U prvoj značajnijoj studiji o SF literaturi u 20. vijeku, Nove mape pakla (1960), i to iz pera nikoga drugoga do britanskog autora Kingslija Ejmisa, za Bredberija čitamo da je on "Luj Armstrong naučne fantastike".
Međutim, Ejmis to kaže u smislu da je Bredberi jedan od onih žanrovskih autora sa kime su upoznati čak i oni ljubitelji književnosti koji nikada nisu ni pomislili čitati SF. Štaviše, povodom njegove smrti, izjave za štampu su dale brojne prominentne ličnosti, zaključno sa njegovim 'dužnicima' poput Stivena Spilberga i Stivena Kinga, a oglasio se ni manje ni više i američki predsjednik – Barak Obama. To je jedan od načina na koji se štuje nacionalno blago.
Čak i u tridesetim godinama, Bredberi je u tolikoj mjeri bio poznat da je Džon Hjuston zvao upravo njega kako bi adaptirao Melvilovog Mobi-Dika (1956), u projektu koji je veliki reditelj planirao da radi, ako mu je vjerovati, još od malih nogu.
U biografiji Lorensa Grobela, Hjustonovi (1989), piše da je Džon Hjuston volio čitati Bredberijeve priče, a naročito je pamtio poeziju u rečenici, već onda spazivši "nešto od onog melvilovskog neuhvatljivog kvaliteta u njegovom opusu". Sâm Bredberi je zatim svoje avanture sa Hjustonom u Irskoj zapisao u autobiografskom romanu, Zelene sjenke, bijeli kit (1992). Najzad, njegova adaptacija Melvilovog remek-djela prilično je dobra.
Rej Bredberi je bio prvi pisac koji je uzeo sve rekvizite SF-a i pretvorio ih u izrazito individualističko oruđe svojeg generalno dobroćudnog viđenja univerzuma. Premda dolazi iz iste kuće, kod njega ćete rijetko zateći turobnost E. A. Poa, pa ipak ga je Kristofer Išervud nazvao poetom u veoma uticajnoj recenziji Bredberijeve najpoznatije zbirke priča, Marsovske hronike (1950).
U Bredberijevom romanu pratimo bolan duhovni razvoj odmetničkog protagoniste, "vatrogasca", kome je posao da pali knjige, ali je u isto vrijeme i tajni čitalac istih knjiga
Doslovno je preko noći postao slavan i od tog trenutka vjerovatno je ostao najeminentniji žanrovski pisac ikada, Hans Kristijan Andersen avionskog doba, ili, kako je Bredberija imenovao Brajan Oldis – "kralj na biciklu".
Na Vikipediji čitamo da je napisao više od 25 romana i 600 priča, od čega je sigurno dvije trećine njih adaptirano za film, TV, strip, teatar ili radio (čak su i Rusi snimali filmove prema njegovim pričama) – toliko su one imaginativne, simbolične, uvrnute, pastoralne, upečatljive, evokativne, opominjujuće i nadasve uzbudljive.
Štaviše, vrlo mali broj njegovih priča publikovan je u tadašnjim SF časopisima, što je u ondašnjim uslovima bio izvanredan uspjeh za žanrovskog autora, iako se Bredberi ne može distinktivno pečatirati kao SF autor. On je bio tzv. crossover autor, odnosno neka vrsta 'mješanca'.
U nezaboravnoj hronomocijskoj storiji "Zvuk groma" (1952), jedan od naučnika koji je, putujući kroz vrijeme, dospio u paleolitsku prošlost kako bi razgledao i proučavao njene tajne, greškom nagazi na leptira i tom svojom naizgled neznatnom nemarnošću drastično promijeni sadašnjost u koju će se eventualno vratiti.
Radilo se o piscu koji naizgled nije zavisio ni od koga (izdavača; urednika; žanra; teme; kružoka...) a koji je čitav jedan zapostavljeni komad spekulativne fikcije polako počeo izvoditi iz spisateljskog getoa, i upravo je ovaj fakat ono na šta je mislio Kingsli Ejmis dok je Bredberiju u svojoj studiji posvetio petnaestak strana.
O pomenutom literarnom talentu svjedoči daleko više od 800 antologija gdje možete zateći njegovu priču, a osim filmskih i TV scenarija, još je pisao poeziju i dramske komade.
Forsterova i Bredberijeva poruka je i te kako očigledna: svaka hermetična kultura koja krene stagnirati vrlo brzo će izumrijeti
Međutim, roman koji u potpunosti može parirati njegovim najboljim pričama, Farenhajt 451 (1953), a koji govori o paljenju knjiga u distopijskoj budućnosti zato jer su one opasne, više deskribuje ondašnju Mekartijevu Ameriku što je zagovarala strahobalnu cenzuru, nego komunističku Rusiju.
U stvari, na Farenhajt 451 slobodno se može gledati kao na svojevrsnu antitezu Orvelove 1984. (1946), iako obrađuju relativno srodnu temu.
U Bredberijevom romanu pratimo bolan duhovni razvoj odmetničkog protagoniste, "vatrogasca", kome je posao da pali knjige, ali je u isto vrijeme i tajni čitalac istih knjiga. Vatrogasca prati osmonogi Mehanički Gonič – pas – usklađen sa njegovom tjelesnom hemijom i naposljetku otkriva izvjesnu komunu ljudi "memorizatora", koji žive da bi pamtili izgubljene knjige.
Istoimeni film Fransoa Trifoa iz 1966. u sebi sadrži taman onoliko bredberijevske pastorale i nostalgije koliko i trifoovske reflektivnosti, i nedvosmisleno se radi o vjerodostojnoj adaptaciji nekog Bredberijevog djela, te se slobodno može kazati da ovaj film ništa manje nije Bredberijev koliko je i Trifoov.
Istovremeno je Farenhajt 451 smješten u televizijski orijentisanu budućnost, pomoću čega autor oslikava sopstvenu poslijeratnu eru kad je TV postao svačija omiljena igračka.
U toj budućnosti individualizam je zabranjen, dok se život sastoji od enormnih zidnih TV prijemnika priključenih u svakome domu, a čije priče u svoj 'zaplet' uključuju i gledaoca kao jednog od aktera. Dabome da ovdje Bredberi sa svojom interaktivnom sapunskom operom misli na ono što danas zovemo 'rijaliti šou' gdje ljudska civilizacija bezmalo tavori u poslovičnom čistilištu gledajući beskrajne i besprizorne svakodnevice savršeno marginalnih ljudi.
U žanru koji je odvajkada bio preokupiran tehnologijom, Bredberi je bio sigurno njegov najneobičniji pripadnik u smislu što nikada nije imao vozačku dozvolu i da je tek u 62. godini prvi put sjeo u avion
Iako je Bredberi u srži bio tehnofob, nije bio daleko od pretpostavke kada je u TV prijemniku još tada ugledao jedan od potencijalnih svršetaka ljudske civilizacije, barem kad je srozavanje inteligencije bilo u pitanju.
Odlična TV paralela se može napraviti sa poznatom ranom distopijom engleskog autora E. M. Forstera (Put u Indiju, Soba sa pogledom), "Mašina se zaustavila" (1909). U njoj se čitava ljudska rasa svela na neke vrste automatona, ili insekata, koji žive u zasebnim ćelijama pod zemljom, a čije prohtjeve i životne potrebe dan-za-danom rješava izvjesna Mašina, tako da oni nemaju nikakav poriv za putovanjem kao ni za međusobnim kontaktom.
Nalik našem, to je izdegenerisani svijet u kome je sve podređeno ugađanju vlastitim sklonostima. A kada se Mašina pokvari, žitelji počinju odumirati, s obzirom da su izgubili svaki osjećaj za inicijativu, kako bi prevazišli ma i najmanju krizu.
Sa intelektualne strane, isto se može desiti – u stvari, dešava se na mnogo načina – i u pogledu naše današnje privrženosti retardiranom TV-univerzumu na koji svi vremenom neosporno počinjemo gledati kao na primarnu životnu sisu.
Forsterova i Bredberijeva poruka je i te kako očigledna: svaka hermetična kultura koja krene stagnirati vrlo brzo će izumrijeti. Reklo bi se da na ovoj TV slici ne može biti manje snijega.
U žanru koji je odvajkada bio preokupiran tehnologijom, Bredberi je bio sigurno njegov najneobičniji pripadnik u smislu što nikada nije imao vozačku dozvolu i da je tek u 62. godini prvi put sjeo u avion (na sastanke sa Džonom Hjustonom, u Irsku, putovao je brodom).
Za Bredberijeve najplodnije i najkvalitetnije godine drži se period 1946-1960
Takođe je obožavao mačke, premda istu ljubav nije osjećao prema psima (sjetite se groznog Mehaničkog Goniča iz Farenhajta). Jednom prilikom mu je Artur Klark, hardverski entuzijasta (utro je, na primjer, put otkrivanju geostacionarnog satelita), poklonio jedan od prvih laptop-kompjutera, a potom je saznao da Bredberiju ta mašina služi umjesto podmetača za čaše.
1999. godine Bredberi je preživio moždani udar zbog kojeg je neko vrijeme bio prinuđen komunicirati posredstvom olovke i papira. I pored toga, uspijevao je da se bavi pisanjem. Uostalom, jedino što mu je ikada i trebalo za to bili su olovka, papir, imaginacija i mentalna litica sa koje se uvijek mogao vinuti. Preminuo je 5. juna ove godine.
Njegov nadgrobni kamen, jednostavno, kaže: "Pisac Farenhajta 451".
Medalja za izuzetan doprinos američkom pismu
Za Bredberijeve najplodnije i najkvalitetnije godine drži se period 1946-1960; 1948. godine čak je nagrađen prestižnom nagradom O Henri za najbolju američku priču; 2000. godine prestižna fondacija National Book, poznata po tome što ne iskazuje mnogo poštovanja prema tzv. žanrovcima, dodijelila mu je medalju za izuzetan doprinos američkom pismu (jednu je dobio i Stiven King), dok je četiri godine docnije nagrađen Nacionalnom medaljom za umjetnost koju mu je uručio tadašnji predsjednik Amerike, Džordž V. Buš. Prije pet godina Bredberi je dobio specijalnu zahvalnicu Odbora za Pulicerovu nagradu.
Bonus video:
