Harpunom u srce! Upravo ta slika uboda je vodilja jezika i strukture romana “Ministar” crnogorskog pisca Stefana Boškovića koji je jedan od 13 dobitnika ovogodišnje prestižne Nagrade Evropske unije za književnost... Slika uboda je vodilja, jer:
“Uvijek moraš da bodeš i ubadaš, rečenicama, značenjima, slikama. Nekad bodeš žaokom, nekad falusom, nekad harpunom”, kaže Bošković u razgovoru za “Vijesti”, predstavljajući svoje najnovije djelo, a povodom dobijanja prestižnog evropskog priznanja.
Ipak, on dodaje da nagrada za njega nikada ne predstavlja podsticaj ili motiv za stvaranjem. Kada su ideje ili volja u pitanju toga ne fali, ali nerijetko fali vremena, koje nekada, čini se, teče prebrzo.
Radnja romana prati ministra kulture Valentina Kovačevića tokom devet “turbulentnih dana u kojima se bori s poteškoćama poslovnih pritisaka, kulturnih običaja, administracije i neizbježnog dna porodične istorije. I sa sobom samim”. Bošković se u razgovoru za “Vijesti” prisjetio i procesa stvaranja i nastanka “Ministra”, video igara i druženja kao oduška, “mrtvog materijala” u folderu “materija”, kao i osjećaja kada je stavljena tačka na posljednju rečenicu prve verzije romana...
Pored razgovora o romanu, on za “Vijesti” govori i o crnogorskoj književnoj sceni u koju ne vjeruje, jer “u Jugoslaviji je postojala scena, ovo danas su sve pokušaji scena”, govori o pristupu umjetničkom/književnom pisanju i građenju scenarija (sa druge strane), a ima i posebnu poruku za čitaoce “Vijesti”.
Vaš roman i Vi kao autor uvršteni ste među 13 najboljih književnika ove godine, po izboru žirija Nagrade Evropske unije za književnost. Kazali ste ranije da nagradu nijeste očekivali, ali da im se autor uvijek nada, što je i očekivano. Sada su se, pretpostavljam, slegli utisci, a čestitke vjerovatno stižu sa svih strana. Da li je sada oduševljenje možda veće, pa i da li se javio podsticaj i motiv za neko novo djelo?
Prije bih rekao da suzbijam očekivanja. U mom slučaju nagrada nikad nije bila podsticaj i motiv za stvaranjem. Čak u tom smislu nagrada prije zna da bude kontrapodsticaj, opterećenje za dalji rad ili ušuškanost. Do sada nisam imao problema s podsticajem, voljom, niti s idejama. Jedino žalim što nemam više vremena, ili što ne teče sporije. Sve u svemu, lijep je osjećaj, i što je teži put, osjećaj je snažniji i zaista sam uživao ovih dana, resetovao sam pojedine nedoumice i pojeo oko četiri kile sladoleda.
Roman “Ministar” je Vaše najnovije djelo, drugi po redu roman. Kako je nastao? Da li bih mogla pitati da ga Vi sami predstavite čitaocima, iako je to nezahvalno tražiti od autora?
Novembar i decembar 2018. sam proveo na primorju, u kući u Krašićima, s velikom terasom koja ulazi u more. Kad pišem u komadu, recimo par mjeseci, najčešće biram zimu na moru. Bodler osjeća povećanje kvaliteta intimnosti kad je kuća napadnuta zimom (kaže Bašlar). Tu rečenicu sam zapamtio i usvojio. Prije pisanja iscrpno razmišljam o ideji, o karakterima, o okviru i formi. Vrlo mi je važno da u međuvremenu pamtim snove, i zapišem pokoji, jer sanjarenje doživljavam kao prvobitno posmatranje. Kad se upustim u pisanje, sve o čemu sam razmišljao, što sam sanjario i pamtio nestaje. Proces samog pisanja je za mene aktiviranje golog polja intuicije koje dodiruje sjećanja. I taj proces traje, otprilike, nekoliko sati dnevno, možda dva puta po tri sata, nekad i kraće, i vrlo sam uznemiren dok pišem. Zato mi je veoma važno da osmislim dan nakon što završim s pisanjem. Moji prijatelji Stika i Vlado su za vrijeme tadašnjeg boravka u Krašićima bili udaljeni desetak kilometara od mene i u pauzama sam im išao u posjetu, da bi igrali “Red dead redemption 2”. Ta video igra je stvarala povoljnu atmosferu za moj roman, naučio sam ponešto o ličnom otporu junaka prema strukturi i javila mi se ideja o oblačenju ministra, o njegovom ormaru koji krije šarenoliko odjevno blago. Upijao sam te pojedinosti i kreirao ambijent koji će mi pomoći pri pisanju. Putujući kroz Boku svakodnevno sam slušao previše poznatog Filipa Glasa, no njegova repeticija mi je pomagala da održim dnevnu rutinu pisanja, i da vjerodostojno napišem neke slike kojima je bila potrebna melanholija. To je manje-više moj princip rada. Tog jutra, kad sam završio posljednju rečenicu, prve verzije romana, čini mi se da sam pio pod vodom.
”Savremen je onaj koji upire pogled u svoje vrijeme, ne zato da bi opazio svjetla, nego mrak. Biti savremen je, ponajprije, pitanje hrabrosti”, citat je Đorđa Agambena koji otvara knjigu, nakon posvete roditeljima. Da li se u tom citatu možda može pronaći i određena poruka koju ste željeli poslati ili princip kojim ste se vodili tokom stvaranja “Ministra”?
Ne mogu da se sjetim, da li sam citat odabrao, pa sam pisao roman vođen značenjem, ili sam završio roman pa sam citat nasložio kao djelić koji nedostaje, ili se čak u sredini javila ideja o citatu, jer sam Agambena čitao u tom periodu. Ta misao mi je bila potrebna, i ne samo za roman, nego i za moj odnos prema sopstvenom izrazu.
Zanimljivo mi je i zanima me zbog čega ste se odlučili da u centar radnje smjestite baš ministra kulture, Valentina Kovačevića?
Mogao bih da kažem, zato što je kultura proizvođač identiteta, a identitet je bitno pitanje kojim se ovaj roman bavi. Ali nisam krenuo od te premise. Nisam krenuo ni od teze, ni od metafore. Nikad nisam bio pristalica metafora ili alegorija. Metafora ne smije da misli. Ona postoji u svakom djelu, najčešće kao premisa, tačka od koje krećete, ali i taj pristup izbjegavam u suštini, jer metafora nema stvarni korjen, dubinski i istinski. Krenuo sam od konkretnog performansa, tokom kojeg ministar usmrti umjetnicu. Krenuo sam od harpuna koji se zabada u srce. Da podsjetim, ta slika “ministar ubija umjetnicu” u metaforičkom smislu može da znači “institucija uništava pojedinca”. Ali to nije bilo moje polazište, jer je prilično banalno za moje viđenje društva. Junak Valentino Kovačević je samo naivac, koji se odazvao pozivu da učestvuje u performansu, sajla je pukla i usmrtio je osobu s druge strane. To je moj set up, mikrob od kojeg krećem, misao kojoj vjerujem - da ništa ne možeš da osiguraš, da izgradiš i zaštitiš što život neće nadskočiti u jednoj jedinoj sekundi. Život je uvijek iznad svega. I to nam svakodnevno pokazuje.
Pitam jer mi se čini da su često mnogo aktuelniji i u fokusu ministri drugih djelatnosti, od vanjskih i unutrašnjih poslova, odbrane, obrazovanja, ekonomije, zdravstva...
Harpunom u srce. Ta slika uboda je vodilja mog jezika i strukture tokom ovog romana. Kao i njegove suštine, kao i suštine prethodnih knjiga koje sam pisao. Uvijek moraš da bodeš i ubadaš, rečenicama, značenjima, slikama. Nekad bodeš žaokom, nekad falusom, nekad harpunom. Mnogo je razloga zbog kojih je junak upravo ministar kulture, a ono na čemu mi je bio fokus je to da se ova priča ne pretvori u lokalnu žabokrečinu, da se ne aludira na ovog ili onog ministra, na onog bizismena i ovog paroha, jer dešavalo se već da crnogorski romani imaju tendenciju da upiru pojedine ljude koje će publika da prepozna, nego kad ostanu bez lokalne provokacije ostanu i bez svega drugog. To je takozvana “podgorička slava” stečena - ja tebi, ti meni na uvo, “nemoj preko telefona”, “onaj iz Splendida”, “žena onoga” jednom kad uđeš u simulaciju i Žan Lik Godar postane Žan Lik Gordan.
”Svako malo čitatelj se može zapitati tko je ovdje lud: Ministar, društvo ili on sam. Na tako teška pitanja nema lakih odgovora, pa koliko god ova knjiga bila opčinjavajuća, njezin je efekt secirajući i otrežnjujući...“, kaže Kruno Lokotar urednik izdanja romana za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, kuće “Buybook”. Da li ste namjeravali da otvorite ove teme, podstaknete na pitanje o tome “ko je ovdje lud” i da li ste tokom pisanja naveli ili došli do odgovora?
Ključna rečenica, ili misao koja se nalazi na početku romana je kada Valentino Kovačević kaže sebi: Ja odlučujem, ja sam ministar! Od tog trenutka sve počne da se raspada, njegova funkcija, porodični život, tijelo, kao i budućnost koju je detaljno osmislio. Paradoks se nalazi u junaku koji je ubijeđen da i dalje kontroliše situaciju. Iako prepreke nailaze, Valentino misli da ih uz manje ili veće poteškoće rješava. U tome je tragičnost Valentinovog lika, on je šrederovski junak, izgubljena duša koja žudi za iskupljenjem. Čitaoci saznaju za njegovu tragediju na samom početku, kao što i pretpostavljaju da će neslavno završiti, ali junak ne zna, već grčevito ide ka dnu, do iskupljenja. Iako je na početku postavljen kao uslovno rečeno negativac, u romanu postoje i veći negativci koji Valentina vraćaju u nultu tačku. To je linija iz koje izvire empatija. Namjera mi je bila da se čitalac veže za junaka, da navija da uspije jer se silovito trudi. Za bilo koji karakter je od fundamentalnog značaja njegov trud, bez obzira na ishod. Valentino je lik iz svemira, zato mu se i događaju tako sulude stvari. Moj Valentino je čovjek, nesiguran, plašljiv, dobronamjeran i lud.
Prvi dan, uz takozvane haštagove #memoari #pisac #literatura #montenegroart #performans #smrt, #otacmajka i drugi, čini mi se u funkciji podnaslova ili međunaslova nas uvode u radnju koju prilično mirno pripovijedate u prvom licu. Zbog čega i kako ste se odlučili na upotrebu “#”? Primjećujem da uz njih objašnjavate okolnosti radnje romana, kroz ministrova sjećanja i biografiju ulazimo u njegov lik... A pritom je, makar meni, nizanjem priče u prvom licu dodatno pojačan osjećaj poistovjećivanja ili ulaska u lik i život ministra, pa koliko Vam je bilo bitno da postignete to i da li ste se i sami, kao autor, unijeli u Kovačevićevih devet dana života, sa svim tačkama/trenucima njegovog života koje opisujete?
To je forma i to su glasovi. Komentari su glas, haštag je glas, televizija je glas. Da bih “Ministra” ispričao na način na koji želim, morao sam da pribjegavam svim neophodnim postupcima i sredstvima. Oba romana sam pisao iz prvog lica, jer taj ugao mi dozvoljava da uđem u potrebno ludilo koje ne moram da objektivizujem. Vrlo malo sam znao o dnevnim rutinama i protokolima ministara, kako funkcionišu sjednice Vlade, administrativni mehanizmi, rad agencija Evropske unije. Onda sam istraživao i prikupio neophodnu građu. Ta građa je u stvari dekoracija romana, koje je uvijek previše i nazivam je mrtvim materijalom, skoro neupotrjebjlivom statistikom. Iskoristim mali dio koji mi je potreban za knjigu, a ostalo sačuvam u folderu “materija”. Kad sam završio s pisanjem prve verzije romana, pročitao sam je nekoliko puta i vratio se folderu “materija”. Čeprkao sam po “mrtvom materijalu” i nalazio potencijalno čudesne stvari koje mogu da umetnem u roman. Magija pisanja je u tome, što kad pređete put od ideje do kraja, shvatite da to više nije ista ideja, da to nije ni sličan roman onom kakav ste zamislili da napišete. Onda “mrtvi materijal” najednom postane upotrebljiv. Cijela narativna linija s insektom i neuspjelom metamorfozom je upravo iščupana iz mrtvog materijala. Intimnost čovjeka i intimnost materije tada dobijaju pun značaj.
Vjerodostojno opisujete i djelove Crne Gore, društvo, možda i odnose... Govorite o korelaciji sa porodicom, spominjete i zastupljenost rijaliti programa, a ministar sve to priča kroz određenu distancu, na momente hladnokrvnim odnosom, ali istovremeno (možda i previše) blisko pa čitalac kao da sluša sagovornika uz kafu, rakiju, ili čak da u pojedinim segmentima priča sam sa sobom, o sebi. Koliko Vam je bilo bitno da pristupite autentično i vjerodostojno određenim segmentima, da li ste to željeli ili je došlo samo po sebi, kao dio Vas?
Pisci su nerijetko opterećeni pretjeranom stilizacijom. Uzvišeni jezik koji puzi kao privlačna, tajanstvena magla, stoji nam pred očima, i kad se umorimo od njene uzvišenosti, onda potražimo ono zbog čega smo se i upustili u avanturu. Priču. Za mene ja napisati knjigu oduvijek značilo ispričati priču. Koju priču, ko je pripovijeda i kako je pripovijeda. Tri svete tačke. Kad kažem ko, mislim na autorsku vizuru iz koje mora da progovori autentičnost. Ne zanimaju me knjige koje su toliko lijepo napisane, da im je to jedina funkcija. Jezik bi trebalo da je u službi vizije i ideje, a ne obratno.
Da li biste nešto dodali, poručili čitaocima?
Da čitaju što više različitih knjiga, s većom pažnjom i da slušaju Valentina Boškovića, po mogućnosti: a-sin-hrono! (https://www.youtube.com/watch?v=aPNSh4QCZvw)
Na ovo pitanje uvijek daje drugačiji odgovor
Jedan ste od istaknutijih savremenih crnogorskih scenarista. Dio ste i nagrađivanih kinematografskih ostvarenja... Postoji li razlika u pristupu pisanju literarnog, umjetničkog, te dramskog djela, kako pristupate jednom, a kako drugom?
Uvijek dobijam ovo pitanje i uvijek dajem drugačiji odgovor. Postoji, velika razlika. Nekad sam tvrdio da ne postoji, da sve pripada istom korpusu, sada tvrdim da je suprotno. Literarni talenat je vrlo različit i udaljen od talenta za priču. Odnosi se na literarno oneobičavanje uobičajenog i običnog, dok moć pripovijedanja leži u domaštavanju života, u snažnim, smislenim slikama koje podižete iznad svakodnevice. Tu dolazi do razlika izmeću moći jezika i moći pokretne slike, o njihovoj međusobnoj dinamici, ritmu, trajanju, samim tim i različitim mehanizmima upotrebe. Literarno dobro napisana rečenica, s jakim kontekstom, za film ne mora da znači ništa, ako slika ili zvuk nisu u korelaciji s njenom funkcijom.
Ne vjerujem u crnogorsku književnu scenu
Kakva je crnogorska književna scena, prema Vašem mišljenju, što iz pogleda autora, što čitaoca? I da li je teško pronaći mjesto za sebe, a zatim od toga i živjeti?
Vrlo je teško živjeti od književnosti bilo gdje. Ja ne vjerujem u crnogorsku književnu scenu, kao što ne vjerujem ni u hrvatsku, srpsku, bosansku… Odavno se nije pojavila grupa pisaca ili spisateljica okupljena oko iste ideje. Samo pojedinci bljesnu, tu i tamo. Vrlo je malo značajnih autora da bi oformili nešto što se naziva kvalitetnom scenom. U Jugoslaviji je postojala scena, ovo danas su sve pokušaji scena, i to su mahom isti ljudi koji se rotiraju od države do države, od festivala do festivala. Kad pričamo o pojedicima, o raznolikosti među nacionalnim scenama, vjerujem da crnogorska scena iako je najmanja posjeduje naročito izražajnije individue, potpuno različite, u krajnostima iščašene i udaljene, stilski i tematski.
Bonus video:
