STVARALAŠTVO CRNOGORSKIH DIPLOMATA I VLADARA (1)

Doktori tamnice i doktori slobode

Stvaralaštvo crnogorskih diplomata probilo je led - ispisalo neke originalne, zarazno darovite stranice, a ove svuda, u diplomatiju, i književnost, spadaju...
96 pregleda 0 komentar(a)
Petar II Petrović Njegoš (Novine)
Petar II Petrović Njegoš (Novine)
Ažurirano: 04.04.2019. 23:58h

(POLITIKA - NJEGOŠ.)

Njegoš je, u misli, srcu, idejama, politikom inspirisan, snažno. Dvadeset godina književnog rada, tome, duguju mnogo. Gorski vijenac, nježna drama o smrti, u šapatu, s početka kreće upravo od volje i moći. Ulaz u spjev vodi kroz politiku - svi ti “vragovi su sedam binjišah”, “Aravijska mora”, “bregovi francuski”, posveta “prahu oca”, kompletna geopolitika, sve te “Afrike”,  “Selimi” - Dva Selima Cipar i Afriku…

Mladi Njegoš se na početku svoje staze zaputio u svijet velikih, i malih, i tu, u kobnom šapatu Davida i Golijata, ostao, do kraja. Ono što je familijarno upoznao, kao momak, minorne forme, uska plemena, iskustvo sela u plamenu, iskustvo užasa u malom, i u velikom, svijetu, to ga je, u širem razmjeru, opsesivno interesiralo kasnije  - Evropa malih, i  velikih, nacija. 

On se zaputio u dramatične žanrove, politički ih, u odnosima i sudbinama međusobnim, razumjevši. Njegoš tako i umire, nakon dvadeset godina, službenog, političkog mišljenja, između dvije vatre, ne mogavši, minornu i majornu formu, pleme i naciju, pomiriti, nikako drugačije, već poezijom. Riječ politika on rijetko pominje u svojoj diplomatskoj prepisci, koju su, treba li dodati, za Cjelokupna djela akribično priredili Niko Banašević, Vido Latković i Jevto Milović.

(UTICAJI - PLAMENAC, J.) 

Prije no posegnem za riječju uticaj, u slučaju Jovana Plamenca (poznatiji kao John Plamenatz, član  emigrantske vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu, profesor političke teorije na Oksfordu), poslužiću se pridjevom kosmopolitski. Plamencu, kospomopitizam, kao korpus strogih britanskih uticaja, pristoji.

The cosmopolitan nature of his background... - Kosmopolitska priroda njegova porijekla - tako počinje engleski predgovor za majstorsko djelo Marksova filozofija čovjeka, dovodeći u prirodnu, vezu, dva fenomena - kosmopolitizam i uticaj. Istorija uticaja, posmatra li se mirno,  kroz optiku kontrolisane plodnosti, vodi nas in medias res. 

“S ponosom, nikad nije zaboravio svoju crnogorsku lozu, smatrajući, sebe, čovjekom Oksforda”, tako počinje ova, njemu posvećena, ekloga: He never forgot, was firmly proud of, his Montenegrin ancestry: at the same time, he tought of himself as 'an Oxford man', a member of that University and of that place he so much admired. (Vidi dalje i opširnije: John Plamenatz: Karl Marx's Philosophy of Man, Clarendon Press, Oxford, 1975, v).

To je nešto, u talentu, u formativnom nervu diplomate, i stvaraoca, vrlo bitno.  Plodni uticaji, ta otrovna aura talenta, tek slijede, i za pohvalu su, kad iskapaju iz bilo kog engleskog pera, pogotovo kad je u pitanju l'honor a France, čast koju, Francuskoj, ukazati valja:

Fascinirale su ga Rusoove analize o ljudskom biću, i privlačile, kaže u predgovoru Plamenčev kolega sa Oksforda, postavile jasnije u akademskom polju; na njegov književni ukus i stil uticali su, duboko, elegancija i lucidnost pisaca poput Racinea i Pascala:

(Rousseau's analyses of the human condition fascinated and attracted him, and set him more firmly on his academic path; his literary tast and style were influenced, deeply, by the elegance and lucidity of writers like Racine and Pascal, and his critical faculties nourished by the latter  and by othef French writers  (Up. opširnije: Ibid, v).

Ništa prirodnije, nije, i ne može biti, nego izlazak jedne vizije o kritičkom talentu i odgoju diplomate,  upravo iz ova dva pojma: iz kosmopolitizma u prirodi ličnosti, s jedne, i, sa druge strane, iz uticaja što ih on prima u oblasti političkih ideja.

Sam Plamenac, u svom voluminoznom radu, o uticajima, govori, kao o odijelu. Za Marksa kaže, na primjer, da je birao za sebe najbolje književno društvo (He liked to keep the best literary company, quoted Shakespeare and Goethe to lend weight to them, vidi dalje: Ibid. 122).

Plamenac je sklon influenci, to odista zvuči, zvukom možda nesvjesnim, pa za Marksove ideje kaže da su, uprkos tome što odbacuju Hegelovu koncepciju Duha, zapravo nalik Hegelovim, ili, pak, Kantovim i Rousseaovim idejama, a ove, opet, idejama Hobbesa, Humea ili Helvetuiusa (Karl Marx's Philosophy of Man, Ibid. 18).

(PUBLIKACIJE - BOLICA, M.) 

Naši diplomati su, nikakvo čudo, svoje prve publikacije imali u zagraničju, ne kod kuće - i to od prve štamparske radnje, od ranih Bokelja. 

Marijan Bolica je svoj Izvještaj o Crnoj Gori, klasični obavještajni akt, naručen od jednog carstva, Mletaka, u predvečerje rata sa drugim carstvom, sa Turcima, a u svrhu pipanja pulsa brđanske Crne Gore, na čiju će se ona stranu, staviti, objavio 1614, u Veneciji. 

Svoju Istoriju Cre Gore, Vasilije Petrović, objavio je u Moskvi, 1754. g.

Memoare, Simeona Piščevića, nije objavio ni autor, niti ko blizak mu, već, u ruskom originalu, izvjesni Nil Popov, sto godina kasnije (1883), u Moskvi. 

Vicko Zmajević, kao toliki Bokelji, rani i pozni, objavljuje u Italiji.

Književna djela isto tako - Vuk je, Crnu Goru i Crnogorce, objavio 1837. u Štutgartu; Gorski vijenac je štampan u Beču; Primjeri čojstva i junaštva, od Marka Miljanova, ugledali su svjetlo dana u Novom Sadu; Ljubiša je svog Kanjoša Macedonovića objavio u Dubrovniku; Ženidba Maksima Crnojevića, prvi put,  pojavila se u Haleu, i prvi recenzent, za djelo jednog nepismenog rapsoda, pjesnika drugačijeg, od ostalih, pjesnika, bio je J. W. Goethe; toliki naši autori, u raznim, poludijaspornim, ili dijaspornim formatima, Austro-Ugarska, SHS, SFRJ, itd. itd., stotine izdanja svojih knjiga, posijali su, daleko, od domovine.

(MODERNIZACIJA - VUKOVIĆ, G.) 

Modernizacija - riječ koja u prošlom stoljeću znači mnogo, u diplomatskom razvoju mišljenja i djelanja, kod nas, isto je tako mnogoznačan termin, kao u svjetskom kontekstu: pojmovno - gomila promjena u Evropi XVIII stoljeća, s našeg, kontinentalnog, brdskog, gledišta, a kad pogledamo Boku, onda i ranije, od XVI stoljeća - modernizacija je riječ na koju se gleda kao na pojam za promjene, a ove će se ostvariti, vijek ili dva, kasnije.

U diplomatskoj misli, i praksi, našoj, Gavro Vuković i njegov državni rad nosi najviše od ove riječi. Na njegovima leđima ima najviše tereta, a serioznost, s kojom on djeluje, u prognostici, u konsekvencama,  veliča taj teret. Ne gubiti osjećaj za modernitet - to je geslo rijetkog diplomate. U akciji, na terenu, u dip-koru, u stvaralaštvu - memoarski - ne gubiti lični modernitet, ni pred najvećim izazovima. 

“Sultan je, kao što znate, pametan čovjek, a pri tome suviše strašljiv”, kvalifikuje Vuković tursku politiku, osamdesetih, devetnaestog vijeka. “Videći da njegovo carstvo stoji suviše hrđavo financijski, juridički, administrativno i politički, počeo je istraživati radikalne mjere, da sve grane državnog života reorganizira” (up. Memoari, Obod, Cetinje, 1996, 372).

(NAOBRAZBA - LJUBIŠA, S. M.) 

Kakva je naobrazba diplomate XIX stoljeća, i koji su glavni akcenti, u Ljubišino doba, za sedamnaest dugih godina  poslaničke karijere u parlamentu  Austro-Ugarske,  prvo je moje pitanje? I drugo, u kojoj mjeri je poslanik, tog ranga, iz  bokeljske provincije, diplomata u klasičnom smislu, a u kojoj opet nije, nego samo poslanik, deputat?

Diplomatsku tehniku, o razlikama, o kojoj govori arabljanski pravnik i diplomata iz XI stoljeća, Ibn Al-Farra,  komentariše   Maria Vaiou u svojoj  studiji (Diplomacy in the Early Islamic World, Oxford, 2015) - postoje promjene, ali ove ne leže u karakteru, već u tehnici  službe.  Karakter naobrazbe ostaje uglavnom isti. Ako je pristup, konzervativan, u biću, u karakteru, tehničke inovacije u obradi problema ne ugrožavaju ni pristup ni karakter. 

Njemački istoričar Theodor Cicalek,  pedagog na Terezijsnaskoj akademiji u Beču, objavio je, na vrhuncu Ljubišine  karijere, studiju Uvod u istoriju Terezijanuma u Beču (Beiträge zur Geschichte des Theresianums in Wien: Theresianische Akademie, 1872). Ljubiša je, pretpostavljam, mogao  imati u rukama knjigu, za  boravka u prestonici, u dugim sezonama zasijedanja mnogočlanog imperijalnog Reichstaga. Studija sadrži pretpostavke za naobrazbu karijernog  austro-ugarskog  diplomate: I stupanj - gramatika (3 godine), sintaksa, svjetski jezik, bogoslovlje, etika; II stupanj - humanističke studije (2 godine), poetika, retorika, istorija crkve; III stupanj - filozofske studije (2 godine), logika, fizika i matematika sa vojnim inženjeringom.

Istorija diplomatije, ovu zadaću, za nekoga, ko se u međunarodne odnose sprema da stupi, s manjim izmjenama i dopunama komotno se može situirati u bilo koju epohu. Pa, uz pretpostavku blage oscilacije u vjeronauci, i u samo XI stoljeće, u Bagdadu, kada Ibn Al-Farra piše svoj traktat o ustavnom pravu, Al-Alkam as-Sultaniya. Naobrazba diplomate je klasična stvar i, za Ljubišino vrijeme, nema tu nekih posebnih, začkoljica, osim, naravno, tehnike. 

(IDEOLOGIJA - PLAMENAC.) 

Ideologija, misli Plamenac, sadrži  djelovanje koje nije teorijskog karaktera (‘Ideology…ideological’…includes  activities  which are not  forms of  theory). 

Spekulativno mišljenje, takorekuć, ima svoje granice, ili ih, konac konca, postavlja samo od sebe. Teorija, kaže on, ne koincidira sa ideologijom: Theory, if  we mean by it putting  forward of general explanations  and the critical assessment of them, does not coincide with ideology.  (Up. detaljnije: Marx’s Philosophy of Man, Oxford, 1975, 223).

Među  mnoštvom ideoloških tinkera, u drugoj polovici XX stoljeća, jugoslovenskih, i tolikih drugih (Istočna Evropa  kondezuje ogromno stvaralaštvo  judeo-hrišćanskih mislilaca), koji posipaju svoju  misao po svemu, od Petra do svetog Petra, jedan oksfordski čovjek,  Plamenac, izdvaja se  baš time što zaustavlja ideološku plimu. On je, nakon  kalvarije  rata, uglavnom  teorijski aktivan; teorijska dovoljnost, to je njegov, zreli, definitivni, stav.

(TITULATURA - ĐILAS, M.) 

Titulatura, počasno ime, u nas, kod vladara i diplomata, nestaje u ranom dvadesetom stoljeću. Osjećamo taj prelom: sarajevski hitac, svjetski rat, pad monarhije, krah plemstva, francusko-engleska milionska klanica, u rovu, njemački gnjev i frustracija, zbog nepravične podjele kolonija, i plijena. Tu je svršeno sa titulama. Dvadeseti vijek nema vremena za titulaturu. Politička titulatura je prošlost, kostimografija.

I u Vatikanu se, samo instituciji, povjerenje ukazuje, prednost daje:

Na drugorazredno mjesto, koje zauzima politički aspekt ureda glave crkve u okviru institucije papstva, ukazuje takođe i papina titulatura: od osam njegovih zvaničnih titula, koje navodi godišnjak Annuario Pontificcio, sedam je vjerskog karaktera, dok je za političku oblast preostala samo jedna. (Up. František X. Halas, Fenomen Vatikan, Brno, 2013, 45.)

Mnogi diplomata XX stoljeća, koji za to pretpostavku ima, nadoknadiće službenu titulaturu, stvaralačkom, laičkom, pučkom. Ova će se titulatura roditi u vatri inspiracije, revolucije, apsurda, prevrata. Mnogi će postati doktor slobode, ali i doktor tamnice - ne mislim samo na Milovana Đilasa - i doktoriraće, gnjev stvaralaštva, bijes stvaralaštva, paradoks stvaralaštva, ranije manje poznat diplomatskoj vokaciji.

Stvaralaštvo crnogorskih diplomata, doktora tamnice, i slobode, probilo je led - ispisalo neke originalne, zarazno darovite stranice, a ove svuda, u diplomatiju, i  književnost, spadaju.

Dukljanin, crkveni  diplomata

(IZGNANICI – DUKLJANIN.)

Dukljanin je, u svom Ljetopisu, na granici nevjerovatnog, kad su izgnanici u pitanju. Ono što je nevjerovatno za savremeni, pogled,  pravno i politički, bila je realnost.  Diplomatsko opštenje savršeno dobro poznaje promjenu realnosti – osvjetljenje na sceni. Svi, kod ovog starog pisca, našeg, plemići, vladari, kneževi, velmože,  nose glavu u vreći.

“U to vrijeme dođoše Nijemci i zauzeše Istru i počeše upadati u Hrvatsku”, kaže Dukljanin, inače crkveni  diplomata – za parametre svog doba i više od toga, punije, s obzirom, na, stvaralaštvo, koje ga do svjetskih književnih granica rangira. “Tada kralj Krepimir, okupivši silne snage svoje vojske, spremi se da protiv njih zarati. Pošto je rat uslijedio, kralj ih je tukao oštricom mača i gonio, pa ih je izagnao iz čitave svoje zemlje.” (Up. Ljetopis popa Dukljanina, prevod i komentar dr Slavko Mijušković, Tg, 1967, 208).

“Izgnanik, čije ubistvo je bilo nekažnjivo, sa gledišta zakona tretiran je isto kao vuk. Za ulov bjegunca važila je ista cijena kao za ulov vuka, čime je sama ljudska priroda izgnanika dovedena u sumnju. U pisanim izvorima ovaj problem nam dokumentuju priče o vukodlacima. Veza između vukodlaka i đavola otkriva se relativno kasno, pravno je registrovana tek u 13. stoljeću. Rekonstruisati život  ljudi van zakona, u nedostatku izvora sa pravnim običajima, nemoguće je, iako osnovni idejni ram možemo prilično jasno zamisliti.” (Up. Jacque Le Goff, Jean-Claude Schmitt: Dictionnaire raisonne de L’Occident medieval, Fayard, Paris, 1999, 347).