Gudmundson: Kad pravite film, uvijek koristite djelove svog života - Vijesti.me
ISLANDSKI REDITELJ ZA "VIJESTI"

Gudmundson: Kad pravite film, uvijek koristite djelove svog života

Film “Heartstone” od svoje premijere puni bioskopske sale širom Islanda, ali i Evrope gdje je nanizao zavidna priznanja, a jedno od njih je i nagrada za najbolji dugometražni igrani film na festivalu Forteca Perast

Gudmundur Arnar Gudmundson
Gudmundur Arnar Gudmundson (Foto: Jelena Kontić)

Grupa djece odrasta u seocetu na Islandu. Daleko od grada smješteni tik uz strme litice ostrva, preispituju sopstvene granice, s vremena na vrijeme se okliznuvši o njih, a nekada i gurajući nekoga niz liticu upoznavaju sebe. 

Romantična drama, oda prijateljstvu i slobodi ljubavi, film “Heartstone” reditelja iz Islanda Gudmundura Arnara Gudmundsona od svoje premijere puni bioskopske sale širom Islanda, ali i Evrope gdje je nanizao zavidna priznanja, a jedno od njih je i nagrada za najbolji dugometražni igrani film na 3. Internacionalnom filmskom festivalu Forteca Perast koji je održan ljetos.

Ovaj film prikazuje okrutnu, ali realnu, a istovremeno i toplu priču o prijateljstvu, odrastanju, ljubavi, te i o društvu i porodici, a sve to pratećo kompleksnost odrastanja i promjene godišnjih i životnih doba “djetinjstvo, dječaštvo i mladost”.

Gudmundson, koji važi za jednog od najboljih islandskih reditelja, za “Vijesti” ističe da smatra da se mladima treba više baviti, njihovim potrebama, problemimam, životima, a ne libi se i da prizna da se i sam u tinejdžerskim danima osjećao kao da ga niko ne razumije. Mladi islandski reditelj napravio je film koji je jedan od rijetkih što ovaj period odrastanja predstavlja realno, pa se tako i istakao u nizu drugih sličnih (a potpuno različitih) ostvarenja. On je dao i drugačiji pristup obrađivanju tematike homoseksualnosti i spoznavanja iste kod sebe ili drugih sa (ne)očekivanim zapletom koji se proživljava kako film teče.

U razgovoru za “Vijesti” Gudmundson govori kako je oformljena mlada glumačka ekipa, kako su se uigravali, koja su pravila postavljena, otkriva i to da je film inspirisan malom sredinom iz koje potiče, a vjeruje da je u svako filmsko ostvarenje i nečije iskustvo i život. Nakon boravka u Crnoj Gori Gudmudson je izrazio je želju da je posjeti ponovo, možda baš sa novim filmom na kojem trenutno radi.

Napravili ste film, kako i sami kažete, o prijateljstvu i ljubavi, o različitim vrstama ljubavi... Šta je bila prvobitna namjera, da li ste znali kuda ste se zaputili kada ste se upustili u pisanje scenarija?

Ja sam najviše želio da ovo bude film o ljubavi prema prijatelju, o iskrenom prijateljstvu bez obzira na sve. Kada sam počeo da pišem nijesam imao jasne namjere, više sam se vodio intuicijom. Dozvolio sam likovima da me vode, udubio sam se u njihove živote, trenutke, proživljavanja. To me je inspirisalo i vodilo različitim putevima koji su se spajali kao i njihovi životi. Tako sam napravio ovaj film. Ušao sam u živote svih njih pojedinačno i dozvolio da vidim kako će se film za svakog od njih razvijati.

Gudmundson
Gudmundson(Foto: Jelena Kontić)

U pitanju je film koji otvara mnogo tema. Protagonista otkriva svoju ljubav, ali otkriva i da je to drugačija od ljubavi koja je prihvaćena u njegovom mjestu. Tema ljubav, tema homoseksualnosti. Mnogo iznad toga je i prijateljstvo u cijelom filmu, a sve kroz djetinjstvo, adolescenciju, odrastanje, tjeskobu prihvatanja drugih, a najviše prihvatanja sebe. Dozvolili ste priči da Va vodi. Kako je to išlo?

Volim slojevite filmove, volim različite životne perspektive, volim detalje, karaktere, priču, život. Volim kad svaka karta ima i igra veliku ulogu u filmu. Nije svaka priča mogla biti glavna u ovom filmu, ali iz svake bi mogao nastati po još jedan film, još jedna životna priča, a to je, po mom ukusu, veoma vrijedno. 

Možda ovo mislim jer sam vidio toliko ostvarenja koja se vode samo jednom stvari, jednom perspektivom, a mene je uvijek interesovalo nešto više... To su filmovi koji su vam interesantni pola sata i onda počnu da vas podsjećaju na neki koji ste već odgledali. To je dobro i isplativo kada pravite film da biste pružili zabavu, onda se neka takva ostvarenja i dosnimavaju, rade se nastavci, ali mislim da tako u jednom trenutku počnu da gube na iskrenosti i realnosti. Ja uživam kada me film iznenadi, kada ne znam kako će se radnja razvijati i trudim sam se da napravim takav film.

Da li je Vaša želja bila da govorite o problemima sa kojima se mladi susreću dok odrastaju ili priča o odrastanju? Jer, dozvolite mi da kažem, ali nakon gledanja ovog filma kao da je ispraćena jedna generacija u svijet odraslih.

Kada sam ja bio tinejdžer zaista sam se osjećao kao da me vršnjaci ne razumiju, odrasli me takođe ne razumiju, “niko me ne razumije”, a to je kao da dolazite iz drugog svijeta. Gledao sam mnogo filmova o tinejdžerima i sa tinejdžerima koji nijesu stvarni, izgledaju lažno, ne donose realnu sliku. 

Većina filmova o tinejdžerima su “popcorn” filmovi. Zbog toga sam napravio ovaj koji predstavlja tinejdžere onavkim kakvi jesu, puni preispitivanja, strahova, neiskvarene ljubavi... Ovo je film o njima i o njihovom životu. Ja sam ovu temu izabrao jer sam je smatrao izuzetno važnom. Treba se posvetiti mladima.

S obzirom na to da su svi glavni likovi djeca, da li ih je bilo teško uputiti u ovaj posao, kako su oni prihvatili glumu i kako je sa njihove strane tekao proces snimanja?

Mogu da kažem da smo trenirali zajedno dok nijesmo ušli u ovo. Oni su fudbalski tim, a ja njihov trener. Jedino pravilo je bilo da svi oni moraju biti prijatelji i da niko ne smije biti bitniji u bilo kom smislu od nekog drugog, niko ne smije da zadirkuje ili se podruguje drugome zbog bilo čega, a to je i stajalo u ugovoru. Ako bi se to desilo onda bi dijete, mladi glumac, bio otpušten - to je dio posla i oni su to znali. 

Pored toga, želio sam da im stavim do znanja da se za takve stvari mora odgovarati. Osam mjeseci smo bukvalno trenirali prije nego što smo krenuli sa filmom. To su bila druženja, njihovo upoznavanje, zajednički izlasci i zaista su se pokazali kao veoma profesionalni igrači - glumci. Oni su veoma dobra djeca i pokazali su to. Zaista smo funkcionisali kao fudbalski tim gdje svaki igrač bodri i navija za svog saigrača, a kada jedan igra bolje onda svima ide bolje.

Na kraju filma se navodi da posvećen Vašem očuhu, iako nije istinita priča/biografska. Da li ste u film možda prenijeli iskustvo/a drugih, Vama poznatih i/ili bliskih, ljudi?

Film je inspirisan malim gradom u kojem živim i mojim prijateljima, porodicom, društvom tog malog grada - mojim životom. To je bio izvor nekih ideja, ali onda sam kreirao priču kao fikciju. Vjerujem da kada pravite film, priču, bilo šta, uvijek koristite djelove stvarnog života koji su na vas ostavili nekog traga, jer vas to inspiriše, i tako u svoje djelo uvijek stavljate neki dio sebe ili nekog svog. Mala sredina i mjesto u kojem sam odrastao su me ponajviše inspirisali.

Da li trenutno radite na nečemu?

Da, naravno, neke ideje se u mojoj glavi uvijek razvijaju, a sljedeći film će biti gotovo več sljedećeg ljeta. To je opet film o mladima ali se dešava u gradu i govori o nasilju. Taj film prati grupu dječaka koja je izgubljena u životu, na neki način, ali to su sve mladići velikog srca. Znam da će ljudi očekivati nešto slično ostvarenju “Heartstone”, ali ovaj je film potpuno drugačiji. Naravno, zadržavam se na mladima, jer su mladi ljudi, djeca, tinejdžeri ono što mi je trenutno u fokusu i biće još dugo, pretpostavljam.

Društvo pojedincu daje mnogo, ali pravila su opasna

S obzirom na tematiku filma, a i na utiske nakon gledanja, kako biste Vi prokomentarisali situaciju u kojoj živimo u 21. vijeku, u Crnoj Gori, u Islandu, reklo bi se - da li patimo od zaraženosti primitivizmom?

Da. Društvo danas pojedincu daje mnogo, ali pravila su opasna. Nema veze da li je to u glavnom gradu, na selu, u školi ili negdje drugo. Mi svi želimo da budemo dio grupe, da budemo dio društva, a sa druge strane svi imamo i nešto što nije dobro u sebi, svi smo mi dio nečega što nije lijepo. 

Naravno, tu su i dobre stvari, ali mislim da je bitnije govoriti o degradirajućim stvarima kako bismo nekako djelovali preventivno. Ljudi treba da imaju izbor, treba da biraju strane, ali treba i da razmišljaju i da imaju iskustvo i primjere na osnovu kojih donose odluke.

Kako se boriti protiv zatvorenosti uma?

U ovom filmu smo vidjeli da se užasne stvari mogu desiti. Mi, i mlađi i stariji i djeca i roditelji činimo neke postupke nerazmišljajući o posljedicama, a posebno ne o razmjerama koje te posljedice mogu dostići. Kako se boriti protiv toga? Ne znam, ali je od ogromne važnosti. Smatram da je to obaveza svih. 

Roditelji treba da što zdravije i sa što više ljubavi i razumijevanja odgajaju svoju djecu. Često oni sami imaju previše problema koji se zatim reflektuju na djecu i onda se tako nastavlja neki težak niz. Želim i nadam se da će i roditelji odgledati ovaj film, jer mislim da je mnogo toga na njima.


Najčitanije iz sekcije Film/TV