Osjećam obavezu da se osvrnem (i) na činjenicu da je gospodin Duško Marković, predsjednik Vlade, uručio Godišnju nagradu časopisa “Komuna” - nagradu za očuvanje, afirmaciju i valorizaciju kulturne baštine Crne Gore - nikome drugome do li, fanfare molim: Slobodanu Čukiću Režimliji. Od tog trenutka - po mnogo čemu istorijskog - protekle su cijele tri nedelje - cijela vječnost - ali pritisak koji zainteresovana javnost vrši na mene da se odredim (i) po tom pitanju, ne gubi na intenzitetu.
Dakle, oprosti mi Arhitekturice gdje god da si jutros...
Vijest da je Bako Čukić - a ne neko drugi - laureat nagrade časopisa “Komuna” za 2019. godinu, objavljena je u junu - ali nije pobudila značajnije interesovanje medija u vrijeme objave. Pomislio sam, u trenutku, da je nagrada pripala Baku Čukiću za kreativnu intervenciju na istorijskom dokumentu - na onoj fotografiji - koja se, nakon intervencije, našla na naslovnoj strani jedne od Bakovih knjiga - u funkciji ilustracije. Na stranu što ta fotografija - taj istorijski dokument - ni u originalnom, a pogotovo ne u preinačenom - Bakovom obliku - nema ama baš nikakve veze sa istorijskom temom kojom se Bako bavi u knjizi. Šalu na stranu, ispostavilo se, srećom, da ta intervencija ipak nije uticala na odluku cijenjenog Žirija da Baku dodijeli nagradu. U Obrazloženju Žirija stoji, navodno (nisam uspio da iskopam originalno obrazloženje) - da je Bako Čukić “nagradu zavrijedio posebno za knjigu “Podgorički brevijar””. Ta knjiga mi je, vjerovali ili ne, pod rukom - dobio sam je na poklon baš od autora - Baka Čukića - sa posvetom - tako da će uslijediti, obećavam, i prikaz te knjige u nekom od narednih brojeva. Trebalo je, dakle, da se u petak, 18. oktobra, u Hotelu Ramada (sala Lesendro), tačno u 20 sati - pojavi niko drugi do li premijer crnogorski - gospodin Marković - i da Baku Čukiću uruči nagradu - pa da vijest o tom događaju prenese MINA, a zatim i svi CG mediji, redom.
Čestitam Bako, druže stari! Od srca!
“Godišnju nagradu dobio je Slobodan Čukić, urednik, esejista i filozof”, istakao je premijer Marković. “Autor je nekoliko knjiga i 200 posebnih istraživačkih eseja i članka posvećenih crnogorskom narodnom biću i razumijevanju njegove tradicije. Vlada će podsticati i doprinositi da u prvim redovima daljeg sveukupnog napretka, pored institucija bude i naša intelektualna elita”.
Bojim se da u CG, trenutno, imamo samo jednu elitu - vlastodržačku elitu - ili elitu tzv. nosioca političke moći. To je elita koja se pita. Izvan tog kruga, vrlo ekskluzivnog - i vrlo opskurnog - ne postoji moć - čak ni uticaj koji bismo mogli nazvati konsolidovanim. A što se tiče tzv. intelektualne elite - ovdje ne postoje ni naznake nečega što bismo mogli nazvati nezavisnom scenom - ni u jednoj jedinoj oblasti stvaralaštva - tako da nema ni govora o intelektualnoj eliti - jer je upravo scena preduslov svakom hvale vrijednom intelektualnom iskoraku. Ne velim da ovdje nema izrazito darovitih pojedinaca - Bako je, na primjer, vrlo darovit momak - ali ako znamo da se ovdje ništa - gotovo ništa, oprostite - ne dešava izvan tzv. državnog institucionalnog okvira - izvan te debele režimske sjenke - onda sve vrijednosne kvalifikacije - bez obzira na to da li su pozitivne ili negativne - i bez obzira na to ko stoji iza tih kvalifikacija - jednostavno nemaju uporišta.
“Zadatak svih je da čuvamo Crnu Goru”, nastavio je premijer, “sa svim vrijednostima koje je krase i upravo na taj način gradimo modernu državu po mjeri razvijene Evrope. Vlada će doprinositi i podsticati da u prvim redovima daljeg sveukupnog napretka, pored institucija, bude naša intelektualna elita. Rame uz rame, pojedinci i pokreti!”.
Bako Čukić je svoja intelektualna interesovanja, kao i oblast svog intelektualnog djelovanja, definisao u Vijestima. U Vijestima je, kao pojedinac, gradio i svoj intelektualni profil - ali, očigledno, nije uspio da radove privede kraju. Tek nakon transfera iz Vijesti u Pobjedu - i ozbiljnog zaokreta udesno - u režimsko-nacionalističku baruštinu - Bako je doživio da mu se otvore vizure i da se konačno ostvari kao intelektualac - kao režimu naklonjen intelektualac, prije nego kao režimski intelektualac. A uspio je da se uzdigne, paralelno, i kao prominentna figura unutar nečega što bismo mogli nazvati crnogorskim (neo)neonacionalističkim pokretom - koji je, sva je prilika, sam sebi svrha - jer u ovom istorijskom trenutku nema realnu ni političku, ni ideološku, ni identitetsku, niti bilo kakvu drugu funkciju.
Ali, daj što daš...
Ne rekoh vam da je Baku Čukiću - uz Godišnju nagradu časopisa “Komuna” - pripao i “novčani dio” - i to “u vrijednosti prosječnog ličnog dohotka u Crnoj Gori u vrijeme objavljivanja konkursa” - što je 500 eura i kusur (kusurčić). Tako da ne sumnjam da će Bako Čukić nastaviti da korača uzdignuta čela - u prvim redovima daljeg sveukupnog intelektualnog napretka Crne Gore, majke naše. I za kraj, kao neko ko je dugi niz godina drugovao sa Bakom Čukićem - želim da razriješim neke nedoumice, prisutne u dijelu javnosti - a vezano za Bakovo nacionalno opredjeljenje.
Dakle, u ona davna vremena, krajem osamdesetih, kada se naša generacija (koja je maturirala 1983. godine) našla pred izborom - Srbin ili Crnogorac - Bako je izabrao da bude Srbin (niko tada nije smio pominjat četnike) - što je bilo u skladu sa tadašnjom zvaničnom politikom, naravno, koja je tvrdo insistirala na srpstvu (i jedinstvu). Nakon razlaza na liniji Momir Bulatović - Milo Đukanović - i Đukanovićeve pobjede na predsjedničkim izborima 1997. godine, Bako počinje, vrlo oprezno, da se priklanja Đukanovićevoj struji - crnogorskoj struji. One svijetle majske večeri 2006. godine - kada smo slavili pobjedu - Bako Čukić je, ujedno, slavio i činjenicu da je bio u pravu - da je krajem devedesetih, u ona smutna vremena, odabrao pravu stranu. Što će reći da je Bako Čukić - i kao Srbin i kao Crnogorac - apsolutno spreman da podrži aktuelni režim. I baš zato svi mi volimo našega Baka. Ako se desi, ne daj Bože, da ovaj naš brodić opet promijeni kurs - budite sigurni da će Bako Čukić Režimlija spremno stati iza kormilara - i to po svim pitanjima - pa i po nacionalnom. Ali ipak imajmo na umu i Kurcija Malapartea, koji kaže, otprilike, da je jedini barjak koji je čovjek spreman da slijedi, kad svi barjaci padnu u blato, onaj na kojem je njegova koža.
Zamišljam Baka za par godina, kako pokazuje unucima fotografije sa dodjele Godišnje nagrade časopisa “Komuna” za 2019. godinu - i komentariše:
‘Ovo je đedo - ovaj ovdje - a ovo je gospodin Marković, CG premijer u to vrijeme. Malo mi je falilo, života mi, da ga roknem glavom kad mi je rekao da mi, uz nagradu, pripada samo jedan prosječni dohodak. Lijepa je bila ta njegova priča o intelektualnoj eliti u prvim redovima - ali meni udijeliše prosječni dohodak - a sebi podijeliše stanove i povoljne kredite...’
Bonus video:
