U godini kada obilježava dvije i po decenije postojanja, i svojim programima simbolično proslavlja ovaj jubilej, Grad teatar doveo je u Budvu i jednu svjetsku zvijezdu - Vilhelmasa Čepinskisa.
U crkvi Santa Marija održao je koncert za pamćenje - violinista velikog ugleda, koga su slušali u njujorškom Karnegi holu i Tajlas centru, u Madridu, Berlinu, Stokholmu, Amsterdamu, Moskvi, Pragu, Ankari.
Legendarni Jehudi Menjuhin ga ke lično pozvao da zajedno sviraju sa Londonskom filharmonijom, koncertom na budvanskom festivalu predstavio se i ovdašnjoj publici.
Program koji je izveo, Šumana, Vjenisavskog, Suka, Albenica, Bramsa, Astora Pjacole…kako je rekao “Vijestima”, bio je njegova ljubavna posveta Mediteranu na jeziku muzike, zato što voli ideju otvorenosti, radosti i topline koju Mediteran ima.
Da li je, inače, violina “emotivniji” instrument od nekih drugih, ili je to samo predrasuda običnih muzičkih laika?
"Rekao bih da ipak ima neku “emociju” više, zato što je violina bliža ljudskom glasu, i mora da “pjeva”. Ako pratimo istoriju gradnje violine, ona je od svog nastanka bila pravljena kao instrument za melodiju. I sam Sergej Prokofjev smatrao je da violina najprije svira melodiju, a onda sve ostale tehnike. Ne znam, međutim, šta je bilo ono definitivno što me je odredilo ka violini – da li je to što je moj otac takođe violinista i dirigent, majka operska pjevačica, što sam odrastao uz sve te opera koje sam slušao, i koje su mi ušle u “krv”. Moj otac je, inače, učio violinu kod djeda velikog Gidona Kremera, i on mi je kao “nasljedstvo” dao najvažnija pravila s kojima se violina svirala prije osamdeset godina. A to su individualnost, zvuk, stil, frazeologija, disanje instrumentA."
Možete li da izdvojite ono što je danas trend na svjetskoj muzičkoj sceni koja, koliko se može vidjeti, takođe nije odoljela komercijalizaciji, a na neki način i “estradizaciji”?
"Mislim da se muzičari danas na neki način plaše onoga što je najbitnije, individualnosti, lakše im je da idu utabanim stazama, nego da rizikuju da ih kritičari možda neće razumjeti zbog te njihove osobenosti, i da će eventualno izgubiti skalu do koje su stigli. A osobenost i individualnost upravo uništavaju trendovi – kad muzičar svira na način koji se od njega očekuje. Sjećam se da je 60 – tih i 70 –tih godina u Rusiji bila moda da se kaže kako će neko svirati kao David Ojstrah, i to ne samo u Rusiji, nego i u svijetu. A svirati kao David Ojstrah ili bilo ko drugi, makar i najveći, znači gubiti svoju ličnu imaginaciju."
Mislim da umjetnik mora da sluša svoje srce, da ga slijedi i da bude ono što osjeća i što uistinu jeste. Uopšte nije dobro kad muzičar sluša samo zvijezde, i uvjerava sebe da samo tako treba svirati. Jer, možda će upravo on nekim “iskakanjem” iz takvih šina donijeti nešto čarobno na svom instrumentu
Osjećate li se vi kao zvijezda?
"Ne, apsolutno. Moja misija je da ljudima omogućim duševno zadovoljstvo – da na koncert dođu, i da sa koncerta odu s dobrim, toplim emocijama. A danas, u ovo vrijeme koje živimo, tih dobrih emocija je, globalno, toliko malo u našim životima. I ako samo jedan čovjek ode sa mog koncerta zadovoljan, ja sam već ispunio svoj zadatak."
Bilo bi tužno da nas velike zemlje “prisvoje”
Vilhelmas Čepinskis je rođen u Litvaniji, koja je prije dvadeset godina dobila nezavisnost i dijeli sličnu sudbinu sa Crnom Gorom.
On je kazao da se u toj zemlji danas živi prilično teško, te da je nakon euforije osamostaljenja došlo do zamora i borbe za opstanak u toj zemlji, svjetski umjetnik je rekao da se tamo živi neobično teško.
"Dobili smo nezavisnost 1991, tada su se svi ljudi radovali, bili smo euforični, mislili smo da smo na početku najboljeg mogućeg života. Sada, međutim, kada svaki čovjek treba da opstane, da se izbori za svoju egzistenciju u ovakvim ekonomskim okolnostima, to ne uspijeva. Iz Litvanije se danas masovno odlazi u druge zemlje koje daju više mogućnosti, oni koji ostaju čini se da su izgubili borbenost, I da je apatija sve prisutnija. Ali, nekako sam ubijeđen da je taj optimistični duh još živ, da nije propao, i da će pobijediti."
Siguran sam da niko od ljudi u Litvaniji ne bi želio da se vrati na staro, da budemo sa Rusijom kao nekada
On kaže da male zemlje, kao što su Crna Gora i Litvanija, i mali narodi, treba da budu zajedno, i da napreduju zajedno, a bilo bi vrlo tužno ako nas velike zemlje kao Amerika, Njemačka, Engleska, koje u nama vide samo svoj interes, i samo biznis, potpuno “prisvoje”.
"Istorija nam je mnogo puta pokazala prave činjenice - kad je Litvanija bila aneksirana od Rusije, i kad je zatražila pomoć od Amerike, ta pomoć nije stigla. Dvadeset godina smo već nezavisna država, a prve zemlje koje su priznale našu nezavisnost bile su upravo male države i mali narodi. Zato treba da se držimo zajedno", rekao je Čepinskis.
Bonus video:
