 20. vijeka udvostručilo se do polovine 20, učetvorostručilo već do 1960, a od tada se trend njegovog povećanja svake godine ubrzava.
Ono što danas znamo, već bi sjutra moglo biti beskorisno, a vještine s kojima danas raspolažemo, vjerovatno će biti zastarjele.
Evo par činjenica koje to i potvrđuju:
- u SAD-u, od 10 najtraženijih poslova na tržištu rada tokom 2010. nijedan nije postojao u 2004,
- polovina materijala koji se danas studentima tehničkih fakulteta predaje tokom prve godine studija, zastariće do njihove treće godine,
- današnja djeca, i prije nego li nauče pisati rukom, u stanju su raspoznati slova na raznim gadgetima.
Brzina s kojom se znanje tokom posljednjih nekoliko vjekova umnožavalo, dovela je do značajnog ekonomskog napretka, što je drastično promijenilo i način na koji živimo.
Pa uprkos tome, trebalo bi da se zapitamo živimo li zahvaljujući tome danas zaista bolje nego što smo živjeli prije tridesetak godina, i može li trend promjena s kojima se danas suočavamo uopšte više podržati ekonomski rast - ili ga je čak počeo sputavati?!
Ako i pokušamo slijediti sve te promjene, znanje koje je naš racionalni um u stanju da percipira ograničeno je, i ljudski um prosto više nije u stanju da prati sve te informacije, ni brzinu s kojom se stvari oko nas mijenjaju.
Sve je to stvorilo ogromnu nervozu i strah: danas je nemoguće bilo što planirati, čak ni kratkoročno. Više nema nikakve sigurnosti – ni za ekonomiju, ni za pojedinca. Praćenje trendova više nije moguće, niti je praktično, a nije ni održivo.
Jedini način da u ovakvim okolnostima opstanemo, jeste da se izdignemo iznad onoga što svojim kognitivnim segmentom možemo ili pokušavamo da percipiramo.
Spajanje sa duhovnom inteligencijom i povlačenje iz tog prostora samo informacija koje nam zaista trebaju, uz korišćenje intuicije kao kompas u donošenju odluka i navigiranju kroz život, čini se da postaje jedini način opstanka u ovim turbulentnim vremenima ubrzanih promjena.
Bonus video:
