Mladi glumac Vule Marković, koji tumači jednu od glavnih uloga u drugoj sezoni crnogorskog sitkoma “Dojč cafe”, trenutno snima seriju “Dug moru”. Sve je sve više angažovan i u pozorištu, pa je nedavno igrao u predstavi “Lažna sjećanja” kojom je otvoren MIT fest.
O svojim projektima, karijeri i planovima, on je pričao za Play.
Prvi crnogorski sitkom “Dojč cafe” već se uveliko emituje, a u ovoj sezoni igrate jednu od glavnih uloga. Jeste li zadovoljni kako je publika prihvatila Malog?
Još u toku snimanja ekipa sa seta, pritom mislim na tehnički sektor, imala je pozitivne komentare za Malog, što je govotovo uvijek dobar pokazatelj. Komentari koji dolaze do mene su jako pozitivni, što me jako raduje i ohrabruje da jarkije krenem u nastavku. S obzirom da Mali tek treba da se dramaturški uspostavi kao ravnopravan lik, i da se sve odigralo preko noći, zadovoljan sam rezultatom, ali naravno ima dosta prostora za nadgradnju.
Šta je presudilo da prihvatite ulogu Maloga i koliko je teško mladim glumcima u Crnoj Gori, s obzirom na to da se malo snima, da dobiju ulogu u kojoj mogu da se pokažu?
Nije tu bilo dvoumljenja, ponuđena mi je jedna od glavnih uloga u prvom crnogorskom sitkomu, koju sam, ne znajući u šta se upuštam, prihvatio. To je sjajan podijum za igru i prilika da iskažete svoju vještinu. Naravno, morate biti podržani dobrim scenarijom, rediteljem, partnerima koji, u velikoj mjeri, zaokruže vašu interpretaciju.
S obzirom na to da smo malo tržište, pozicionirani smo na klupi za rezervne igrače, samim tim primorani smo da idemo van Crne Gore u potrazi za adekvatnim ulogama i projektima.
Kažu da je najteže igrati u komediji i nasmijati publiku. Da li je zbog toga ova uloga bila zahtjevnija?
Kada postoji ta pretenzija da nešto mora da bude smiješno, to zna da bude malo opterećujuće. U komediji, kao i u tragediji, sve je pitanje života ili smrti, samo što se u komediji karakteri zalažu i bore do uzaludnosti oko nekih apsurdnih stvari i to na kraju bude smiješno. Naravno, uvijek postoje oni glumci za koje kažemo da su rođeni komičari, međutim preciznije rečeno oni su majstori plasmana, imaju izgrađen osjećaj za tajming, rafiniran ukus za odabir riješenja i vještinu da je sprovedu.
S obzirom na to da ste u prvoj sezoni “Dojč cafea” imali epizodno pojavljivanje, je li vas publika prepoznala? Koliko se Mali razlikuje od vaše prve uloge u toj seriji?
U prehodnoj sezoni pojavljujem se kao asistent Dačovog oca, to je jedna onako više operativna uloga, koja je služila kao medijator u tom odnosu između oca i sina. Te dvije uloge su dijametralno suprotne, međutim ako zamislimo da je to isti lik, koji dok radi preuzima jedan model ponašanja, a privatno je nešto sasvim drugo, dobijamo “Malog”. Ovakve promjene i kontrasti su u okviru ovog žanra održivi.
Posljednjih godina serije i na ovim prostorima doživljavaju provcat, a sem u “Dojč cafeu” imali ste priliku da igrate i u “Božićnom ustanku”. Te dvije uloge su potpuno različite, a kakvu u budućnosti priželjkujete?
Transformacija bilo koje vrste mi prija, što raznovrsnije to bolje, mislim da uloga “Rnja”’ na kojoj trenutno radim u seriji “Dug moru” koju režira Goran Gajić je možda ta dugo očekivana.
Dosta ste angažovani u pozorištu, igrali ste u predstavama „Romeo i Julija“, „Urnebesna tragedija“, „Pogled s mosta“, „Snežana i sedam patuljaka“, „Tre Sorelle“, „Modro blago“, „Bog masakra“, „Ne igraj na Engleze“, „Bura“, „Mi djeca sa stanice ZOO“, „Ukroćena goropad“, „Kučka“, a nedavno je publika imala priliku da vas gleda u “Lažnim sjećanjima”. Koliko se proces priprema za pozorišnu ulogu razlikuje od onog za film ili seriju, i koja uloga i zbog čega vam je posebna?
Pozorišni proces u prosjeku traje mjesec i po dana, većina stvari se uspostavi na čitajućim probama, zatim se u njihovoj inscenaciji razigravaju. Snimanja su drugačija, isti rezultat morate da postignete u kraćem, komprimovanom vremenskom intervalu, zbog kraće pripreme, ponekad i bez pripreme uslijed nedostatka sredstava i vremena. Princip rada na ulozi je isti. Ne znam za ulogu, ali pozorišni proces, koji mi je nekako poseban i kroz koji sam porastao, je definitivno rad sa Arpadom Silingom i predstavom “Kučka”.
Iako još ne pripadate nijednom ansamblu, 2015. dobili ste nagradu za umjetnički doprinos od Crnogorskog narodnog pozorišta. Jesu li vam priznanja vjetar u leđa i koliko su bitna za dalju karijeru?
To je moja prva uloga i prva nagrada u pozorištu. Naravno da mi je imponovalo u trenutku, ali ni tada nisam pridavao preveliki značaj tome. Ponekad ti više znači komentar nekih ljudi do čijeg mišljenja ti je stalo, nego sve nagrade. U ovom poslu, osim kvaliteta, presudan je kontinuitet u njemu, koji te preporušuje iz uloge u ulogu.
Bonus video:
