KRAJ JEDNE ODISEJE

In memoriam: Miodrag Miki Gligorović (1941-2012)

Francuski likovni kritičar Žož Budaj, pošto je vidio njegove skulpture napisao je u listu "Les Lettres Francaaises" da je Gligorović skulptor "koji umije da nagna kamen da progovori"
128 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 09.02.2012. 10:19h

Ove izrazito hladne februarske nedjelje, na snjegovitoj piperskoj gori, oprostili smo se od poznatog crnogorskog vajara, Miodraga-Mikija Gligorovića. Gligorović je rođen na Cetinju, maturirao je (1962) u Gimnaziji "Slobodan Škerović" u Titogradu. Nakon završene gimnazije, upisuje se na beogradski Pravni fakultet, gdje studira i boravi par godina.

U Beogradu se druži sa prijateljima koji su na primijenjenoj, likovnoj i dramskoj akademiji i istoriji umjetnosti. Učestvuje u kulturnim događanjima koja se odvijaju u Klubu umjetnika, na Likovnoj akademiji.

Sa zanosom posjećuje izložbe, muzeje, galerije, odlazi u pozorišta, gleda filmove, sluša koncerte, opere i, intenzivan kulturno-umjetnički život, naprosto ga opčinjava. Zadojen umjetnošću, vraća se u Crnu Goru, uz oca Vukosava, rukotvornog posvećenika, kreće da svoje onirično-mentalne vizije, zanatski ostvaruje u materijalu.

Prijatelji umjetnici ga hrabre i podržavaju, ali punu podršku daje mu Aco Prijić, koji mu kao direktor organizuje (1967) prvu samostalnu izložbu

Sa ogromnim entuzijazmom, u podrumskom ateljeu, danonoćno glijetima oblikuje tvrdi drveni masiv. Nastaju u magnovenju prvi autentični skulptorski egzemplari, umnožavaju se, gomilaju, izazivaju, provociraju.

Prijatelji umjetnici ga hrabre i podržavaju, ali punu podršku daje mu Aco Prijić, koji mu kao direktor organizuje (1967) prvu samostalnu izložbu u titogradskoj Modernoj galeriji.

Rad Miodraga Gligorovića

Samostalne i kolektivne izložbe

Gligorovićev umjetnički debi bio je veoma uspješan. Uslijedila je (1968) izložba u galeriji na Sv. Stefanu. Francuski likovni kritičar Žož Budaj, pošto je vidio njegove skulpture napisao je u listu "Les Lettres Francaaises" da je Gligorović skulptor "koji umije da nagna kamen da progovori".

Gligorovićeva umjetnička odiseja je u punom zamahu, postaje član ULUCG-a (1967) i sekretar Udruženja (1985/1986)

Slijedi te godine, njegova samostalna izložba skulptura i crteža u Galeriji grafičkog kolektiva u Beogradu.

Izlaže grupno sa kolegama u kafani "Kasina" u Titogradu, učestvuje na kolektivnim izložbama: Cetinjski salon likovne umjetnosti "13. novembar" (1967, 1969); Hercegnovski zimski salon (1968, 1969); Savremena crnogorska likovna umjetnost, Beograd (1977); Zimski salon, Pariz (1980), Salon novih tendencija, Pariz (1981); Cetinje i likovna umjetnost (1983); Međunarodni simpozijum vajara i slikara, Kil (1984); Međunarodna izložba, Bresej (1985); 160 djela Umjetničkog muzeja Crne Gore, Beograd (1987); Umjetnici svom gradu, Titograd (1988). Uslijedile su nagrade i priznanja: Decembarska nagrada, Titograd (1966); Nagrada Cetinjskog salona likovne umjetnosti "13. novembar", Cetinje (1967); Nagrada simpozijuma, Kil (SR Njemačka), (1984).

Povlačenje iz gradskih neuroza

Gligorovićeva umjetnička odiseja je u punom zamahu, postaje član ULUCG-a (1967) i sekretar Udruženja (1985/1986). Završava Višu pedagošku akademiju u Nikšiću, postaje grafički urednik u listu "Pobjeda". Uređuje likovno-grafički više časopisa, novina, dizajnira kataloge, brošure, knjige.

Na otvorenom prostoru, sa neiscrpnom energijom, kleše neumorno u spuškom kamenu, "maljatu" i "klikovači"

Permanentno radi skulpture u raznovrsnom drvetu, ali otkriva da mu je i kamen vrlo drag. Pred naletima društveno-ekonomskih promjena, Gligorović kao veoma snažna, ali i izrazito impulsivna ličnost, povlači se iz gradskih neuroza na porodično imanje u piperskom selu Crnci.

Na otvorenom prostoru, sa neiscrpnom energijom, kleše neumorno u spuškom kamenu, "maljatu" i "klikovači" brojne skulptorske eksplikate. U iskonskom miru svoga doma, sa suprugom Vesnom živi pastoralno, uzgaja cvijeće, povrće, voće, domaće životinje, ribe, ptice.

Čvršće se veže za duhovnost, kojom ga je od djetinjstva zadojila majka Vukosava, a u predasima je često u manastiru Piperska ćelija. Od tada je njegov kreativno-likovni i životni put, postao veoma sadržajan i vrlo staložen, sve do one promrzle subotnje noći, kada su ga sa zaramkom sijena zatekli na proplanku u vječnom snu.

Galerija