Nermin Omić, prvak drame Narodnog pozorišta Tuzla, član je stalnw postavw serije “Lud, zbunjen, normalan”. O ovom projektu i mnogim drugim, pričao je glumac za “Vijesti” i objasnio zašto su polupismeni ljudi opasniji od nepismenih otkako je Balkan “eksplodirao od primitivizma”.
Omić je sa Fazlinovićima izdržao osam sezona, s tim što se pojavljuje samo kad oni naprave, kako kaže, “neki nestašluk, pa je Džemo tu da ih uhapsi”.
"Pored Fazlinovića i mene, tu su od prve sezone njihov rođak Samir, kao i Marija. Mi smo stalna postavka serije", kaže Omić za “Vijesti”.
" Od prve sezone konstantno ih hapsim zbog njihovih nestašluka. I nakon tog folirantskog “pada aviona” i dalje su i dalje nestašni. Eto, potrefilo se da sam ja konstantni policajac koji hapsi Fazlinoviće", priča kroz smijeh Omić, i dodaje da se na snimanju uvijek dobro osjeća.
"Uvijek je sjajna atmosfera. Sada su tu neki novi ljudi. Iz početka smo mi bili pokusni kunići, ali je projekat zaživio, pa je ekipa proširena. Nedavno su nam se pridružili Ljubiša Bandović i Zlatan Zuhrić Zuhra, od prošle sezone Goran Navojec. Te dobre glumce smo “kupili” na kvalitet prethodnih serijala", siguran je Omić, koji nije znao da nam kaže koliko će u osmom serijalu, koji se trenutno snima u Sarajevu, Fazlinovići biti nestašni i hoće li se on više pojavljivati nego što smo navikli.
"Kako su krenuli, izgleda da neće izlaziti iz zatvora. Napravili su novu scenografiju, ranije nijesmo imali zatvor, a sad imamo i rešetke i čak dvije ćelije. To znači da scenarista Feđa Isović planira da ih stavlja u malo konfliktnije i teže situacije", otkriva Omić, kojeg smo na TV Vijesti gledali i u seriji "Dva smo svijeta različita", kao Osmana Cicvaru. Za razliku od LZN, ona na perfektan način govori o ovdašnjoj političkoj eliti.
- “Dva smo svijeta” je serija sa teškom bosanskom pričom o nama ovakvima kakvi jesmo - anarhistične demokrate. Tematski je drugačija od LZN koji je lakši vid žanra, prijemčiviji široj publici - upoređuje dvije najgledanije bosansko-hercegovačke serije Omić.
" “Dva smo svijeta” govori o ljudima koji su došli sa sela i preuzmu sve. To se dešava i u ostalim ex-YU republikama jer su sve u tranziciji. Svi su rekli da smo to fenomenalno prikazali, jer je Balkan odjednom eksplodirao od primitivizma koji čine polupismeni. Od nepismenih te glava ne boli, a od ovih drugih koji misle da su, što biste vi Crnogorci rekli “najbolji na svijet”, svašta možeš očekivati, a to je katastrofa. U toj seriji smo ih fino opisali i odigrali. Doveli smo i Mladena Nelevića, našeg sarajevskog đaka, koji takođe igra lika politički podobnog u doba balkanske demokratije", objašnjava Omić.
On smatra da se zbog teškog vremena u kojem živimo, publika najviše veže za komedije.
"Htjeli ili ne, ljudi bježe od stvarnosti. Nadam se da su im serije koje mi radimo lijek, za razliku od nekih španskih koje im pokazuju kule i gradove. Mada, na tržištu se ne gledaju samo španske već i turske, portugalske, meksičke. Mi smo bolja i ljepša faza sapunice ili opuštenog kućnog teatra, a teme koje obrađujemo u ove dvije serije se nas i tiču", siguran je Omić, uz objašnjenje da iako ostale serije prikazuju “kule i gradove”, glumci u njima ipak rade za platu.
"Njima snimajući dan traje po 16 sati, imaju bubice na ušima i automatski izgovaraju tekst, nema ponavljanja dublova, kadrova. To je mašina koja radi za mizernu platu u odnosu na posao i gledanost koju naprave. Znam to po Gabrijeli Španić koja je radila za smiješne pare", priča Omić, a na pitanje da li to znači da su ovdje glumci bolje plaćeni sa sigurnošću tvrdi:
"U odnosu na ovo što sam pomenuo, mogu reći da smo mi odlično - pristojno plaćeni", pohvalio se on.
I Omića, poput većine kolega publika, bez obzira na mnogobrojne uloge, ipak veže za jednu. Kako kaže, nije se mogao “otresti” od Seja iz “Vize za budućnost”.
"To je prva posljeratna naša sapunica. Igrao sam bricu koji hoće na Zapad, ali na kraju ne ode. Nakon te uloge znali su da me vuku za rukav, a ja sam morao kad izlazim napolje da stavim naočare i šaram sporednim ulicama. Ne volim da se pokazujem na ulici, koliko na sceni i pred kamerama", zaključuje Omić.
M.V.
Pozorište uvijek puno
To što se rado odaziva kad su uloge u humorističkim serijama, ne znači da Omić zapostavlja pozorište.
"Naše Tuzlansko pozorište je najstarije u BiH. Imao sam čak i čast da režiram predstavu, početkom mjeseca joj je bila premijera. Koliko god da film i TV odvlače pažnju i gledaoce, od istinskog pozorišnog zaljubljenika, teatar ne mogu oteti.
Često organizujemo i dane pozorišta, imamo gostovanja ne samo iz regiona već iz nekih drugih evropskih država i uvijek je dupke puno. Zaljubljenici su i dalje u teatru", siguran je Omić.
Režija je proširenje vidika
Iako se većina njegovih kolega u posljednje vrijeme pored glume bavi produkcijom, Omić je kao “logičan slijed” odabrao režiju.
"Produkcijom se uglavnom bave zbog love, dok je režija u stvari proširenje vidika. Kad dobijete da režirate predstavu u profestionalnom pozorištu, to znači da ste sazreli jer vam taj neko daje i novac i glumce i povjerenje da napravite komad. Znači da je neko pratio vaš rad i da vas cijeni. Znači da je ono što ste radili dobro i da nije bio uzaludan “ljubavni trud” što bi rekao Šekspir, već je isplivao i kvalitet", priča Omić, uz objašnjenje da je to kompleksan posao, jer se bira i scenografija, muzika i mnogo drugih detalja koje čine predstavu dobrom. No, ipak, ne “prošire vidike” baš svi glumci, pa često i među tom branšom ima sujete.
"Glumac svoj ego mora da dokaže kroz lik, tako da i kad ima sujete, to se ne smije osjetiti. U svakom pozorištu postoji jedno pravilo, a to je da se “na otiraču obrišu noge” - da morate ostaviti sve što ste prethodno radili iza sebe i maksimalno se posvetiti novoj ulozi", tvrdi Omić.
Galerija
Bonus video:
