GALAKSIJA KNJIGA

Roman Entonija Trolopa - slika viktorijanske epohe

U svako doba u Londonu postoji po jedan uvaženi gospodin Melmot kog idolizuju političari, a kome se naivna svjetina ulaguje
157 pregleda 0 komentar(a)
Entoni Trolop, Foto: Guardian.co.uk
Entoni Trolop, Foto: Guardian.co.uk
Ažurirano: 12.01.2013. 13:58h

(Kako danas živimo - The Way We Live Now, Anthony Trollope; Vintage Classics, Random House UK; 2012)

Viktorijanski autor Entoni Trolop (1815-1882), čija je Autobiografija predstavljena na stranama ART-a, iz godine u godinu doživljava istinsku revalorizaciju.

Daleko od toga da njegov stil i emotivnost možemo porediti sa Džejmsovim, kao ni suptilnost sa pripovijestima Džordž Eliot – inače, veoma bliske prijateljice na koju je bespogovorno uticao – ili bajkovite priče i protagoniste sa Dikensovim; ako ga tako posmatramo, ne možemo ga porediti ni sa Tekerijem kog je bezmalo idolizovao i sa kim je za života bio prilično blizak.

Nimalo ne čudi što se ovaj roman brojnim njegovim savremenicima nije dopao

No, izgleda da u njegovim obimnim i najčešće rasplinutim romanima lišenim bilo kakvog umjetničarenja i na mahove prisilno podmetnutim hepiendovima ne bi li se udovoljilo čitalačkoj publici ima nešto što daleko više odgovara današnjem dobu i društvu nego Viktorijancima.

Od ponovnog i nadasve “kritičkog” oživljavanja njegovog opusa početkom 1990-ih, kad su se pojavile i prve biografije (Č. P. Snou; R. H. Saper; R. Malen; R. Dž. Hol; V. Glendining), Trolop je bezmalo planuo u knjižarama u Pingvinovim i Oksfordovim anotiranim izdanjima, da bi onda u “Oksfordovim klasicima” od 2009. ponovo krenuli da objavljuju većinu njegovih naslova (od 47 koliko je ukupno napisao) u novoj opremi.

Od prošle godine je i kuća Random House UK, pridružila Trolopa svojim klasičnim reprintima, tako ga doslovno pretvorivši u jednog od najzastupljenijih viktorijanskih pisaca u anglo-američkim knjižarama.

Nemalo puta je Trolop od strane kritike optuživan za vulgarnosti, za vulgarne protagoniste i vulgarne okolnosti

Ipak, od svih njegovih romana koje je, inače, volio i Tolstoj i koje je, recimo, ništa manje voljela da čita Ana Karenjina u istonaslovnoj Tolstojevoj knjizi, sigurno se izdvaja Kako danas živimo (1874), ne samo zato što neopozivo izgleda kao da je posvećen modernom svijetu nego zato što predstavlja idealnu kritiku uštogljenog viktorijanskog senzibiliteta, a prije svega neskrivenog materijalizma.

Nimalo ne čudi što se ovaj roman brojnim njegovim savremenicima nije dopao. Pa ipak, Viktorijanci su bili čudna sorta čitalaca, što nipošto ne znači da Kako danas živimo sa sigurnošću ne možemo imenovati jednim od najreakcionarnijih romana onog doba.

Nemalo puta je Trolop od strane kritike optuživan za vulgarnosti, za vulgarne protagoniste i vulgarne okolnosti, a pogotovo dok bi ukratko opisivao onaj divotan prizor ženskih grudi koje se naziru pod balskom haljinom i zbog ostalih sličnih upadica.

Kako god bilo, činilo se da ga ljudi kritikuju za stvari koje su toliko bile svakodnevne i neprimjetne da čitaoci – a pogotovo žene – o tome nisu htjeli čitati u knjigama. Katkada bi mu izdavači napomenuli da što manje upotrebljava psovke “proklet bio” i “do đavola”.

U tim sitnicama se u stvari i nazire strast njegovih knjiga; one jesu bile veoma bliske tzv. realističnom romanu devetnaestovjekovne industrijske buržoazije – na neki način, on je utro put Zolinom Žerminalu.

Trolop je najednom odlučio da prikaže krajnje vulgarizovanu Englesku, prodatu i posvećenu bogu Mamonu

Trolopovi romani uvijek su bili komad života, bolje reći poprečni presjek, koji nas snabdijeva vjerodostojnom i prodornom slikom pojedinih individualaca i jednog društva – sve dokle je god njihov sistem starog kova tavorio na istom mjestu. U suprotnom, bez stare (engleske) buržoazije ne bi bilo ni realističnog romana.

U slučaju Trolopovog trideset drugog naslova, što je uostalom iznikao iz onog dijela njegove karijere koji bi se mogao okarakterisati “mračnim”, u pitanju je bilo eksplicitno kritičko osvrtanje na jedan društveni sloj čija je vulgarnost sigurno išla mnogo dalje od slike poluobnaženih grudi i golih ženskih ramena, i svega onoga što je uvijek blagi i odmjereni, ali i neizmjerno ironični, Trolop napisao o njima.

U biografiji Viktorije Glendining (1992) autorka nekako proročki ističe da je Trolop napisao samo ovaj roman, njegova besmrtnost bi bila osigurana u analima engleske književnosti, međutim, isto tako ona skreće pažnju da Trolop prethodno nije napisao sve ono prije njega možda se nikada ne bi ni odvažio da napiše Kako danas živimo.

Uostalom, posljednjih godina naići ćete na brojne liste u stranim časopisima što će vam preporučiti prozne klasike koji zvuče kao da su po mjeri krojeni za današnje globalno ekstremno kapitalističko društvo – i jedan od tih naslova garantovano će biti Kako danas živimo.

Zanimljiv je podatak iz drugog memoara producenta Arta Linsona, What Just Happened?, u kom čitamo kako mu je njegova preuzvišenost, Dejvid Memet, scenarista nekoliko Linsonovih filmova (The Edge, Heist, Spartan…), jednom prilikom poslao baš ovaj Trolopov roman sa porukom da ga obavezno pročita, jer bi od njega mogao da se napravi izvrstan film. Linson je jedva i bacio pogled na tu knjigu od 900 strana i samo zakolutao očima.

Na nagovor Hamiltona K. Fiskera (oštroumnog američkog trgovca), Melmot prvo uspijeva da proda engleskoj javnosti mahinaciju sa američkom željeznicom

Zajedno sa onim o čemu je do tada pisao sa velikom pažnjom i razumijevanjem, u ovoj satiri je Trolop naizgled obuhvatio sve svoje preokupacije – korupciju u književnom svijetu, englesku crkvu i banalna vjerovanja njenih sljedbenika, potkupljivi svijet ljubavi i braka, finansijski svijet insajder trgovine i prevara u londonskom Sitiju, kao i ondašnje političare.

Konstantno zapleten u kakvo komično tračarenje među sveštenstvom i življem nekog engleskog zaseoka ili među ljudima na političkim funkcijama, Trolop je najednom odlučio da prikaže krajnje vulgarizovanu Englesku, prodatu i posvećenu bogu Mamonu, Englesku kojom dominira obožavanje novca.

Protagonista romana, Ogastus Melmot, čija je visoka reputacija jednog investitora izgrađena na lažima i korupciji, predstavljen je kao neizbrisiva pojava u engleskom životu. U svako doba u Londonu postoji po jedan uvaženi gospodin Melmot kog idolizuju političari, a kome se naivna svjetina ulaguje, sve dok ne dođe do razotkrivanja na uštrb onih koji su do tada uživali u njegovoj velikodušnosti da bi odjednom isti oni javno počeli da negoduju zbog čovjekovog nepoštenja.

Uostalom, nepoštenje, zaključno sa nasljeđem, jedna je od onih tema kojoj se Trolop najčešće vraćao. Nepoštenje u književnom svijetu ovdje je predstavljeno u spisateljskoj karijeri Lejdi Kerburi.

Kako danas živimo je gromoglasan povik u dugotrajnoj i na mahove mukotrpnoj konverzaciji što je Entoni Trolop održavao sa svojim čitaocima

Pozitivne recenzije njenih loših knjiga naplaćuju se seksualnim uslugama i naravno da ne vrijede ni pišljiva boba. Nepoštenje među neiživljenim mlađim naraštajima prikazano je u klubu Ber Garden, gdje Ser Feliks Kerburi i njegove prišipetlje otplaćuju kockarske dugove bezvrijednim papirnim zadužnicama.

Ipak, Melmotovo nepoštenje je najgrandioznije od svih.

Na nagovor Hamiltona K. Fiskera (oštroumnog američkog trgovca), Melmot prvo uspijeva da proda engleskoj javnosti mahinaciju sa američkom željeznicom. Poslije toga, čitava javnost, njeni predstavnici u parlamentu, grad London zajedno sa cjelokupnom aristokratijom postaju hipnotisani ovim finansijskim Napoleonom (koji može biti Francuz, američki Jevrej, ili, pak, bez matične zemlje) i njegovom papirnom imperijom.

Štaviše, Melmotu ukazuju čast da priredi banket za kineskog cara koji treba da dođe u posjetu Londonu. Uskoro ga odabiraju za vestminsterskog člana parlamenta i, kao novog Torijevca, u parlament ga lično prima premijer/pisac Dizraeli (koga Trolop, kao liberal, naročito nije simpatisao). Istovremeno, roman obiluje desetinama podradnji, a ponajviše onim u kojima se kotrljaju svakojake ljubavne preljube i nesmotrenosti.

Trolopova slika dekadentnih, nečasnih engleskih visokih slojeva društva nije bila krivo shvaćena. Morton Freven, bliži rođak starog prijatelja Trolopovih, Madam Mol, koji je u 1870-im još bio mladić i dio te dekadencije (spiskavši čitavo bogatstvo na loše investicije), u svojim memoarima objavljenim 1924. sjećao se kako se zemljoposjednička gospoda zaključno sa svojim feudalnim dužnostima pogoršanim s dva Zakona o reformama degenerisala u vojsku “bogatih, dobro obučenih i apsolutno zaludnih, besposlenih ljudi”, koji su živjeli samo od sporta i društvenih aktivnosti…

Na kraju Trolopovog romana, Melmot, isto kao Dikensov gdin Merdl (iz Male Dorit), izvršava samoubistvo

Kako danas živimo je gromoglasan povik u dugotrajnoj i na mahove mukotrpnoj konverzaciji što je Entoni Trolop održavao sa svojim čitaocima kad je u pitanju bila izdaja onoga što bijaše “pošteno i časno”.

Za njega je oduvijek bio najgori onaj aspekat individualnog nepoštenja koji je kvario čitavu zajednicu time što je od strane ostalih prostodušno držan za uspjeh, a tako se i ovjekovječavao.

Na kraju Trolopovog romana, Melmot, isto kao Dikensov gdin Merdl (iz Male Dorit), izvršava samoubistvo. Profesor Polemus, američki književnik kog citira Trolopov raniji biograf, Džejms Poup-Henesi, argumentuje da je Trolop vidio identičnu istinu kao i Marks i Engels – “svijet gdje ne postoji nikakva druga veza između dva čovjeka osim u sirovom koristoljublju i bezdušnim isplatama novca”, dakle, svijet koji je “sveo lični dignitet na nivo razmjenske vrijednosti”, tako stvorivši “otvorenu, besramnu, direktnu i brutalnu eksploataciju”.

Ono što Polemus još ističe jeste da, dok je Karl Marks u suštini bio optimista, Trolopove poznije godine bile su istačkane pesimizmom i turobnošću.

Nepoštenje može da uđe u Parlement i ima milione

U neviđeno iskrenoj Autobiografiji (napisana 1876; objavljena poslije smrti, 1883), gdje generalno oštro sagledava sopstvene romane, Trolop je kazao: “Ako nepoštenje može da stanuje u božanstvenoj palati sa slikama na svakom zidu, i draguljima u svakoj fioci, sa mermerom i slonovačom u svim njenim uglovima i nišama, i može da priušti epikurejske večere i balove, i uđe u Parlament, i raspolaže milionima, onda nepoštenje nije sramotno, a vinovnik tog nepoštenja nipošto ne može biti najbjednija hulja i podlac. Rekao bih da sam, podstaknut ovakvim razmatranjima, sjeo u svojoj novoj kući da napišem Kako danas živimo.”