“ATAK na Dalijevoj trasi” je treći umjetnički program koji je održan u okviru manifestacije “Božanstveni svjetovi Salvadora Dalija”
NVO Alternativna teatarska aktivna kompanija (ATAK) je pred velikim borjem publike dao omaž velikom nadrealisti aktivnim programom koji se sastojao od video rada, pozorišnog segmenta i neobičnog intervjua o umjetnosti i životu sa Jovom Kapičićem koji je uradio član organizacije dramaturg Vasko Raičević.
Video rad posvećen Daliju, djelo je Vlada Vučinića i Stefana Boškovića koji su iskoristili postojeće dokumentarne filmove o Daliju i scenu iz Hičkokovog filma “Začaran” u kojem su dva slavna umjetnika sarađivala u sceni sna, za koju je slikar napravio scenografiju i učestvovao u scenariju.
Kao završni segment, prikazan je intervju sa Jovom Kapičićem u trajanju od 16 minuta
U toku filma je prikazan i čuveni Dalijev eksperiment sa nosorogom i Vermerovom slikom “Pletilja čipki”.
Nakon filma, iz publike su se začuo glasan poziv, i pitanje ima li što u novinama danas... Glumci Crnogorskog narodnog pozorišta Ana Vujošević i Dejan Ivanić su prema tekstu koji je od četiri Joneskove drame napravio Vasko Raičević animirali publiku, koja u prvi mah nije bila sigurna da li se radi dijelu programa ili samo glasnom razgovoru prijatelja...
Raičević je za tu priliku iskoristio Joneskove drame Nosorog, Budućnost je u jajima, Žrtve dužnosti i Pastirov kameleon i napravio zanimljiv dijalog o važnosti i prolaznosti.
Intervju sa Kapičićem
Kao završni segment, prikazan je intervju sa Jovom Kapičićem u trajanju od 16 minuta, u kojem su on i Raičević razgovarali o umjetnosti i vremenu kada je nekada visoki državni funkcioner boravio u Parizu.
"E onda ja uzmem bombu, jedno čudovište, ne možeš da držiš u ruku"
Kapičić je, prema objašnjenju NVO ATAK odabran jer je bio najaktivniji kada je i nadrealizam bio u snazi, zbog načina života i jer je bio prijatlej sa crnogorskim slikarima Lubardom i Milunovićem. NVO ATAK je zbog toga dodijelila Kapičiću titulu Crnogorskog nadrealiste.
Kapičić se podsjetio vremena kada je bacio dimnu bombu tokom trajanja Nušićeve predstave u Zetskom domu “jer je vrijeđala Crnogorce”.
"To nije bilo vazano za KP, to je bilo više vezano za ove naše zelenaše. Mi smo bili svi mladi, davao se jedan komad, ja mislim da je to Nušićev komad bio ''Čovjek sa jednom nogom'', ne znam tačno, nijesam toliko verziran u to... To je bilo ismijavanje Crnogoraca. Raspravljalo se ko će to da uradi, ja sam bio mladić...
''Oli ti Jovo to?'' - ''Oću, kako neću''... I mi kupimo karte, dođemo u puno pozorište...E onda ja uzmem bombu, jedno čudovište, ne možeš da držiš u ruku. Prvi čin je završen, pa se napravi pauza, pa se izađe...Za to vrijeme i ja zapalim cigar i bombu nosim. Vratim se i umiješam se među mladiće koji su stojali na galeriji...
Ja uzmem onu cigaru, pritisnem fitilj - vješto sam radio i nijesam pokrenuo tijelo da mene ne otkriju, nego rukom prebacim preko glave i ono padne dolje na scenu - kad je pala eksplodirala je stvarno kao prava bomba...
Pobjegli glumci, nastade komešanje... panika. Onda je došla policija da kontroliše Marka, Janka... Našla je par ljudi koji nijesu ni krivi ni dužni a koji su bili iz porodica ovih zelenaša.
Ja sam ostao, prošao fino, lijepo učinio ono što je trebalo i što su tražili od mene a nijesam ništa platio za to - nego se to zaboravilo - podsjetio se Kapičić svoje diverzantske pozorišne djelatnosti.
Veliki čovjek, ali namćor
Nakon rata, bio je savjetnik u ambasadi u Parizu za vrijeme dok je ambasador bio čuveni srpski nadrealista Marko Ristić.
Jednom mi je rekao ,,Ajde, Jovo, idi s mojom ženom da kupujete nešto...'
Kapičić je kazao da je saradnja bila “nikakva” te da je Ristić bio veliki čovjek ali namćor.
"Ja sam mladić bio, došao iz šume, poslali su mene jer sam bio ugledan i imao najbolje cijene kao hrabar, častan i pošten, sve je to bilo dobro - ali mladić, dvaes' i nešto godina.
Ristić nije bio ovako fizički baš nekako da imponuje ljudima, ali je pametan, obrazovan čovjek, gospodin, književnik, ali je imao neke loše navike.
Jednom mi je rekao ,,Ajde, Jovo, idi s mojom ženom da kupujete nešto...' ''Đe, što da idem ja, što ću ja da kupujem?'' ''Pa da središ neke stvari.' ...
On je od mene htio da napravi neku vrstu posluge. Ja sam bio mlad a on je mislio da ima pravo. Rekao sam mu ''Slušaj ti, ja neću da slušam više što mi ti govoriš imam ja zadatke svoje, koje mene daje Vlada... odnosno naše Ministarstvo spoljnih poslova.
''A moraš ti, ja sam ovde gazda, ja sam ambasador...' Dobro. Ja, rekoh, odustajem od ove saradnje...''E kad odustaješ ja idem pravo za Beograd.'' I na kraju, pitam ja tebe kako ćeš ti sa Malroom da razgovaraš o čemu? Došao si juče iz šume i oćeš sa njim da razgovaraš...'
Imali smo Lubardu i Milunovića
Na pitanje o filmskoj umjetnosti i cenzuri nakon Drugog svjetskog rata Kapičić je kazao da se ne sjeća nikakvih zabrana.
"Nijesam bio nekulturan, ali nijesam ni bio faktor"
"Ti misliš da je neko u Crnoj Gori bio stručan... da kaže: ovo valja, ovo ne valja? Ne, brate. Ajde reci nekog... Imali smo slikare Petra Lubardu i Mila Milunovića i svi su im se klanjali... nije bilo nikakve zabrane, Vlada se nije miješala u to. Oni su slikali, recimo...naprave slike koje su poslije vrijeđele po hiljade i hiljade...
To niko nije htio da kupi. U pozorištu su davali normalne predstave, filmove...", prisjećao se Kapičić.
O filmu reditelja Mila Đukanovića, sa kojim je bio i prijatelj ''Palma među palmama'' o prostitutki koja traži penziju (koji nije bio zabranjen ali se nije ni prikazivao) Kapičić je rekao da je “možda bila neka perverzija jer su ljudi voljeli da prave takve stvari”
"To ja ne znam, nijesam upućen, ja se nijesam ni bavio time. Ja sam se više bavio praktičnim državnim pitanjima. Nijesam bio nekulturan, ali nijesam ni bio faktor da ja odlučujem o tim stvarima", kazao je on
Mađarske ljepotice
Kapičić je bio i ambasador u Mađarskoj a to vrijeme je poznato po brojnim aferama sa tamošnjim ljepoticama.
Ja ne mogu da budem ambasador koji pravi đecu po Mađarskoj
"Da sam mlađi odmah bi se vratio gore... Ne postoji finiji ženski svijet od tih Mađarica. Ja sam mogao tu da vladam kako hoću, ali pošto smo mi bili u vrijeme Informbiroa, onda sam ja, da me ne bi prijavili Titu, telefonom zakazivao sastanke.
Jednog dana mi je je jedna od tih djevojaka preko prijatelja poslala poruku da je u drugom stanju... Oženjen sam ja, jadan, bio prije toga... a znaš li što znači da ambasador pravi đecu u drugu zemlju...
E rekoh ja sam zaglavio sada, a i inače sam ja zaglavio zbog žena, poslije ću vam reć kako sam pao dolje... I nađem se ja s njom, rekoh: nemoj to da radiš, te gluposti, evo ti pare da pođeš kod doktora, a ona kaže da hoće da rodi. Oćeš? Dobro. Rodi ti dijete, a ja ću da idem u Jugoslaviju.
Ja ne mogu da budem ambasador koji pravi đecu po Mađarskoj. Ipak, jednog dana nju je zvala njihova policija i kažu joj: slušaj, ako još jednom pomeneš toga ambasadora, nećeš izlazit iz zatvora.
Poslije toga, dođe Tito u Mađarsku i priređen je veliki ručak sa mađarskom elitom. Na kraju ručka Tito pita: kakav je naš ambasador ovamo? Kažu mu: to je silan čovjek, pametan... Jedino te ženske malo više... ali, neka, nije to strašno... A Tito veli: pušti ga on to radi i u Jugoslaviju..."
Bonus video:
