“Via Romana”, novi roman Vuka Draškovića predstavlja ispovijest dvojice janičara iz istog sela, iz iste kuće. Prvoga, Arslan-bega, ili sirotiog Božidara, je prije četiri vijeka put doveo do Stambola i tamo se popeo do visokog položaja, a drugoga, Damjana Čavku je tri i po vijeka kasnije, put doveo do Beograda, kao fanatičnog komunističkog vjernika i službenika jednog drugog sultana i carstva, zvanog Titova Jugoslavija.
Arslan-beg obožava sultana Osmana i služi mu, a drugi bogotvori svog sultana i carstvo Titove Jugoslavije.
Prateći sudbinu svog junaka Damjana Čavke, Drašković opisuje skoro četiri vijeka srpskih posrtanja, od 1602. do današnjih dana. Via Romana, taj veliki carski put metafora je i svjedok vjekovnih patnji, janjičarstva, raskola, ubistava, samoubistava, begova i podanika, pobjednika i pobijeđenih, četnika, partizana, ustaša, komunista, svakovrsnih zabluda, krvavih osveta, slijepih obožavanja i pobuna, pohlepe, odmetništva, snova i surove stvarnosti, zapleta i loših raspleta, pojedinačnih i kolektivnih drama.
O svom romanu, nedavno objavljenom u izdanju “Novosti”, Vuk Drašković je za ART Vijesti govorio iz Beograda.
Damjana Čavku i Arslana-bega iz hercegovačkog sela Jasenova, razdvajaju četiri vijeka. A šta je ono što ih posebno spaja?
"Ne razdvajaju ih ni ta četiri vijeka, jer su ona kao četiri minuta. Mijenjaju se samo sultanati, sultani, raja i podanici, a to znači da se, suštinski, ništa ne mijenja. Neznanje nam je, stoljećima, vrhovno znanje, a diobe i mržnja temelj vjere.
Sa vrha naše crkve, Crnogorci se nazivaju Vatikancima, a govore i da ne može biti Srbin niko ko piše latinicom
Promjene su na štetu nas sadašnjih i ovog vremena, bez obzira što su drevna Via Romana, Via Militaris i novi njihovi kraci i koridori asfaltirani. Ne spajaju nas, nego rastržu i rasipaju nas na sve četiri strane.
Jedni kliču „samo EU“, drugi „samo majka Rusija“, treći „majka Turska“, četvrti zagledani prema „bratskoj Venecueli“... A, iznutra, dok se umnožavaju siroti i beznađe, onesviješćena raja hrani se partizansko-četničkim rovovima, srpsko-ustaškim, srpsko-balijskim, srpsko-albanskim, sve pomamnije i luđe i srpsko-crnogorskim.
Sa vrha naše crkve, Crnogorci se nazivaju Vatikancima, a govore i da ne može biti Srbin niko ko piše latinicom. Nema nam spasa od nas samih. Dok je nas, ovakvih, šta će nam drugi neprijatelji?"
I u novom romanu “Via Romana”, vraćate se temama vašeg prvog romana “Nož”, a to su: konvertiti i pitanje identiteta. Zašto su ova pitanja stalno aktuelna na Balkanu?
"Da, svi mi pokazujemo i dokazujemo da je bratomržnja magistralna mržnja. Najbolje znamo ono što ne znamo ili nećemo da znamo. Nećemo da znamo da Vuk Branković nije izdao na Kosovu, nego je taj Vuk bio Marko Kraljević, u koga se kunemo.
Svaka moćna imperija - i egipatska i vavilonska i Aleksandra Makedonskog i rimska i turska i austrijska i carske Rusije i Napoleonova - bila je višenacionalna
Prevario je i izdao Arslan beg, a nijesu prevarile, nedavno, desetine i desetine hiljada naših očeva i djedova kad su rođenu braću ubijali zbok krsta i klicali: „Čizma-noga, nema Boga!“ Ubi nas neznanje.
U Americi, najvećoj i najsnažnijoj državi u istoriji svijeta, danas žive Amerikanci svih religija, svih sekti, svih naroda, svih jezika, svih rasa, i niko od njih nije „izdajnik“. Svaka moćna imperija - i egipatska i vavilonska i Aleksandra Makedonskog i rimska i turska i austrijska i carske Rusije i Napoleonova - bila je višenacionalna, višereligijska, višejezička. Ubili smo Jugoslaviju, jer nijesmo mogli da podnesemo njenu dugu. Naše su oči za samo jednu boju, a uši za samo jednu notu".
Vaš junak Arslan kaže: “Nema veće zvijeri od insana, niti ima ikog ko tako brzo zaboravlja i prašta”. Koliko ove osobine čovjeka čine (ne)plemenitim i (ne)savršenim?
"Ko tako brzo zaboravlja i prašta zločine. To kaže Arslan beg. Zato nam se zločini stalno ponavljaju. Ono što je vrlina ili čojstvo, mi ne praštamo. Ne može rasti biljka plemenitosti, kad se ona ne zaliva. A korov, a zlo, buja na sve strane, jer mu pod ovim našim nebom, ne manjka ni vode ni sunca".
U istorijskom sloju romana pominjete red janičara, koji su sebe zvali isumili, a zapravo su bili potomci bogumila. Možete li pojasniti tu vezu između isumila i bogumila, i po čemu su isumili bili značajni za tursko carstvo?
"Mnogo pravoslavne sirotinje iz Srbije Nemanjića pobjeglo je prema Bosni, Hercegovini, Dalmaciji. Pobjegli su od kulučenja na izgradnji hiljada crkava, utvrđenih dvoraca vlastele, nesnošljivih nameta. Sebe su prozvali Bogumilima (onima koji su Bogu mili, Bogu dragi) i kad ne kuluče na izgradnji crkve.
"Prelivoda, onih koji sa lakoćom „prodaju vjeru za večeru“, uvijek je bilo mnogo, ali nikad kao danas"
U početku, za hrišćanski svijet u Hercegovini, Bosni i Dalmaciji, ti došljaci bili su Vlasi, a za Turke će oni biti i Vlasi i Srbovlasi. Među prvima su primili islam, zbog sigurnosti, zbog ukidanja mnogih dažbina, i bili su rasadnik elitnih janičarskih trupa.
U novu vjeru brže je prelazila samo srpska vlastela, da bi sačuvala imanja i bogatstvo. Kao pokret, pogotovu od turske carevine prihvaćeni pokret, isumili janjičari nijesu tolerisani.
Pojedini janičari našeg roda u Stambolu su, bijesni na sultane, jer ih nijesu uvijek nagrađivali kako su oni tražili, znali da se opjane u hrišćanskim krčmama i da, u sjeti za zavičajem, upale svijeće i na sto postave neku ikonu Ise, odnosno Isusa.
Oni nijesu time vrijeđali islam, jer prorok Muhamed priznaje Isu (Isusa) za velikog proroka i svog starijeg brata. Ipak, takvu sektu sultani su progonili i ubijali".
U romanu iznosite smjelu tezu o janjičarstvu koje zapravo nikada nije nestalo, već je samo mijenjalo svoje pojavne oblike. (U romanu imate turske (Arslan) i savremene janjičare (Milutin i Damjan Čavka). Ko su janjičari iz bliske nam prošlosti, iz današnjice?
"Prelivoda, onih koji sa lakoćom „prodaju vjeru za večeru“, uvijek je bilo mnogo, ali nikad kao danas. Prelivode i janičari nijesu, međutim, isti pojmovi. U janičare nije mogao svako. U početku, oni se regrutuju isključivo među hrišćanima. Birani su, po nečem, najbolji.
Tamo im je bila crkva, a čanak i blagajna na mrskom i neprijateljskom Zapadu - što bi rekao Arslan beg
U Jedrenu i Stambolu, poslije svestranog školovanja i surove vojne obuke, ka visovima carstva otvarala su se vrata samo izuzetnim. Onakvim kakav je, recimo, bio Mehmed paša Sokolović i još desetine i stotine i hiljade spahija, aga, begova, paša i velikih vezira našeg roda i jezika.
Dva vijeka, sve turske sultane rađaju, isključivo, najljepše hrišćanke - robinje, a među njima su mnoge bile i Srpkinje. Usuđujem se reći da su janičari bili slični SKOJ-u: to je bio rasadnik posebnih kadrova zavjetovanih „carstvu“ (proleterskoj revoluciji), njihovom sultanu (Staljinu) i sultanovim velikim vezirima u komunističkim partijama.
I kad su se bunili protiv sultana, janičari nijesu izdavali carstvo i vjeru. Isto se desilo i ovdje 1948. godine. I oni koji su ostali vjerni Staljinu i oni koji su ga „izdali“ i Tita prihvatili kao vrhovnog sultana, život su proveli zagledani prema „svetom Kremlju“.
Tamo im je bila crkva, a čanak i blagajna na mrskom i neprijateljskom Zapadu - što bi rekao Arslan beg, u onom Damjanovom snu".
Opisali ste i preobražaj hercegovačkih muslimana. Ranije generacije bile su pretežno na strani poraženih. (u Drugom svjetsom ratu). Kasnije kod njihovih potomaka dolazi do buđenja nacionalne svijesti što rezultira međunacionalnim sukobima. Poznati su i dokazi o turčenju hrišćana, ali se o svemu tome dosta ćuti. Pošto Vaša knjiga govori i o tome, nameće se pitanje: kakve reakcije na ovu knjigu očekujete iz Bosne, na primjer?
"Ne znam kako će na Via Romana reagovati Bošnjaci - muslimani u Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj ili u Turskoj. Ono što znam da nijedna priča, ispričana pošteno i ljudski, sa selametom i merhametom, ne može biti u funkciji bilo čega, osim dobra.
Sahranili su i dirljivo prijateljstvo Kemala Ataturka i Kralja Aleksandra, Ataturkove suze kad su mu, u Marseju, ubili brata
Zbog toga, ja se, vjerovatno, najviše zamjeram savremenim „srpskim patriotama“, onima što imaju samo po jedno oko i po jednu polovinu mozga, a i ona im je atrofirala. Po njima, cio Zapad jeretički je (jer nije pravoslavni) i antisrpski, Hrvati su ustaše, Bošnjaci balije, Albanci nijesu ni ljudi.
Rusija, samo nam je Rusija nada! - kliču oni, a ne misle ni na Puškina ni na Dostojevskog, nego na Staljina i Putina, jer su ubijeđeni da je u Putinu veliki slobodarski duh Staljina! Dušmani Srba su i Srbi koji odbacuju njihovo crno Jevanđelje, koje nam garantuje samo nesreću i nestajanje.
U crno nas zaviše njihovi akademici i njihove vladike. Prije njih, bili smo mi, a sada smo travuljina koju svaki ludi vjetar okreće kud mu je ćef. Sve veliko i ljudsko oni su sahranili.
Sahranili su i dirljivo prijateljstvo Kemala Ataturka i Kralja Aleksandra, Ataturkove suze kad su mu, u Marseju, ubili brata. Sahranili su „Gajret“ i šerijat u kraljevini Jugoslaviji, „Mladu Bosnu“ i pravoslavnih i muslimana i katolika.
Ubili su i Skendera i Mešu, i Hadži Loju i one divne Srbe u njegovoj buni. Ubili su i Izeta Sarajlića, romantičnog komunističkog sanjara, kakav je bio i njegov Ešo, a ubili su i Mustafu Golubića, prvog i neponovljivog među crvenim fanaticima".
Dotakli ste se i nacionalne mitomanije iz devedesetih godina prošlog vijeka. Ko je po Vašem mišljenju najveći gubitnik te epohe?
"Svi su gubitnici, i svi smo postradali, osim tih crnih apostola mržnje i smrti. Deceniju cijelu, od 1990. do jeseni 2000, u Srbiji sam predvodio bunu protiv njih. U mom romanu, Via Romana, taj koji je predvodio bunu zove se Maksim Kozbaša. I njega ubijaju. Zašto, zašto? - bune se čitaoci koji sve pamte. Kako zašto? Zar nam, poslije 2000, poslije tobožnjeg sloma Ludog Murata, nijesu ubili sve one divne i ostvarljive snove o jednoj novoj, ljudskoj i normalnoj, Srbiji?!"
Ubili smo Jugoslaviju, jer nijesmo mogli da podnesemo njenu dugu. Naše su oči za samo jednu boju, a uši za samo jednu notu
Mnogi turski sultani stradali su od hrišćanske ruke, iako je majka skoro svakog sultana bila hrišćanska. Srpski jezik je bio jedan od zvaničnih jezika na turskom dvoru. Zašto se danas nerado govori o vezama Srba sa Turskom?
"U čitavoj istoriji turskog carstva, ubijena su dvojica sultana. Murat, na Kosovu, od srpske ruke, i Osman, u Stambolu, poslije puča koji izvode janičari, mahom rođeni kao Srbi.
Serdar, barjaktar, kašika, boja, čizma, top, čelik, katastar, jorgan, dušek, šećer... Tursko, a naše
„Mi smo mi, i kad vjerujemo da smo Turci, i kad Turci vjeruju da smo Srbi“, kaže Arslan-beg. A zašto mi, današnji, hoćemo da sakrijemo svoje vjekovne veze sa Turcima? Možda, zbog toga, što smo sebe uzidali i u te veze i u te vjekove, više nego iko drugi u tom velikom carstvu.
Najmanje trećina janičara bila je našeg roda, a i one dvije trećine (Grci, Jermeni, Bugari, Rumuni, Albanci, čak i Rusi, Hrvati i Mađari) morali su znati srpski jezik. U današnjem našem jeziku najmanje je tri hiljade turcizama. Nekima nema ni „naše“ zamjene.
Serdar, barjaktar, kašika, boja, čizma, top, čelik, katastar, jorgan, dušek, šećer... Tursko, a naše. Kalemegdan, Terazije, Dorćol, Tašmajdan, Rospi - ćuprija, Karaburma... turska imena, a prijestonica Srbije. A običaji? Miloš Obrenović vlada pod turbanom, a Vuk Karadžić i umire pod fesom".
Poslije čitanja romana stiče se utisak da ste pesimista, pa čak i u ljubavi. Jesu li ti utisci samo varka za čitaoca?
"Kakva crna varka. Nađite mi jedan jedini oslonac za optimizam, za nadu. Svi, recimo, u Srbiji znaju da je Kosovo izgubljeno i da je Miloševićeva Srbija stavila ne jedan, nego dva, međunarodna potpisa na taj gubitak i kapitulaciju. Uzalud. „I Kosovo i EU“! - sveta je mantra državne pameti.
Kažem „oni“, a oni vladaju, oni odlučuju, a većina sluđenog naroda kliče svojoj nesreći kao jedino mogućoj sreći
To znači: Kosovo nemamo, ali nećemo da imamo ni EU! A, šta hoćemo? Zna se, hoćemo uniju sa „bratskom Rusijom“. U redu, ali i ta unija biće bez Kosova! Znamo to, i mi i Rusi, ali Srbija neće na jeretički Zapad, a Kosovo nam je patriotski izgovor za samoubistvo! - odgovaraju oni...
Kažem „oni“, a oni vladaju, oni odlučuju, a većina sluđenog naroda kliče svojoj nesreći kao jedino mogućoj sreći... Neće se, i ne može, ovo promijeniti još dugo, dugo, kaže Maksim Kozbaša uoči svog ubistva.
I kaže, još i to, da nema nevinih, jer je svak, pa i on sam, zakovao po neki ekser u taj kovčeg žalosne sudbine Srbije... Ne mogu više, pa vas molim da me više ništa i ne pitate.
Bonus video:
