nikola simanić:

Umjetniku su dozvoljena sva potrebna sredstva da se izrazi

Valjalo bi da likovna scena koja je živopisna ima i živopisniju likovnu kritiku. Pojavljuju se s vremena na vrijeme kritičari koji, čini mi se, znaju šta rade
239 pregleda 0 komentar(a)
nikola simanić, Foto: Arhiva "Vijesti"
nikola simanić, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 03.10.2011. 08:22h

Umjetnik Nikola Simanić, profesor na Fakultetu vizuelnih umjetnosti u Podgorici, svoju kreativnost izražava kroz slikarstvo, grafički dizajn, fotografiju, instalacije, performanse, muziku, film... O novim projektima, o izložbi kojom se poslije duže pauze predstavio crnogorskoj likovnoj publici, o likovnoj sceni i likovnoj kritici, Nikola Simanić govori za „Vijesti“.

„Trenutno pokušavam da uobličim neke ideje, sprovedem ih u djelo i izložim sljedeće godine, a uporedo radim na jednom animiranom filmu. Proces je dosta spor i iziskuje puno vremena, zahtijeva apsolutnu posvećenost, mnogo radnih sati za nekoliko sekundi. Film je filozofska bajka za djecu i odrasle i bavi se čovjekovim otuđenjem, samospoznajom, vjerom i sličnim problemima koje je savremeni čovjek zapostavio. Radnja je izmještena i nije vremenski određena. Produkciju filma radi dizajn studio 'Baroom Baroom' iz Podgorice, ali još ne mogu da govorim o premijeri“.

  • Poslije duže pauze predstavili ste se sredinom ljeta u galeriji Mediteranskog centra u Igalu. Vaš izraz ovoga puta bio je dobrim djelom crtež?

„Proteklih godina bavio sam se raznim umjetničkim disciplinama i dizajnom, što mi nije davalo vremena da se posvetim crtežu. Postavka u Herceg Novom bila je kompilacija starih i novih radova, dobar povod da se pokrenem. Crtežom se bavim konstantno. Linija je misao. Kretanjem kroz medije artikulišem liniju preko različitih alata, od klasičnog crteža do videa. Njena metamorfoza kroz discipline daje mi potporu u shvatanju umjetnosti“.

  • Mogućnost kretanja kroz različite izraze donsi Vam...

„Moramo biti svjesni vremena u kojem živimo i prostora u kojem stvaramo. Kod mene ne postoji granica između medija, to traganje u raznim disciplinama meni donosi radost. Prelazak iz medija u medij ne predstavlja mi problem, već dopunjavanje. Sva sredstva su dozvoljena ako su neophodna umjetniku da se izrazi, nema više granica. Teško je kad se umjetnici zatvore samo u jedan medij i onda se javi nezaobilazno ponavljanje. Danas je vrijeme digitalno, multimedijalno, grafika je postala pokretna i sveprisutna“.

„Moramo biti svjesni vremena u kojem živimo i prostora u kojem stvaramo"
  • Radite kao profesor na FVU u Podgorici. Možete li nam približiti ovo iskustvo?

„Teorija 'socijalne plastike' Jozefa Bojsa ili kako on objašnjava oblikovanje mase i njeno usmjeravanje, daje mi podršku u tome što radim sa studentima. Pedagogija samim tim može da bude jedan vid skulpture. Dobro je osluškivati i učiti od mladih ljudi, to je, svakako, pokretač za umjetnost.“

  • Ko kritikuje crnogorsku likovnu scenu?

„Kod nas nedostaje previše toga, nedostaje nam ozbiljna doza samokritike. Uglavnom, dobro je kod nas poznata praksa da se u kafanama sve omalovaži i obezvrijedi. Ne želim da budem mrzovoljni umjetnik koji ne poštuje druge koji rade svoj posao. Sreo sam dosta takvih, uglavnom nedorečenih u svom opusu. Mrze sve, pa i to što rade. Valjalo bi da likovna scena koja je živopisna ima i živopisniju likovnu kritiku. Pojavljuju se s vremena na vrijeme kritičari koji, čini mi se, znaju šta rade. Dosadne su deskriptivne fraze o formi, kompoziciji i sličnim likovnim problemima koji se valjda podrazumijevaju. Suština je da kritičari i publika ne daju umjetniku da se uspava u svojim idiličnim pejzažima i de mode poetici. Moraju umjetnika stalno da opominju i drže ga budnim. Svjedoci smo da se pojavljuju neke nezrele stvari kod zrelih umjetnika, a o tome se pišu ozbiljne opservacije o umjetnosti. Kritika mora da bude radikalnija, ona može da stvori šansu za ozdravljenje likovne scene.

Isto tako likovni umjetnici moraju pod hitno nešto da preduzmu kako bi se probudili iz doba romantizma. ULUCG pokušava da nađe neki model kako bi umjetnici uživali status kakav su nekada imali, ali se očekuje i inicijativa od umjetnika. Zaboravljamo da je Crna Gora zemlja slikara i pjesnika”.

"Likovni umjetnici moraju pod hitno nešto da preduzmu kako bi se probudili iz doba romantizma"
  • Osjećate li da su neki umjetnici ili kulturne institucije u „povlašćenom položaju“?

„Uvijek su postojali dvorski slikari (umjetnici), pa i danas. Bilo je kroz istoriju i dobrih i loših. Smatram da umjetnik mora biti socijalno angažovan i aktivan povodom raznih društvenih reformi. Problem je kad političko ubjeđenje zamijenite sa uzvišenim pozivom, pa pravite kompromise”.

  • Ovog ljeta posvetili ste se i likovnom programu Lake Festa u Nikšiću?

“Ove godine pokrenut je Lake Fest, festival koji je dugo vremena nedostajao. Pripreme su nailazile na razne prepreke i otpor, kod nas dobro istreniranoj nevjerici od novog, dok je kraj festivala odisao radošću prisutnih što su bili dio jednog ozbiljnog početka. Sve je prošlo neočekivano dobro. Posljednji dan festivala bila je prezentacija radova umjetnika na vodi. Koncept 'skulpture na vodi' ove godine je okupio umjetnike koji se bave multimedijom, lend artom. Imali smo ozbiljnih ostvarenja ove godine. Umjetnici su pozitivno reagovali na ovaj način izražavanja. Krupac je idealna lokacija da se napravi internacionalni festival lend arta, što nam je i zadatak. Sljedeće godine u planu je da ugostimo neka planetarno poznata imena iz ove oblasti umjetnosti. Moramo se sjetiti Cetinjskog bijenala dok pravimo umjetničke festivale, takvi događaji nas preobražavaju. Nećemo stati."

Umjetnički rad mora da ima konzumenta. Za umjetnost mora da postoji obrazovanje, tradicija, navika
  • Na pitanje o tome ko je danas likovna publika u Crnoj Gori, Simanić kaže:

“Umjetnički rad mora da ima konzumenta. Za umjetnost mora da postoji obrazovanje, tradicija, navika. Kod nas na svim izložbama uvijek dolazi istih sedam do devet ljubitelja likovne umjetnosti od kojih su neki iz ko zna čijih razloga, ali su konstantni. Ovih sedam nas ubjeđuju da se ne predajemo. Teško je stvoriti naviku kad se od toga ne živi ili ne uživa. Ne postoji neka strasna potreba za umjetnošću koliko ja mogu da primijetim, možda je vrijeme takvo. Uvijek je tu ista grupa poštovalaca koja pokušava da podrži umjetnike, rodbina i prijatelji autora. Umjetnost je davno izašla iz galerija i vratila se u iste, može se dešavati bilo gdje samo treba publiku. Mislim aktivnu publiku. Estetika se od malih nogu njeguje i gradi, stoga za shvatanje umjetnosti moramo imati neke preduslove. Dok god potencijalni konzumenti nemaju glad za duhovnim uzdizanjem, scena je u ćorsokaku. Izgleda da većina nije gladna”.