Univerziteti su nekada gradili otresite građane, cjelovite ličnosti i ljude koji će biti osnova društvene zajednice. To, međutim, više nije prioritet društvenih zajednica, koje danas žele da imaju ljude sa kojima mogu mnogo lakše da izađu na kraj. Tako situaciju u obrazovanju, ali i društvu, vidi Aleksandar Jerkov, književni kritičar i profesor književnosti na beogradskom univerzitetu.
“Nekada smo bili glavni pogon društvenog razvoja, a danas smo smetnja određenim ambicijama koje u savremenom svijetu dominiraju”, zaključuje on.
Jerkov je u Crnu Goru došao kao gost Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja i Nacionalne biblioteke “Đurđe Crnojević” na Cetinju, gdje je održao predavanje o savremenoj književnosti.
Osvrnuo se i na to što ga studenti vide kao jednog od najtežih profesora na Filološkom fakultetu:
“Legende se stvaraju o mnogim ljudima, i ja se neću sad graditi previše skromnim i uzdržanim - to nije moj životni stil. Međutim, nisam siguran da je najvažnija karakteristika da li sam strog... Jesam strog, zašto da ne budem, to je pravo pitanje. Moje viđenje te stvari jeste samo da ja nisam pristao na ovu opštu popustljivost. Dakle, ja sam onakav kakvi su profesori nekad bili. Šta kažu studenti i šta kažu kolege, to je već stvar legendarizacije”.
Po čemu se današnji studenti razlikuju od nekadašnjih?
Danas su studenti, kao i svi mi, pomalo zbunjeni. Došlo je novo doba, došle su nove promjene i okolnosti. Univerzitet se nije toliko transformisao, koliko je potresen, koliko je, na izvestan način, na udaru promjena koje nas okružuju. Nekada su univerziteti bili stjecište svekolikog znanja, danas mnoga od tih znanja su dostupno na raznim mjestima, ne samo na univerzitetu, i to mijenja strukturu obrazovnog procesa.
Da li ste nekad iznenađeni nekom reakcijom studenata, ili nedostatkom reakcije, na određena pitanja?
Ljudi su ušli u neki klijentelistički mentalitet u kojem ste vi stalno zabrinuti - šta studenti... Sad ću ja da budem vrlo brutalan i nadam se da neće vaši gledaoci to pogrešno da shvate - mene baš briga šta oni misle. Oni su dio jednog procesa i ja nisam tu da ugađam studentima.
Postoji određen kvantum humanističkih znanja koji treba da bude prenijet, i on je njima ponuđen u najboljem smislu riječi i najbolje što ja to umijem. A šta oni o tome misle, kako na to gledaju, mogu da izraze kad budu diplomirali. Kad budu ovladali tim znanjima, onda im stojim na raspolaganju da vodimo diskusiju. Ali do tog trenutka, ova lažna, papirna, populistička metoda gdje vi treba da ugađate studentima, ja u njoj pronalazim jedan od oblika uništavanja studentskog života i devastacije onoga što mi treba da razmijenimo. Ja nisam zabavljač, nisam tu da ugađam studentima, već sam tu da im pokažem šta je starovremena književnost. Koga to zanima, to je savršeno. Koga ne zanima, taj bi mnogo bolje učinio ako bi otišao da radi nešto drugo.
Studentima ništa ne fali, oni su savršeni. Oni su biogenetički bolji nego moja generacija, oni su i pametni, otresiti, sve što hoćete, ali duboko demotivisani, zbunjeni, dezorjentisani, pitaju se čemu im znanje služi, naročito znanje o književnosti, kome još to na ovom svijetu treba... Kažite mi, molim vas, da li vi u savremenoj Crnoj Gori, da ne gledamo dalje od nje, kad vi budete izvrstan student književnosti da li vi dobijate kvalitet koji prepoznaje savremena Crna Gora, i onda se divi tome što ima i nekoga ko dobro poznaje književnost? ‘Ajte, molim vas, djeluje kao idiot, kao da je izgubio godine svoga života zato što je oblikovao sebe da bude bolje, finije, cjelovitije ljudsko biće. I u takvim okolnostima, oni se pitaju šta da rade.
Da li ono “Diplomiraj i pali!”, kako smo prije nekoliko godina pročitali da je jedan univerzitet reklamirao samog sebe u Beogradu. Zamislite sad to, da je vaša glavna ideja da čovjek stekne bilo kakvu diplomu i da ode bilo kud i radi bilo šta. To je žalosna posljedica naših istorija, ali i naših društvenih volja, da ne kažem političkih odgovornosti. Prema tome, studenti su odlični, ali mi nismo dobri.
A šta se dešava sa kritičkim mišljenjem?
Pa gdje još to vidite? (smijeh)
Kritičko mišljenje je jedan od osnovnih mehanizama samoregulacije društva. Kad kritički mislite, vi iznutra korigujete ono što u nekom društvu, među drugim ljudima i u vama samima ne valja. Kritičko mišljenje znači prije svega misliti o sebi i truditi se da budeš bolji.
Čak je postojao jedan važan društveni projekat i proces u Poljskoj, za vrijeme recimo njene podjele - samousavršavanje. Bio je zadatak svakog obrazovanog Poljaka da stalno bude bolji kako bi sačuvao Poljsku. Mislim da da bismo najpametnije i za sebe i za druge učini kada bismo svaki svoj dan posvetili tome da budemo manje rđavi nego što moramo da budemo.
Je li to u nekom smislu i glavni zadatak svakog budućeg profesora književnosti?
Znate šta, ja sam izašao na glas zato što je to posljednji ispit. Vi kad studirate u Beogradu, kad studirate književnost, vaš posljednji ispit je Srpska književnost 20. vijeka. Kad to položite, postajete profesor i idete u škole. Ja gledam svoje studente i sve im najbolje želim na svijetu, vjerujte mi, ne što sam ja neki zanesenjak, nego zato što je to jedini odnos koji možete imati ako ste humanista. I ja ih gledam i pitam se, kako će to izgledati kad ta osoba sjutra uđe u neku školu gdje će predavati vašem ili mom ili nekom drugom djetetu, i ako on ne zvuči kao profesor, ako se on tokom studija provlačio i petljao, i nije stekao unutrašnja svojstva profesora, ja sam onda raspoložen da ga pitam dvije godine, tri godine, koliko god godina treba dok ne bude zvučao kao profesor književnosti. I tako nastaju legende...
Šta mislite, ko su danas ti profesori koji rade u školama? Je li to baš adekvatan kadar?
Nažalost ne, u mnogim slučajevima, i mi to znamo. Dovoljno je da uđete u zbornicu neke škole, da obiđete neke gimnazije koje su nekada bili mali univerziteti, a koje to najčešće više nisu. Naši obrazovni sistemi u cijelom regionu vidno opadaju, jednim dijelom zbog toga što su nedovoljno zaštićeni, a drugim dijelom zato što se nedovoljno pametno odnose prema samima sebi. Ako pogledate kakve su promjene doživjeli vrhunski univerziteti u cijelom svijetu, one su minimalne.
Harvard, koji je najbolji univerzitet na svijetu, je sa indignacijom odbio ideju da uopšte bilo ko pravi bilo kakvu reformu na Harvardu, tačka. École, najbolji dio francuskog obrazovnog sistema, nije pretrpio apsolutno nikakve promjene. Odabrani njemački univerziteti, dakle onih petnaest univerziteta koji su na top listi - nikakve promjene. Zašto? Zato što nema potrebe za tim. Promjena, to je jedan populistički udar koji smo doživjeli i u kom vi ne morate sve da znate, nego štrpni malo ovdje, štrpni malo tamo, i bićeš nešto. Svi su menadžeri, samo čekam da napravimo i menadžere filoloških disciplina. To će biti vrhunac u mojoj struci.
Treba ljude obrazovati temeljno, treba bazično da upoznaju sebe, da upoznaju istoriju, mogućnosti i budućnost. Treba da pogledaju kakav je svijet bio prije tačno sto godina, pa ćete vidjeti koliko će se najmanje svijet promijeniti u narednih sto godina. Dakle, da biste mogli da mislite o budućnost, morate da znate kako da mislite o budućnosti. I morate da budete svjesni toga da obrazovanje kakvo se danas nudi vam neće riješiti nijedan problem. Obrazovanje za jednu funkciju, to očigledno u 21. vijeku neće funkcionisati. Svakih pet godina odumiru poslovi, znači jedna polovina poslova za koje se vi obučite nestane. I ako se vi niste obrazovali kao jedna cjelovita ličnost, koja je fleksibilna i sposobna da usvaja različita znanja, vi ćete kroz pet godina ostati bez te struke koju ste navodno stekli. I šta ćete onda?
Mi treba da obrazujemo građane da budu cjelovite i obrazovane ličnosti, a ne da učimo studente da mogu da obavljaju određenu funkciju. To je velika razlika u koncepciji obrazovanja.
Koje su to vrijednosti na kojima bi trebalo da počiva naš obrazovni sistem?
Nisam ih izmislio niti ću sad ja da vam proglasim koje su to vrijednosti, ali što se mene tiče, modeli antičkog, greko-romanskog obrazovanja, sa jedne strane, i modeli obrazovanja u Francuskoj i Njemačkoj u vrijeme i poslije Francuske revolucije su dali jednu vrstu temelja za humboltovski ideal obrazovanog i svestranog građanina. Ja ne vidim da smo mi pronašli nešto bolje.
U to treba unijeti samo jednu vrstu dinamike, sposobnosti komunikacija, i ideju stalne transformacije znanja, odnosno kontinuiranog učenja. Da ne možete da se opustite, postanete stručnjak, i onda četrdeset godina budete stručnjak. Ne, vi svakih tri do pet godina morate osvajati neko novo polje, i ako to dodate na ovu bazu klasičnog obrazovanja, vi onda imate model kako možete postupati u savremenom svijetu.
Šta mislite, šta to čitamo danas?
Čitamo svašta. Znate, ljudi misle da se čita, ali nikad se nije više čitalo. Vi danas čitate non stop, ne možete, ako im dozvolite da budem kolokvijalan, da kupite gaće a da na njima nešto ne piše. Svugdje oko nas je tekst, ali je problem u tome kakav tekst i čemu on služi. Ljudi danonoćno čitaju svoje telefončiće, poruke po društvenim mrežama, čitaju koješta, i čita se jako mnogo, ali se ne čita dovoljno sadržajno i dovoljno kvalitetno.
Ne možete ljude promijeniti. Ne treba se zanositi. Operu će slušati pet ili deset posto čovječanstva, Andrića i Crnjanskogće čitati pet ili deset posto čitalaca, to je tako i tako mora da bude. Ali morate zaštititi neku vrstu reda vrijednosti. Ne može da bude isto ako čitate neku bofl, treš, čik-lit, i ako čitate klasike svjetske i naše književnosti. A čitaćete klasike, čak i ako ih ne čitate baš dobro, ako društvo stvori neku vrstu pritiska da je važno čitati te stvari.
Pogledajte ljude u javnom diskursu Crne Gore, Srbije, regiona, i kažite mi kad ste posljednji put vidjeli da se u tom javnom diskursu pomalja stvarno znanje? To je rijetkost. Čak i kad poneko pokuša da izbaci poneki citat ili poneku referencu, onda se vidi koliko je nezgrapan i nevješt, koliko su te njegove reference zapravo vještačke i koliko mu je neko iz kabineta doturio cjeduljicu na kojoj stoji jedna rečenica, i da on ne zna šta je zapravo rekao. Ne može se tako graditi svijet. Ljudi koji su mijenjali svijet, koji su oblikovali nacije, bili su ljudi jednog proživljenog znanja koji su na taj način realizovali nešto što ta nacija ili ta društvena zajednica nosi u sebi. Ova vrsta oktroisane pameti i političke vještine, koju ja ne sporim, ne daje rezultate na duže staze.
Šta čitaju vaši studenti, izuzev obaveznih djela?
Filološki fakultet je jedan od teških, starih fakulteta i oni moraju da čitaju mnogo. Ja bih volio da oni čitaju mnogo slobodnije... Ja sam nekonvencionalan čovjek i vrlo slobodan, i bez obzira što sad vama ovdje djelujem kao jedan jezivi, totalitarni, profesorski duh, naprotiv, vrlo malo ljudi je tako okrenuto ideji slobode i slobodnog samoizgrađivanja kao ja.
Oni čitaju svašta, imaju mnogo obaveza, a ponekad čitaju i gluposti. Jednom su se razbježali kada su me natjerali da pročitam Paola Koelja, nekoliko njegovih knjiga koje prije toga nisam pročitao. Ima i takvih, hoću da kažem. Ali osim toga, oni čitaju odličnu literaturu, što na srpskom, srpsko-hrvatskom, svim ovim jezicima kojima svi govorimo ili smo govorili, ali isto tako i prevodnu literaturu.
Ono što vrlo malo čitaju, jednim dijelom zbog obaveza a jednim dijelom zbog ovih problema o kojima smo razgovarali, jeste svjetska njiževnost na nekim od jezika na kojima je napisana.
A šta je sa lektirama, koja je njihova svrha? Prije nekoliko godina lektira su postala djela poput “Gospodara prstenova”, “Harija Potera”... Šta mislite o tome, je li dobro da djeca to čitaju?
Ja sam u tome učestvovao, bio sam nekoliko godina u tim komisijama. Nisam se baš previše isticao, više sam se kao sada već vremešni profesor borio da moji bivši studenti, koji su sada profesori na Učiteljskom i drugim fakultetima dođu u priliku da, budući da bolje poznaju književnost za djecu od mene, mogu da kažu šta je njihov senzibilitet.
Ja imam skoro šezdeset godina i bilo bi glupo da vjerujem da ću ja najbolje razumjeti šta dijete danas želi da čita. Ali moja kćerka je gutala “Harija Potera”, i ja vjerujem dječjoj duši više nego sebi, i ako je ona gutala te knjige, ako sam ja morao istog dana kada izađe bilo gdje u svijetu da nabavim knjigu i za nju, onda je to znak jednog vremena. Meni je “Hari Poter” besmislen, to mi je djeluje kao jedna vrsta papazjanije svih mogućih mitskih odjeka, i kao jedna vrsta mitologizacije Hogsvorta, koji je zapravo nadoknada za sve ono što čovjek u životu treba da postigne. Rodiš se kao Hari Poter i samo treba da realizuješ tu svoju urođenu, aristokratsku, mađioničarsku crtu. Ali to nešto pogađa u ljudskoj mašti. “Gospodar prstenova” je bolja vrsta literature, po mom uvjerenju, mada ni to nije moja literatura u pravom smislu riječi.
Ali vi ne smijete biti ortodoksni, ne smijete biti tvrdi, morate prihvatiti stanovište vremena u kojem živite. Dakle, postoji mjesto gdje ste fleksibilni i gdje idete u susret vremenu, ali postoji i jasno povučena granica koju ne smijete prelaziti, jer jednom kada to uradite, onda vam više ništa ne ostaje.
Lektira, dakle, treba da bude otvorena, treba da bude promjenjiva, i treba da odgovara jednom od dva svjetski provjerena modela. Za male nacije, male države, najčešće je nužno sačuvati jednu vrstu istorije književnosti, istorije kulture u lektiri, da oblikujete svoju naciju. Veliki narodi mogu sebi dozvoliti da ne brinu o tome, jer će kroz druge oblike kulture ljudi to već saznati. Tako u Njemačkoj ili Francuskoj vi možete da imate vrlo široku lektiru savremenih knjiga, gdje kažu samo je važno da dijete počne da čita i da voli da čita. Ali manjim nacijama, u Finskoj, Mađarskoj, Poljskoj i nekim drugim zemljama važno je da vi predstavite istoriju svoje kulture, i ja sam i jedan i drugi model istraživao i pokušavao da uvedem u našu praksu.
Kako onda možemo približiti djeci, ali i starijima, čitanje?
Ne znam, ali se trudim. Morate se boriti svaki dan, to nije stvar za koju imate recept. Kaže mi Vladeta Jerotić jednom kada sam razgovarao sa njim da su dvije najteže stvari na svijetu - upravljati državom i vaspitati dijete.
Elitno obrazovanje, stav i moralni kvaliteti moraju se čuvati
Posljednjih dana se u Srbiji dosta pisalo i govorilo o tome što se u čitankama za osnovnu školu našli i stihovi jedne folk pjevačice. Kako vi to komentarišete?
Moji prijatelji koji su pisali te udžbenike se vrlo vješto i elegantno brane. Neki od tih lingvističkih primjera čisto sa stanovišta stručne analize zaista stoje. Ali ja sa najdubljom indignacijom gledam na bilo kakav oblik pojavljivanja najjeftinijih slojeva estradne kulture u bilo čemu što čini obrazovni sistem. Dovoljno je gluposti oko nas i nema nikakvog razloga da glupost i budalaštine budu pripuštene i ovdje.
Ja sam apsolutno tvrdi elitista i ubijeđen u to da se elitno obrazovanje, elitni stav i elitni moralni kvaliteti moraju razvijati u čuvati, i niko me na svijetu nikada neće ubijediti da mi sada treba da vodimo dijalog sa pjevaljkama i estradnim piscima, jer ima i estradnih pisaca isto toliko koliko i estradnih muzičara.
Goran Petrović je klasik srpske književnosti
Je li nezahvalno ako vas pitam da izdvojite nekog pisca?
Nije nezahvalno, naravno, ja to radim cijelog života jer sam prije svega uvijek bio književni kritičar i nikad nisam oklijevao da izdvojim nekog pisca. Ako treba, u ovom trenutku mogu da izdvojim dva. Jednog koji je za mene već sada klasik savremene srpske kniževnosti, a to je Goran Petrović, čija je “Opsada crkve Svetog Spasa” najznačajnija knjiga napisana za mog književno-kritičkog života.
A ako treba da izdvojim nekoga ko za mene danas predstavlja najveći izazov i teškoću da se opredijelim, a mislim da bi mogla budućnost pripadati ako ne njemu a onda onome što se tu pokušava da dogodi, to je onda Vladimir Tabašević i njegov roman “Pa kao”, koji meni para sluh, ali u njemu vidim pokušaj, pa čak i mogućnost da se poetika i diskurs preokrenu. Vidjećemo šta kažu mlađi ljudi od mene, ali mislim da je to ozbiljan izazov.
Bonus video:
