Ovaj sadašnji period završiće se eksplozijom, nijedna vlast nije bila vječna

"Ja sam pisac srednjih godina i kao pisac znatno sam mlađi nego što jesam, to znači da sam počeo da pišem romane kad sam već imao 40 godina"
73 pregleda 0 komentar(a)
Grigorij Čhartišvili, Narodna biblioteka Budve, Foto: Narodna biblioteka Budva
Grigorij Čhartišvili, Narodna biblioteka Budve, Foto: Narodna biblioteka Budva
Ažurirano: 08.12.2018. 08:54h

Početkom ove godine je izašao posljednji roman o književnom junaku, detektivu Erastu Fandorinu pod nazivom “Ne kažem zbogom”, dvadeset godina nakon prvog romana o ovom junaku - “Azazel”, a autor

Grigorij Čhartišvili, poznatiji pod svojim pseudonimom Boris Akunjin, gostovao je protekle sedmice u Narodnoj biblioteci Budve i pred brojnom publikom govorio o svom stvaralaštvu.

“Ja sam pisac srednjih godina i kao pisac znatno sam mlađi nego što jesam, to znači da sam počeo da pišem romane kad sam već imao 40 godina. Kao bivši pionir koji je rastao u zemlji planske ekonomije, ja sam navikao da razmišljam u planovima. I odmah sam napravio sebi plan koji je sadržavao nekoliko perioda od po pet godina unaprijed i kada je izašao prvi roman iz ove serije ja sam unaprijed znao da će ih ukupno biti 16 i znao sam kakva će biti posljednja fraza u posljednem romanu.Tada sam se već bavio psihološkom teorijom koja se zove socionika po kojoj se svi ljudi dijele na 16 psihotipova. Zato kada dugo živiš imaš utisak da susrećeš ljude koje si nekada susretao u svom životu. To me je podstaklo da napišem 16 knjiga i svaka od njih je bila upućena na jednog od 16 psihotipova”, govori cijenjeni filolog, japanolog i književni kritičar. On je istakao i da kada sretne čitaoca koji je pročitao svih 16 knjiga i pita ga koji mu se roman najviše, a koji najmanje dopao, po njegovom odgovoru tačno zna kom on psihotipu pripada.

Žanr detektivskog romana izabrao je, kaže, jer je oduvijek volio detektive i zato što su u Sovjetskom Savezu bili deficitarni, uz to, smatra da su detektivski romani interaktivni.

“U Sovjetskom Savezu nisu pisani normalni detektivski romani zato što u najsrećnijoj zemlji na svijetu nema mjesta za kriminal. Bili su doduše detektivski romani veoma dosadni, i tamo je uvijek postojao isljednik koji je bio obavezan član partije i veoma loš kriminalac, koji nije član partije i u razotkrivanju prestupnika obavezno je pomagala javnosti. I baš zbog toga, 90-ih godina, poslije raspada Sovjetskog Saveza, počeo je bunt detektivskih romana, protest protiv ovog žanra, i poslije toga čudno je bilo da u našoj zemlji mi imamo mnogo interesantnih prestupnika, a onda se pokazalo da ti isljednici nisu baš tako dobri, i počeo je zlatni vijek ruskog detektivskog romana”, kazao je Akunjin i dodao da smatra da je Rusija pala na ispitu iz demokratije ‘90. godina i moraće ponovo da ga polaže.

“Ljudska prava i slobode, sve ono što čini normalan život, to treba zaslužiti, zaraditi i nikakva izvinjenja tu ne pomažu. Smatram da ako se ne desi neko čudo, a naša istorija je bogata čudesima, ovaj sadašnji period završiće se nekakvom eksplozijom. To je logično i drugačije ne može biti; nijedna vlast nije bila vječna”, zaključio je on, a publici Narodne biblioteke u Budvi je objasnio i zbog čega koristi pseudonime.

“Od rane mladosti htio sam da živim tako kako sam zamišljao i htio sam da živim svoj život, a ne po tuđem modelu koji mi je nametan sa strane. A što se tiče mojih pseudonima, ne znate vi još sve o njima. Ja sam pokrenuo dva alternativna autora pod drugim imenima i niko osim izdavača nije znao da sam to ja; muškarac, žena koji su pisali na različite načine. Ja pišem knjige kao Čhartišvili, potom kao Boris Akunjin i još su bila dva pseudonima: Anatolij Brusnjikin i Ana Borisova”, otkrio je on.

Šta tjera čovjeka na suicid, a šta pisca da o tome piše

Knjigu “Pisac i samoubistvo”, posvećenu istraživanju jednog od najdramatičnijih problema čovječanstva - samoubistvu, autor nije pisao pod pseudonimom, već ju je potpisao svojim imenom i prezimenom. 

Knjiga pažnju posvećuje sudbinama pisaca sklonih suicidu, samoubicama.

“Za mene je ona važna zato što me podstaklo pitanje šta je primarno u životu, to nije kako su nas naučili u školi da je materija primarna, svijest sekundarna; glavno filozofsko pitanje je ‘biti ili ne biti’, da li vrijedi da se život proživi do kraja, uprkos svim poteškoćama, ili je normalno ako ti se ne svidi život da vratiš kartu, da zalupiš vrata… 

Kao materijal za izradu ove knjige uzeo sam životopise književnika iz cijelog svijeta, koji su završili život samoubistvom. 

Ne zato što su me zanimala imena pisaca, prosto zato što čovjek koji se ubio, makar to bio tvoj komšija, često ne znaš zašto je to uradio, ne poznaješ motive, a pisac će napisati oproštajno pismo ili pak poemu ili roman i objasniće svoju motivaciju. Knjiga je podijeljena i sadrži dva dijela gdje u prvom naslovljenom ‘Čovjek i samoubistvo’ se iznose opšteljudski motivi zašto se ljudi odlučuju za to, a u drugom dijelu ‘Pisac i samoubistvo’ dodatno se obrađuju motivacije pisaca zato što oni o tome pišu. Kakvi su tipično književni motivi za samoubistvo?  Jedan je stvaralačka kriza kada pisac osjeća da ne može više da piše. Ili kad se književnik toliko uživio u literarnu predstavu koju sam stvara da sam postaje žrtva. 

Kao na primjer japanski pisac Jukio Mišima, koji je napravio cijelu predstavu”, kaže popularni Boris Akunjin.

Piše jer ima potrebu da napiše

“Da li je kod vas Kafka beletristika? I Aleksandar Dima? Da. U Rusiji isti problem, i Kafka i Dima su beletristika. Umjetnička književnost se zapravo dijeli na dvije različite kategorije koje imaju apsolutno različite zadatke. Postoji književnost, nazovite je kako hoćete, tržišna, zabavna, i postoji književnost u užem smislu, to je ‘čista književnost’, najbolje da je nazovemo eksperimentalnom književnošću. I ja za to koristim japansku riječ “đun bungako” (čista književnost), a ona se odlikuje time da pisac piše tako kako niko prije njega nije pisao. Ona krši sva pravila kao ledolomac koji lomi led. Ona pripada umjetnosti, ona i jeste umjetnost, jer umjetnost lomi i ruši nešto ustaljeno. I postoji književnost koja više spada u oblast kulture, a ne umjetnosti. Opet, ne vrednujem čistu književnost kao samo dobru, ili tržišnu književnost kao samo lošu, jer i čista književnost može biti takođe loša, bez dara”, priča autor i kaže da čistu literaturu piše za sebe i svejedno mu je hoće li te neko razumjeti ili ne, a zatim objašnjava zašto je spomenuo Kafku.

“On je naredio da se sva njegova djela poslije njegove smrti spale; svejedno mu je bilo hoće li to neko čitati ili neće. I Ja sam takođe počeo da pišem takve romane, na veliko nezadovoljstvo mojih čitalaca. To su dosadni i rastegnuti romani, a meni je apsolutno svejedno, pišem takve romane zato što imam potrebu da ih napišem”.