(Darvinovi duhovi: tajna istorija evolucije - Darwin’s Ghosts: The Secret History of Evolution; Rebecca Stott; Spiegel and Grau, New York, 2012)
Čovjek ne mora biti biolog da bi napisao dobru knjigu o Darvinu. U stvari, biolog može napisati knjigu o evoluciji, ali ona sigurno neće tako lijepo zvučati kao nova knjiga Rebeke Stot.
Iz toga proističe ona nepisana istina da (u normalnim zemljama) društvenim naukama može da se bavi apsolutno svako, sve dokle god autor zna da čita i ozbiljan je u svojoj namjeri.
Posljednju dobru knjigu o istoriji razvoja ideje o evoluciji napisao je, na primjer, jedan istoričar, Edvard Dž. Larson
Uostalom, djelo će ipak bolje govoriti od autorovih kvalifikacija, a nikada pravedna evolucija će pokazati čije će misli nastaviti da se prenose dalje. Stoga ne čudi što Stotova za kredo, na početku, upotrebljava riječi Čarlsa Darvina i Virdžinije Vulf. S druge strane, Stotova je prevashodno romanopisac, profesor engleske književnosti i kreativnog pisanja.
Razvoj ideja o evoluciji
Posljednju dobru knjigu o istoriji razvoja ideje o evoluciji napisao je, na primjer, jedan istoričar, Edvard Dž. Larson, dobitnik Pulicera za izuzetnu priču o suđenju Skoups 1925. godine, Ljeto bogova, kad je izvjesni darvinista izbačen iz škole zato što je u južnjačkoj školi predavao o evoluciji – inače, radi se o odveć famoznom događanju prikazanom u filmu Inherit the Wind (1960); tu se sigurno najbolje vidi ta vječna američka podjela između pobornika kreacionizma i nauke, da ne kažem republikanaca i demokrata.
Na osnovu izučavanja životinjske anatomije, Aristotel je tako došao do zaključka da su sve vrste apsolutno nepromjenljive
Nije bez potrebe Larsonova knjiga, Evolucija: nevjerovatna istorija jedne naučne teorije (2004), uvrštena kao odrednica u bibliografiji među primarnim izvorima Darvinovih duhova.
Pa je sasvim prirodno što Darvinovi duhovi dolaze kao idealna paralela Larsonovoj knjizi; Larson je ipak najviše fasciniran tim bogazom koji postoji između ljudi koji vjeruju da je bog stvorio svijet i onih koji misle da je začet prirodnim putem.
S druge strane, neko će možda pogrešno protumačiti da Darvinovi duhovi Darvina prikazuju u lošem svjetlu; a katkada ćete čuti ljude, koji navodno znaju više od vas, kako govore da Darvin i nije tvorac ideje o evoluciji. Kao da će sama ta činjenica obesmisliti suludi način koji sigurno najbolje objašnjava kako je nastao bijedni život na Zemlji.
To što točak odavno postoji ne znači da treba obesmisliti čovjeka, ili ljude, koji su došli na tu pretjerano prostu ideju. A u slučaju da je više osoba u isto vrijeme razmišljalo o istom pomagalu, nipošto neće umanjiti vrijednost samog točka.
Stotova polazi od argumenta da je ideja o evoluciji stara više od dvije hiljade godina. Nauka, u smislu distinktivne intelektualne tradicije koja traži racionalna objašnjenja za fizičke pojave, počela je sa drevnom grčkom prirodnjačkom filozofijom i to petsto godina prije tzv. Hrista.
Iako su Grci individualno vjerovatno prihvatali religijska ili mitska objašnjenja kod prirodnih fenomena, pojedini grčki filozofi htjeli su da odvoje natprirodno od prirodnog tako što su promovisali čisto materijalističko viđenje prirode.
Poput Darvina, Aristotel nije naslijedio tradiciju učenja o prirodnjačkoj filozofiji
Na osnovu izučavanja životinjske anatomije, Aristotel je tako došao do zaključka da su sve vrste apsolutno nepromjenljive. Svaka vrsta je uvijek rađala identične potomke. Ujedno potirući natprirodno stvaranje i evoluciju, Aristotel (ateista) je jednostavno smatrao da su vrste vječne.
Mnogo kasnije, umetnuvši u aristotelijansku nauku i nepobitne dokaze iz biblijske „Knjige o Postanju“, rani hrišćanski naturalisti smatrali su da su vrste stvorene božjim uplivom i, prirodno, da su one evolutivno fiksirane. Ovo mišljenje bilo je uvriježeno u hrišćanskom duhu i tokom 19. vijeka, dakle relativno skoro.
Poput Darvina, Aristotel nije naslijedio tradiciju učenja o prirodnjačkoj filozofiji, tako da je sopstvenim skupljanjem, seciranjem, klasifikacijom i izučavanjem o njihovim raščlanjenostima predstavljenim u višetomnoj Istoriji životinja došao do određenih zaključaka koji ga s pravom predstavljaju kao prvog proto-darvinistu.
Kosmos, tvrdio je on, nisu stvorili bogovi, nego samostalni unutrašnji procesi.
Antički i arapski izvori
Za razliku od Aristotela, arapski filolog i leksikograf, al-Jahiz od Basre (sa nadimkom „buljooki“), čvrsto je vjerovao u boga, ali mu to nije predstavljalo problem da objektivno i kritički sagledava prirodu oko sebe. Njegova sedmotomna Knjiga o živim bićima, začeta 846-7. g.n.e. u Bagdadu, je fascinantna prirodnjačka enciklopedija i u neku ruku revizija Aristotelovog rada o životinjama; neistreniranom oku je u njoj lako prepoznati buduću teoriju o evoluciji i prirodnoj selekciji.
Da Vinči je zapažao promjenljivosti u svakoj životinjskoj vrsti, a naročito u geologiji
Stotova brani Darvina od kritičara koji al-Jahiza pominju kao prvog pravog evolucionistu uz činjenicu da je al-Jahizovo neumorno istraživanje utrlo put ljudima poput Darvina. Istina je da je al-Jahiz još u ono doba odmah uočio haos koji se najedanput raspleo pred njegovim očima – „opstanak najjačih“; „međusobna povezanost“ prikazana u metaforičkim darvinovskim mrežama; muve koje se rađaju iz životinjskih leševa...; u to doba ovakve stvari nisu bile kontroverzne, kao što će se, recimo, pokazati mnogo kasnije. Pored svega, u ovom paklenom izobilju arapski filolog je uočio savršeni red kojim rukovodi sâm bog i to ga očevidno udaljava od pravog smisla generalno razuzdanog procesa evolucije. On je više bio ekolog, nego evolucionista.
Kad smo već kod toga, Robert Čejmbers je anticipirao Darvina za 15 godina, napisavši Tragove prirodne istorije stvaranja
Al-Jahizu priključimo i Da Vinčija, koji je u svojoj, za to vrijeme povećoj, biblioteci (na početku je imao samo 37 knjiga...), prethodno naučivši da piše i govori latinski, pasionirano skupljao sve latinske prevode islamskih i grčkih knjiga kojih se mogao domoći u milanskim bibliotekama (za razliku od muslimana, rani i srednjovjekovni hrišćani su u djelima starogrčkih filozofa, prirodno, samo vidjeli antihrišćanska učenja).
Il Maestro, voljan da pronikne u samu srž svih stvari, je takođe plaćao trgovcima koji bi prelazili dugačke planinske lance da za njega skupljaju misteriozne morske školjke i ostatke neobičnih životinja koje bi zatekli na svom putu; katkada je i sâm obilazio lokalne špilje da traga za fosilima.
I za razliku od prethodne dvojice proto-darvinista, Da Vinči je zapažao promjenljivosti u svakoj životinjskoj vrsti, a naročito u geologiji.
Darvinovi duhovi ne počivaju samo na njegovim prethodnicima, recimo poput radikalnog enciklopediste Denija Didroa, koji je pod okom tajne katoličke policije sredinom 18. vijeka, u Francuskoj, pisao „uvijene“ članke o prirodnoj selekciji kod životinja koje danas rado potpisuje jedan Ričard Dokins; Didro je prosto bio ubijeđen da život na zemlji nema veze ni sa kakvim natprirodnim stvaranjem.
Zaboravljeni francuski diplomata
Isto se može reći za francuskog diplomatu Benoa de Majea, koji je u isto vrijeme, skupio kolekciju geoloških i fosilnih ostataka ne bi li potvrdio vlastito mišljenje da je planeta stara milijardu godina, kao i to da su kopnene životinje očevidno nastale od morskih vrsta; ova svoja otkrića je objavio pod pseudonimom indijskog mudraca Teliameda.
Sve ono što je dočekao nakon Porijekla vrsta, Darvin je više-manje očekivao i pomirio se sa time da će njegova knjiga uzburkati intelektualne temelje
Darvinu je njegov rad bio poznat, no kad ga je priznao za jednog od svojih uzora, nije znao da je ovaj u nekoliko navrata prijavljivao da je imao susrete sa morskim sirenama. Možda ga Darvin nije zaboravio, ali moderna nauka sigurno jeste.
Kad smo već kod toga, Robert Čejmbers je anticipirao Darvina za 15 godina, napisavši Tragove prirodne istorije stvaranja. Prije toga, Darvinov djed, Erazmo, uzgajao je i pisao o sličnim idejama. Štaviše, ovo nisu jedini evolutivni mislioci.
Darvinovim duhovima čak nije svrha da ubijedi čitaoca kakav je intelektualni metež, a i porugu, izazvalo Porijeklo vrsta (time se već šire pozabavio pomenuti Erik Larson.) Zapravo, Stotina knjiga počinje u Kentu, 1859, mjesec dana poslije objavljivanja prvog izdanja ove knjige, i to jednim pismom.
Štaviše, opštepoznato je da je Darvin požurio publikovati svoju teoriju o evoluciji
Sve ono što je dočekao nakon Porijekla vrsta, Darvin je više-manje očekivao i pomirio se sa time da će njegova knjiga uzburkati intelektualne temelje odavno zabetonirane u kontemplativne crkvene dogme i Bibliju. Ljudi su ga i po novinama doslovno prozivali bogohulnikom i majmunom.
Međutim, kad je pročitao to pismo, nije očekivao da ga neko optuži za „propust da pomene svoje prethodnike“, generalno držeći da je evolucija u potpunosti njegova teorija. Za to ga je optužio profesor geometrije sa Oksforda, velečasni Bejden Pauel, teolog i fizičar, koji se zbog toga i sâm suočavao sa potencijalnim progonom zbog jeresi.
Inače, Pauel je u istom pismu prethodno ishvalio Darvinovo Porijeklo vrsta.
I zbilja, trećem izdanju svoje revolucionarne knjige, Darvin je bio prinuđen da pripoji 15 strana gdje je nabrojao svoje najrecentnije istomišljenike, počev od Lamarka. Tom prilikom je, normalno, uključio i Alfreda Rasela Valasa koji je na ideju o transmutaciji vrsta kroz modifikacije došao bezmalo u isto vrijeme, samo na drugom kraju svijeta, u džunglama Malaje.
Optužbe za plagijat
Štaviše, opštepoznato je da je Darvin požurio publikovati svoju teoriju o evoluciji, jer je u međuvremenu, putem korespondencije sa Valasom, shvatio da se ovaj nalazi na pragu identične teorije.
Dakle, nije se radilo o plagijatu, već, prosto o ideji koju su nezavisno smislila dva čovjeka, nalik Njutnu i Lajbnicu kod matematičke analize. No, Valas je danas, nažalost, bezmalo zaboravljen.
„Za mene je tvorba ovog zakona o Prirodi (prirodna selekcija) došla intuitivno, kao najočigledniji fakat"
Za kraj vrijedi pomenuti sigurno najzabavniju priču u Stotinom interesantnom vodiču kroz istoriju ideje o evoluciji.
U crtici gdje piše o svojim istomišljenicima, Darvin pominje i izvjesnog škotskog zemljoposjednika i voćara, Patrika Metjua. Ovaj ga je nakon Porijekla vrsta optužio za plagijat, i to u Baštovanskoj hronici.
Najzad, Metju je imao i ubjedljiv dokaz: u svojoj ekstremno opskurnoj knjizi publikovanoj 1831. godine – Naval Timber and Arboriculture (Brodska oplata i šumogojstvo).
Nakon što je Darvin ispitao stvar, shvatio je da Metju u DODATKU te knjige stare 28 godina tvrdi apsolutno istu stvar o prirodnoj selekciji, kao on i Valas. I odmah je Metjuu ponudio iskreno izvinjenje zbog „neoprostivog neznanja o tome“. Prihvativši Darvinovo izvinjenje, ovako glasi Metjuov odgovor:
„Za mene je tvorba ovog zakona o Prirodi (prirodna selekcija) došla intuitivno, kao najočigledniji fakat, skoro bez ikakve pomoći skoncentrisanog kontemplativnog napora. Gospodin Darvin se ovdje čini da ima veliku prednost u vezi s otkrićem te stvari u odnosu na mene; naposljetku, meni to uopšte nije ni izgledalo kao otkriće.“
Bonus video:
